Sisački biskup Vlado Košić održao je propovijed na uskrsnoj
misi u sisačkoj Katedrali Uzvišenja Svetog
Križa.
Njegov govor prenosimo u cijelosti:
"Dragi vjernici, braćo i sestre,
U ozračju vazmene radosti slavimo najveći blagdan naše
kršćanske vjere: Uskrsnuće Gospodina našega Isusa Krista u kojem
i mi imamo nadu našeg uskrsa! Naše čestitke da nam bude sretan
Uskrs ne tiču se samo zemaljskog slavlja, za koje svima želimo da
bude u radosti, zdravlju i zadovoljstvu, nego prije svega u
punini da se ostvare naše nade te i u vječnosti budemo dionici
uskrsne pobjede našega Gospodina!
Prva dionica uskrsne radosti bila je Blažena Djevica Marija,
majka Gospodinova. Ona je pratila Isusa na križnom putu, stajala
pod njegovim križem kad je umirao, primila njegovo mrtvo tijelo u
svoje krilo, ali čuvala je nadu u njegovu pobjedu te prva
osjetila radost Uskrsa.
Papa Franjo u knjizi „Božja muka – naša nada“ kaže o tome:
„Bit će nam dobro ovaj tjedan razmišljati o radosti Marije,
Isusove Majke. Kao što je njezina bol bila tako duboka da joj je
probola dušu, tako je intimna i duboka bila i njezina radost,
koja se širila na učenike. Prošavši kroz iskustvo smrti i
uskrsnuća svoga Sina, u vjeri, kao najuzvišeniji izraz Božje
ljubavi, Marijino je srce postalo izvorom mira, utjehe, nade i
milosrđa. Sve osobine koje se Mariji pridijevaju proizlaze iz
toga, iz njezina dioništva u Isusovu uskrsnuću. Od petka do
nedjelje ujutro nije gubila nadu: razmatrali smo žalosnu Majku,
ali istodobno Majku punu nade, Majku svih učenika, Majku Crkve i
Majku nade. Zamolimo nju, tihu svjedokinju Isusove smrti i
uskrsnuća, da nas uvede u uskrsnu radost.“ (nav.dj., 104)
Papa nastavlja: „Ne može se doživjeti Uskrs bez ulaska u
otajstvo. To nije intelektualna činjenica, to nije samo znanje,
čitanje… To je nešto više, to je nešto mnogo više! Ući u otajstvo
znači biti sposoban za čuđenje, za kontemplaciju; sposobnost
slušati tišinu i slušati šapat niti zvonke šutnje u kojoj nam Bog
govori. Ući u otajstvo traži od nas da se ne plašimo stvarnosti:
ne zatvarati se u sebe same, ne bježati pred onim što ne
razumijemo, ne zatvarati oči pred problemima, ne poricati ih, ne
izbjegavati pitanja… Ući u otajstvo znači izdići se iznad svojih
udobnih sigurnosti, iznad lijenosti i ravnodušnosti koje nas koče
i sputavaju, te se upustiti u traženje istine, ljepote i ljubavi,
traženje smisla koji nije očigledan, nepovršan odgovor na pitanja
koja dovode u krizu našu vjeru, našu vjernost i naš razum. Da
bismo ušli u otajstvo, potrebna je poniznost, poniznost da se
'spustimo na zemlju', da siđemo s pijedestala svoga 'ja' koji je
tako ohol, naše umišljenosti; poniznost da se svedemo na pravu
mjeru, prepoznavajući ono što zapravo jesmo: stvorenja s
prednostima i nedostatcima, grješnici kojima je potrebno
oproštenje.
Da bismo ušli u otajstvo, potreban je ta poniznost koja je
nemoć, lišavanje vlastitih idolopoklonstava… klanjanje. Bez
klanjanja nije moguće ući u otajstvo. Sve nas to uče žene Isusove
učenice. Bdjele su one noći zajedno s Majkom. A ona, Djevica
Majka, pomogla im je da ne izgube vjeru i nadu. Tako nisu ostale
zatočenice straha i boli, već su s prvim svjetlima zore izišle,
noseći svoje pomasti i srca pomazana ljubavlju. Izišle su i
pronašle otvoren grob. I ušle su. Bdjele su, izišle i ušle u
otajstvo. Učimo od njih bdjeti s Bogom i s Marijom, našom Majkom,
da bismo ušli u otajstvo koje nas vodi iz smrti u život.“ „U
ispovijesti vjere Novoga zavjeta, kao svjedoci uskrsnuća spominju
se samo muškarci, apostoli, ali ne i žene. To je zato što prema
ondašnjemu židovskom zakonu žene i djeca nisu mogli dati
pouzdano, vjerodostojno svjedočanstvo. U Evanđeljima su, međutim,
žene imale primarnu, temeljnu ulogu. Tu možemo uočiti nešto što
ide u prilog povijesti uskrsnuća: da je riječ o izmišljenom
događaju, u kontekstu toga doba ne bi bio vezan uz svjedočenje
žena. Evanđelisti, međutim, jednostavno opisuju ono što se
dogodilo: žene su bile prvi svjedoci.
To govori da Bog ne bira prema ljudskim kriterijima: prvi
svjedoci Isusova rođenja su pastiri, jednostavni i ponizni ljudi;
prvi svjedoci uskrsnuća jesu žene. I to je lijepo. I to je pomalo
poslanje žena: mama, žena. Svjedočiti djeci, unucima, da je Isus
živ, živući, da je uskrsnuo. Mame i žene, samo naprijed s tim
svjedočanstvom! Kod Boga ono što vrijedi jest srce, koliko smo
otvoreni Njemu, jesmo li poput djece koja se pouzdavaju. No, to
nas potiče i na razmišljanje o tome kako su žene, u Crkvi i na
putu vjere, imale i imaju i danas posebnu ulogu u otvaranju vrata
Gospodinu, u njegovu nasljedovanju i približavanju njegova lica,
jer pogled vjere uvijek treba jednostavan i dubok pogled ljubavi.
Apostolima i učenicima teže je povjerovati u Uskrsloga. Ženama
ne. Petar trči do groba, ali se zaustavlja na praznom grobu; Toma
mora svojim rukama dodirnuti rane Isusova tijela. I na našem putu
vjere važno je znati i osjećati da nas Bog ljubi, ne plašiti se
ljubiti ga; vjera se ispovijeda ustima i srcem, riječju i
ljubavlju.“ (nav.,dj., 118-120)
U svakom slučaju zanimljivo je da je naša – a možemo reći i
općesvjetska – katolička uskrsna himna: „Regina coeli, laetare –
Kraljice neba, raduj se!“ Pjesma je to, najljepša uskrsna pjesma,
koja govori o vjeri Crkve da je Marija bila prva koja je u srcu
doživjela radost Isusova uskrsnuća i zato se radovala. Ona je
bila dostojna nositi Spasitelja, a on je uskrsnuo kako je rekao,
te se njoj Crkva utječe da moli Boga za nas, da i mi budemo
dostojni Kristovih obećanja, te postignemo radosti vječnoga
života.
Marija kao majka i kao žena, osoba najtješnje povezana s
Isusom našim Spasiteljem, koja je osjećala sve njegove muke,
supatila zajedno s njim njegovu muku, ali i koja je stajala puna
nade, nepokolebive nade, nade koju nije mogla slomiti ni njegova
nepravedno podnesena smrt…
Utecimo se Mariji, za koju je bl. Alojzije Stepinac rekao, da
neće propasti nitko tko se u nju uzda i tko se njoj moli, jer ona
će nas najbolje dovesti do otajstva uskrsnuća.
Kadinal Josip Bozanić, zagrebački nadbiskup i naš
metropolita, u svojoj uskrsnoj čestitci piše: „U vjeri
Spasiteljeve Majke i vjeri Crkve radujemo se susretu s
Uskrsnulim, kako bismo rasli u spoznaji i ljubavi te bili
djelatni svjedoci nade uskrsnuća. Molimo Blaženu Djevicu da nas
prati u prihvaćanju Božje Riječi i donošenju plodova Duha
Svetoga, u kušnjama i trpljenjima na putu prema radostima
vječnoga života.“
Taj ženski, majčinski i Marijin osjećaj vjere neka nas prati
u ovom uskrsnom slavlju i ovih vazmenih dana! Biti s Marijom
zapravo i znači učiti od nje slijediti Isusa, našega Spasitelja,
Gospodina koji je umro i uskrsnuo za nas. Biti s Marijom, voljeti
ju i njoj se utjecati znači dijeliti istu onu njezinu vjeru i
čvrstu nadu u Kristovu trajnu uskrsnu prisutnost u našim
životima, u životima naših bližnjih u našim obiteljima, u našim
župama, u našoj Biskupiji i u našoj Domovini.
Kako može biti veće sreće negoli biti s našim uskrsnulim
Gospodinom, s Isusom Kristom koji je pokazao i neprestano
pokazuje najveću Božju ljubav prema nama?! Ništa nije i ne može
biti veće od Božje ljubavi! A Bog u svojim obećanjima ne vara,
zato povjerujmo u njegovu nazočnost, naklonu blizinu i neprestanu
prisutnost i bit ćemo sigurni, pa navalile ne znam kakve nevolje
na nas, na naše obitelji, na našu Domovinu! On je naš Spasitelj,
on uskrsnuli Gospodin koji je Pobjednik nad svakim zlom. Zato ne
bojmo se, zato radujmo se! Amen", rekao je Košić.
