Je*i ga, tako to ide

Pismo studentice iz doma na Savi, objavljeno prošlog tjedna na portalu esava.info, probudilo je nostalgiju u svakom tko je iti dana proveo u tom domu. A proveo sam dvije godine. Posebno dio koji kaže sljedeće: "Ono što me kao konzumenta ovog doma frustrira jesu ljudi koji ovdje žive. (...) To divljačko, alkoholizirano, asocijalno ponašanje... Pa, dragi ljudi, vi ste studenti! Vi ste akademski građani! Vi biste trebali biti budućnost Hrvatske!" Za ovu studenticu imam samo jednu poruku: curo draga, ne brini, pred tobom je uspješna međunarodna karijera.

Ljudi, mi se moramo držat zajedno

Prva stvar koje sam se sjetio kad sam pročitao ovo pismo, mogla bi se svesti pod "alkoholizirano, asocijalno ponašanje". Bio je to jedan od antologijskih rave-partyja u Bestu, prekoputa Save, kad je Imoćanin Kuki u toj techno-euforiji okupio nas, cijelu ekipu, i provalio: "Pa pogledaj nas, čoviče – ova dva će za dvi godine bit arhitekti, ovi doktor, ova trojica programeri, a imamo i piskaralo po novinama. Ljudi, mi se moramo držati zajedno i kad odemo odavde." Uslijedila je, naravno, nemilosrdna zajebancija. "Imoćanin i na rave-partyju ostaje Imoćanin." "Stari, triba bi se učlanit u Zavičajni klub imotskih studenata, to je njihov trip." Kuki je samo skulirano provalio: "Ajde dobro. Vidit ću vas za deset godina."

I evo, deset godina kasnije, ne možeš ništa nego priznati da je Kuki bio u pravu. Kad živiš u društvu u kojem su veza i poznanstvo, moderno se kaže networking, često važniji nego diploma, onda shvatiš da ti je karijeri više pomoglo divljanje po Bestu nego štrebanje u sobi. Naravno, jedno drugo nadopunjuje, ali u Hrvata jedno bez drugog, naprosto, ne ide.

Tako to ide

Ekipa koja je te večeri divljala po Bestu i danas se drži zajedno. Kad jedan arhitekt izgubi posao, tu je ovaj drugi da ga pokuša ugurati u svoju firmu. Isto je i s programerima. A kad nas ili nekog nam iz obitelji zaboli, zovemo našeg doktora. Možemo se sad praviti glupi i moralizirati, ali, jebiga, tako to ide.

Cijelu tu priču s networkingom do virtuoznosti su doveli zavičajni klubovi po domu. Organiziraju se nostalgični derneci, ekipa divlja i divljajući se brutalno umrežava, onda svrate bivši članovi, sad već "uspješni građani", pa je naš član zavičajnog kluba, kada završi studij, umreženiji od Spidermana. Zna kako su po gradu razmješteni ljudi iz rodnog kraja i samo krene kucati. To bude početak, a karijera zna biti toliko uspješna da okonča u Remetincu.

Što će biti s njom?

Stvar počinje već kod ulaza u menze. Ti redovi ispred menzi prava su slika onoga što će se našim studentima događati za koju godinu na onom što se naziva tržište rada. Cura koja "samo uči" i ne radi na mreži poznanstava, ne divlja i tulumari, uredno staje na kraj reda. Student iz zavičajnog kluba uvijek traži frenda koji je bliže hrani, onda se progura do njega, ovaj ga pušta ispred sebe, pa dolazi sljedeći i na kraju cijeli zavičajni klub dolazi do hrane prije naše marljive studentice.

Što će s njom biti nakon studija? Postoje dvije mogućnosti. Jedna je da ćemo o njoj čitati po novinama kao o nezaposlenoj djevojci s magisterijem koja popunjava budžet konobareći. Druga je da će njena mala kap pomoći tkati velik slap u tom odljevu naših mozgova. Sreću će potražiti u nekom sređenijem društvu, u kojem edukacija igra malo važniju ulogu od networkinga, tamo negdje daleko izgraditi uspješnu međunarodnu karijeru. Od srca joj želim drugi scenarij.