'Zadnjih 12 godina sam išao na posao s grčem u želucu'

U zemlji u kojoj radnici imaju sve manja prava i koja nema zakon o sprečavanju zlostavljanja na poslu, sve više ljudi izloženo je mobbingu.

Riječ je o specifičnom obliku ponašanja na radnom mjestu, kojim jedna osoba ili skupina sustavno psihički zlostavlja i ponižava drugu osobu, s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije s radnog mjesta. Takve se aktivnosti odvijaju najmanje jednom tjedno, tijekom najmanje šest mjeseci.

Jadranka Apostolovski bila je žrtva takvog zlostavljanja na poslu. Suprotstavila se poslodavcu koji je jednu njezinu kolegicu otpustio u visokoj trudnoći, a jednu jer je bila stara. Nakon što se vratila s bolovanja i sama je dobila otkaz. Osnovala je udrugu Mobbing, u kojoj dnevno pomoć zatraže četiri žrtve zlostavljanja na poslu, koje su došle do ruba i koje su u situaciji da trebaju liječničku pomoć. "Zlostavljani ljudi su u strahu, pa često odbijaju pomoć psihijatra jer se boje da će im okolina reći da su 'ludi'. Šaljemo ih da potraže stručnu pomoć, ali odbijaju je. Odlaze na bolovanje pod izmišljenim dijagnozama. Tvrde, primjerice, da imaju problem s kralježnicom", kaže Apostolovski. Strah žrtava mobbinga, objašnjava, nije posljedica mentaliteta nego mase nezaposlenih na burzi, odnosno nemogućnosti pronalaska novog posla te velikih ovlasti koje poslodavci imaju u Hrvatskoj. "Kod nas radni sporovi traju po desetak godina. Postoje nepravomoćne presude i slučajevi koji završe nagodbom između žrtve i poslodavca zbog povrede dostojanstva, ali nije donesena niti jedna pravomoćna presuda vezana za mobbing", upozorava Apostolovski.

Dvanaest godina s grčem u želucu odlazio na posao

Tako je i u slučaju profesora fizičke kulture Mladena Sabljaka, koji se 15 godina borio za svoje radno mjesto u jednoj ekonomskoj školi u Zagrebu. Kako bi ga se eliminiralo s radnog mjesta, kako tvrdi, smještalo mu se da je na satu ošamario učenicu (na dan kada, tvrdi, uopće nije bila u školi), da vrijeđa učenika te da je osoba neprimjerenog ponašanja s elementima seksualnog uznemiravanja. Kako bi ga se prikazalo kao osobu nepodobnu za rad s djecom, išlo se, kaže on, toliko daleko da se među učenicima provodila anketa o tome koliko vremena provode na WC-u za vrijeme nastavnog sata TZK-a!

Ravnatelj me uvijek dovodio pred gotov čin, 'servirao' mi pedagoške nadzore i disciplinske postupke. Dobivao sam anonimna pisma, ali ne jedini, no kolege su, u strahu za radno mjesto i egzistenciju, šutjele.Ništa mu se od "problematičnog ponašanja" nije moglo dokazati, pa je 2008. godine dobio otkaz zbog dva "neodrađena" sata. Jedan od tih satova trebao je biti prekovremeni za što je trebao biti izdan nalog, a s drugog su učenici pobjegli. Zanimljivo je, tvrdi Sabljak, što je na njegovo mjesto dva dana nakon otkaza došao sin tadašnjeg pomoćnika ministra Uprave za inspekcijske poslove, a danas savjetnika ministra.

Njegov "grijeh" je, kaže Sabljak, što se još 1996. usprotivio protuzakonitoj odluci školskog odbora da se za organizaciju maturalaca koristi samo jedna turističke agencija, a što je bilo u suprotnosti s naputkom MZOŠ-a. Odluka je bila poništena. A desetak godina kasnije prosvjetna inspekcija je utvrdila da je riječ o sukobu interesa i zlouporabi položaja, na što je trebao reagirati poslodavac, jer se i tada putovalo s agencijom koja je bila u vlasništvu profesora iz škole.

Užase koje je trpio na radnom mjestu opisao u knjizi Sumrak hrvatskog školstva, a svoju je priču potkrijepio opširnom dokumentacijom. Bitku za pravdu i istinu vodi na sudu kako bi dokazao da je otkaz bio neopravdan i da je bio izložen mobbingu.

"Nisam bježao na bolovanje. Zadnjih 10, 12 godina išao sam na posao s grčem u želucu jer nisam znao što me čeka", kaže Mladen Sabljak, koji u međuvremenu nije uspio naći posao u struci.

Bivši sindikalist 'srušio' zakon

Žrtvama zlostavljanja na radnom mjestu situaciju otežava i zakonska nesređenost tog problema. U sudskim procesima žrtve se mogu "hvatati" za čl. 130 Zakon o radu, koji govori o povredi dostojanstva radnika, ili, ako je u pitanju i diskriminacija, za Zakon o suzbijanju diskriminacije. Nažalost, za razliku od Srbije, u kojoj je svibnju prošle godine izglasan Zakon o sprečavanju zlostavljanja na radnom mjestu, Hrvatska nema poseban zakon kojim bi se rješavao problem mobbinga u društvu. "Zakonska regulativa ne postoji i to 'zaslugom' Vlade. Naime, Nacrt prijedloga zakona o sprečavanju zlostavljanja na radu još je 2008. klub zastupnika SDP-a uputio u saborsku proceduru, a odbijen je u veljači 2009. Negativno mišljenje potpisao je bivši sindikalist Boris Kunst, uz obrazloženje da Vlada osniva radnu skupnu koja će izraditi novi nacrt tog zakona i uputiti ga u Sabor", objašnjava Jadranka Apostolovski.

Svima kojima je potrebna pomoć, Apostolovski savjetuje da je potraže u udruzi Mobbing u Zagrebu, ili kod stručnih suradnika koje imaju u Osijeku i Rijeci. Dugo trpljenje zlostavljanja može biti pogubno. Čuvajući svoje radno mjesto, dvoje članova udruge doživjelo je srčani udar i izgubilo život.

Mobberi su osobe s poremećajem ličnosti. Manje su sposobne, ali su moćne osobe bez kapaciteta za ljubav, radost, igru, kreativnost, davanje i dijeljenje. Njima se lako pridružuju drugi slabi u strahu da ne postanu žrtve. Često se zlostavljači zapravo osjećaju inferiorno, a mobbingom prikrivaju nemoć u nekoj drugoj sferi svojeg života (najčešće privatnog, tj. u braku ili obitelji). Prema anketi koju je 2009. provela udruga Mobbing na 400 ispitanika, članova koji su joj se obratili za pomoć, zlostavljanju na poslu više su izložene žene (64 posto). Za pomoć zbog tog problema češće su se udruzi obraćali zaposleni u državnom sektoru (52 posto) i oni koji rade u manjim tvrtkama (61 posto). U većoj opasnosti su djelatnici nižeg stupnja obrazovanja (57 posto žrtava sa završenom srednjom školom i niže), dok je onih s visokom stručnom spremom 24 posto. Čak 86 posto žrtava ispitanika bilo je u stalnom radnom odnosu. Najučestaliji način mobbinga je iznošenje nedokazanih tvrdnji i traženje greške u poslu, a kao posljedica takva nasilna ponašanja u najvećoj mjeri kod žrtava izaziva osjećaj poniženosti (83 posto). Sve rezultira gubitkom radne motivacije i koncentracije, a u čak 70 posto slučajeva zlostavljanje završava napuštanjem posla. Osim što mobbing donosi štetu poslodavcu, košta i državu koja snosi trošak bolovanja i nezaposlenosti. Kako pokazuju statistike Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje za 2009., ukupan broj osoba čije se dijagnoze povezuju s mobbingom je 34.142, što je oko 3 posto od ukupno zaposlenih te godine. Kako je izračunao HZZO, trošak za državu iznosi 1,5 milijardi kuna ili 1 posto ukupnog BDP-a.

arti-201101170025006 arti-201101240029006