Pilot istraživanje u RH: Kako je biti roditelj transrodnog djeteta u Hrvatskoj?

Aktualno vrijeme božićnih blagdana kada gotovo svi provodimo više vremena sa svojim obiteljima bio je povod da Zagrebačko psihološko društvo predstavi široj javnosti pilot istraživanje o iskustvima roditelja transrodne djece u Hrvatskoj, koje su provele psihologinje Ivana Vrbat, Lana Bojanić i Iva Žegura. 

Zaključile su da je roditeljima koji imaju rodno nekonformnu, transrodnu i transspolnu djecu potrebno organizirati grupe podrške i edukacijske programe kako bi im se omogućilo da u sigurnom okruženju razmijene vlastita iskustva, dođu do stručnih znanstveno utemeljenih informacija te primjera dobrih praksi o skrbi za transrodne osobe i da im se na ovaj način pruži adekvatnu podršku.

Zagrebačko psihološko društvo (ZPD), koje je u više navrata isticalo da njegovi članovi i članice imaju odgovornost vratiti glas psihologije kao struke u javnost, napominje da je uloga struka u području mentalnog zdravlja pa tako i psihologije, ovdje od neprocjenjive važnosti. A vrijeme blagdana povod je više da se pažnju usmjeri na ovu ranjivu manjinsku skupinu, odnosno na transrodnu djecu i njihove roditelje kako bi im bile omogućene informacije koje mogu doprinijeti podršci, edukaciji te osnaženju donosa roditelja i njihove transrodne djece.

''Iz razloga što s djecom, adolescentima pa čak i s odraslim osobama rijetko razgovaramo o seksualnosti pa tako o i transrodnosti te je općenito u našemu društvu tema seksualnosti tabuizirana, osoba koje su transrodne, a ponajprije djeca, nemaju informacije niti znanja o tome što su ona. Bore se s osjećajem da su 'rođena u krivome tijelu', da s njima 'nešto ne valja', da su 'drugačija od ostalih djevojčica i/ili dječaka svoje dobi'. Roditelji i okolina, također, tipično reagiraju prema transrodnoj djeci na način da njihovo ponašanje i ekspresiju rodnog identiteta kažnjavaju, ograničavaju i na svoju djecu gledaju kao na 'oštećenu', 'bolesnu'. U stvarnosti i sa stručnog stajališta s ovom djecom je sve u potpunom redu i ona su djeca kao i ostala djeca koja ne osjećaju disforiju glede rodnog identiteta'', ističu psihologinje.

''Transrodna djeca koja izraze svoj 'pravi' rodni identitet mogu postati izrazito nesretna i depresivna kada ih odrasli nakon njihovog otvaranja nastoje spriječiti u tome da budu onakvi kakvima se osjećaju. Bivanje transrodnim nije jednini i isključivi uzrok distresa transrodnih osoba. Umjesto toga, to što ih se ne razumije te osjećaj da s njima nešto nije u redu uzrokuje velik dio patnje transrodnih osoba. Putem pružanja znanstveno utemeljenih činjenica i grupa podrške vođenih od strane stručnjaka za mentalno zdravlje pristupi roditelja transrodnoj djeci su se promijenili te sve više roditelja razumije kako pomoći transrodnoj djeci koja zbog svog stanja imaju nešto drugačije potrebe tijekom rasta i razvoja od djece koja se ne susreću s izazovom transrodnosti'', napominju.

Ukazuju i na to da ''roditelji transrodne djece isto tako prolaze kroz proces nakon što im se njihova djeca, bez obzira na životnu dob, povjere vezano za transrodnost. Iz toga razloga, roditeljima koji se nalaze na kontinuumu od negiranja, neprihvaćanja, zbunjenosti, tuge, ljutnje pa do pokušaja da se informiraju, razumiju i prihvate transrodnost svoje djece, ponekad nije lako na adekvatni način podržati svoje transrodno dijete. Socijalna podrška, naročito obiteljski odnosi, identificirani su kao glavni faktori koji utječu na mentalno zdravlje transrodnih osoba i njihovu dobrobit na mjerama kao što su kvaliteta života, opće dobrostanje, samopoštovanje, razinu depresivnosti i anksioznosti, razmišljanje o suicidu i pokušajima suicida''.

S obzirom na to da je, kako je već istaknuto, uloga struka u području mentalnog zdravlja pa tako i psihologije, ovdje od neprocjenjive važnosti, ZPD je prošle godine proveo pilot istraživanje o iskustvima roditelja transrodne djece u Hrvatskoj, koje je lani prezentirano na 23. Danima Ramira i Zorana Bujasa u Zagrebu - međunarodnom psihologijskom znanstvenom skupu, iza kojega je tradicija duga gotovo 50 godina.

Za istraživanje je osmišljen novi upitnik - 'Upitnik iskustva prihvaćanja transrodnosti djeteta od strane roditelja', kojim su autorice željele steći bolji uvid u ovaj višeslojni konstrukt. On se, objašnjavaju autorice, sastoji se od socio-demografskih varijabli (roditelja-sudionika i transrodne djece), prvih iskustava roditelja sa znakovima transrodnosti njihovog djeteta te emocionalnih stanja koja su to iskustvo pratila, informiranosti o pitanjima transrodnosti, odnosno načinima na koje su roditelji dolazili do informacija, stavovima vezanim uz svoju i djetetovu budućnost te kvalitetu odnosa s djetetom.

U istraživanju je sudjelovalo 19 roditelja transrodnih osoba (roditelja koji imaju transrodnu djecu koja su u trenutku ispitivanja bila različite starosne dobi), od kojih pet bračnih parova. Upitani o rodnom identitetu njihove djece, ispitanici su naveli kako se njih troje identificiraju kao transrodne žene, a njih devetero kao transrodni muškarci, dok se ostali o rodnom identitetu svoga djeteta nisu izjasnili.

Rezultati istraživanja pokazali su da su roditelji transrodne djece koji su sudjelovali u istraživanju kod svoje djece primijetili nekoliko najfrekventnijih znakova koje su povezivali s transrodnosti: povlačenje iz društva, rodno nestereotipno odijevanje, rodno nestereotipnu igru, specifičan način govora (primjerice rodno neutralan, izbjegavanje specificiranja roda kada je to moguće ili govorenje u rodu koji je suprotan od onoga koji je djetetu pripisan temeljem biološkog spola te izbor društva (npr. za transrodne dječake, preferiranje druženja s dječacima u razdoblju kada razvojno očekujemo da se djevojčice više druže s vršnjakinjama nego s vršnjacima).

Roditelji su iznijeli nekoliko dominantnih strahova: strah za tjelesno i za psihičko zdravlje djeteta, strah od toga da će njihovo dijete doživjeti neki od fizičkih oblika zlostavljanja od strane okoline jer je percipirano kao različito te strah od toga da će njihovo dijete doživjeti emocionalno zlostavljanje od strane okoline, kao i nemogućnost ostvarivanja roditeljstva.

Psihologinje Ivana Vrbat, Lana Bojanić i Iva Žegura zaključile su da je roditeljima koji imaju rodno nekonformnu, transrodnu i transspolnu djecu potrebno organizirati grupe podrške i edukacijske programe kako bi im se omogućilo da u sigurnom okruženju razmijene vlastita iskustva, dođu do stručnih znanstveno utemeljenih informacija te primjera dobrih praksi o skrbi za transrodne osobe te da im se na ovaj način pruži adekvatna podrška.

Također, ističu i da je potrebna daljnja validacija konstruiranog upitnika na većem broju sudionika i sudionica te daljnja evaluacija grupnog rada s roditeljima transrodnih osoba s obzirom na to da je ovo prvo istraživanje koje je željelo ispitati iskustva roditelja vezana za prihvaćanje transrodnosti njihove djece u Republici Hrvatskoj.