Zašto ljudi koji plaču na filmove nisu cmizdravci nego prilično snažni ljudi

Sigurno ste barem jednom zaplakali na neku filmsku scenu koja vam je dotakla dušu ili ste se poistovjetili sa situacijom i likovima. Još je bolje ako pored sebe imate nekoga kome isto tako nije teško pustiti suzu jer vas neće smatrati osjetljivima i preosjećajnima.

Ruku na srce, ljudi koji plaču na filmove u većini slučajeva imaju ono što drugi još uvijek nisu osvijestili - empatiju.

Empatija ili 'unošenje' u nečiju situaciju je sposobnost koji nemaju svi i ne treba na nju gledati kao na slabost. Mnogi narcisi i sociopati rođeni su bez te osobine i mogu proživjeti cijeli život bez da se ikada zamisle u tuđoj koži, što znači da ne mogu osjećati za druge.

Iako nedostatak empatije može biti koristan u nekim situacijama, to generalno nije dobro. Za brigu o tuđim osjećajima potrebno je mnogo, mnogo snage, a takvi ljudi nikako nisu slabi.

Bez obzira je li riječ o stvarnoj osobi ili izmišljenom liku, uranjavanje u njihov svijet, srce i um pokazuje da možete shvatiti kako se osjećaju i to vas čini snažnijim od svih.

Filmovi nekada obnavljaju sjećanja na slične situacije koje ste prošli, a suze koje teku možda ste zadržavali godinama i dobro ih je izbaciti iz sebe. Zato je plakanje ne samo na filmove, nego i kada čitamo neku dobru knjigu, slušamo glazbu ili gledamo predstavu zaista pozitivna stvar jer se njime suočavamo s nakupljenim emocijama i ujedno ih prihvaćamo.