Zašto su u jednoj od najrazvijenijih županija primanja najniža i kako do slovenskih i njemačkih plaća

Iako se i dalje u Zagrebu zadržava najveća razina plaća, naziru se pozitivniji trendovi koji se očituju u bržoj dinamici rasta plaća u regijama u kojima su one najniže te u smanjivanju raspona u razini plaća između najrazvijenije i najmanje razvijene regije, istaknula je Hrvatska gospodarska komora (HGK) u najnovijoj analizi u kojoj je pratila plaće po županijama od 2008. do 2016. godine.

Rast plaća osobito je ubrzan u posljednje dvije godine pod utjecajem stabiliziranja gospodarskog rasta, pozitivnih pomaka na tržištu rada, ali i poreznih promjena usmjerenih na povećanje neto plaće i smanjenje poreznog opterećenja rada, napominju iz HGK. 

Upozoravaju da plaće u Hrvatskoj obilježava znatna razlika u njihovoj visini po regijama što za sobom povlači i razlike u životnom standardu stanovništva u pojedinim područjima te u određenoj mjeri rezultira pritiskom na dinamiziranje procesa unutarnjih i vanjskih migracija. 

Najrazvijenija regija ima najniže plaće

Tako je regionalna jedinica s najvišom prosječnom mjesečnom bruto plaćom po zaposlenom u 2016. godini imala 56,7 posto veću plaću od županije s najnižom bruto plaćom, odnosno Grad Zagreb u odnosu na Međimursku županiju, dok je kod neto plaće ta razlika iznosila 44,9 posto. 

S obzirom na to da najsjevernija hrvatska županija po mnogočemu odskače od hrvatskog prosjeka zbog čega je i jedna od najrazvijenijih i najbogatijih dijelova Hrvatske, nisu rijetki oni koji se pitaju zašto su tamošnje plaće i dalje ispod hrvatskog prosjeka.  Predrag Bejaković

''Odavno je poznata stvar da je Međimurska županija imala puno radno intenzivnih firmi u  prerađivačkoj industriji, s razvijenim djelatnostima poljoprivrede, trgovine i graditeljstva, gdje su plaće tradicionalno male. Ono je izvozno orijentiranog karaktera, sa znatnim udjelom radnointenzivnih, niskoakumulativnih i tradicionalnih gospodarskih grana'', objasnio je za Vijesti.hr istraživač Predrag Bejaković s Instituta za javne financije. ''Zbog tradicije obrta, proizvodnje i suradnje s Austrijom i Njemačkom imaju gotovo punu zaposlenost na malo plaćenim poslovima. Zbog nedostatka politike regionalnog razvoja i Industrijske politike, plaće i njima ostaju niske - na obrtu i doradnim poslovima plaće ne mogu biti visoke'', dodatno je za Vijesti.hr pojasnio ekonomski analitičar Ljubo Jurčić.

Kao ključne stvari iz HGK-ove analize izdvojio je upravo ''neravnomjernu razvijenost županija i nepostojanje politike ravnomjernog regionalnog razvitka u kombinaciji s industrijskom politikom''.

Ljubo Jurčić ''Nedostatak kvalitetne industrijske (strukturne) politike čiji je cilj povećanje dodane vrijednosti u postojećim industrijama i razvijanje proizvoda i industrija s većom dodanom vrijednošću'', Jurčić vidi kao ključni problem plaća u cijeloj Hrvatskoj. Naime, ''iz veće dodane vrijednosti dolaze veći profiti, veći prihodi država i veće plaće''.  ''Naše su plaće odraz razine naše gospodarske (ne)razvijenosti. Ako je naš BDP po stanovniku nominalno u 2014. godini bio oko 11.500 eura, u Sloveniji gotovo 18.000 eura, a u Njemačkoj više od 35.000 eura, onda bi trebalo biti uglavnom jasno da nam plaće nikako ne mogu biti kao slovenske, a pogotovo ne kao njemačke'', upozorava Bejaković. 

Ključ je, ističe, u povećanju produktivnosti rada, međutim: ''Jan Rutkovski je prije gotovo 15 godina u Financijskoj teoriji i praksi naveo da su hrvatski radnici razmjerno previše plaćeni za svoju produktivnost - a moj dodatak, premalo za naše cijene. Stanje se nije nešto bitno promijenilo u razdoblju nakon toga tako da su plaće u Hrvatskoj stalno rasle, istina nešto sporije za vrijeme krize, i gotovo da uopće nisu pratile trend produktivnosti''.

''Naše gospodarstvo – osim turizma i par iznimaka, ionako je nekonkurentno na svjetskom tržištu pa bi se moguće povećanje plaća neminovno prelilo na cijenu proizvoda i postali bismo još skuplji i posve nekonkurentni'', smatra Bejaković.

Podsjeća da ''Henry Hazlitt u knjizi 'Ekonomija u jednoj lekciji' davne 1946. godine piše kako je umjetno podizanje nadnica koje nije vezano za porast produktivnosti rada siguran put u propast gospodarstva te će time vrlo brzo u značajnoj mjeri smanjiti i dugoročno nestati mogućnosti zapošljavanje, pogotovo onih tvrtki ili sektora koji su usmjereni prema izvozu''.  ''Povećanje produktivnosti rada može se postići različitim metodama, primjerice povećanjem broja strojeva koji pomažu radniku; novim izumima i otkrićima; učinkovitijim upravljanjem od strane poslodavaca; velikom marljivošću i radinošću radnika; boljim obrazovanjem i boljim osposobljavanjem. Što više proizvodi svaki pojedini radnik, to više povećava bogatstvo cjelokupne zajednice. Što više proizvodi, njegove usluge su vrijednije za potrošača, a samim tim i za poslodavca. A što je vrijedniji za svog poslodavca, biti će i više plaćen“.

U HGK ipak smatraju da ''nešto povoljnija dinamika rasta plaća u posljednjim godinama pruža priliku i za ublažavanje regionalnih razlika u njihovoj visini. I to osobito jer depopulacijski procesi i izostanak potrebne radne snage vrše pritisak na rast plaća upravo u onim područjima i djelatnostima u kojima je manjak najizraženiji''. Međutim, i oni napominju da je teško očekivati snažnije ujednačavanje razine plaća po regijama ''bez promjena u strukturi gospodarstava regija prema djelatnostima veće dodane vrijednosti te inovativnijoj i tehnološki naprednijoj proizvodnji''. A za to je, podsjećaju, ''potrebna snažnija investicijska aktivnost i dulji vremenski horizont za provedbu procesa restrukturiranja''.