
Oni nisu dospjeli u središnje informativne emisije, nije ih bilo na naslovnicama najčitanijih novina, nije ih bilo na polaganju vijenaca, svečanim sjednicama, misama, na blagdanskim roštiljima niti u kolonama koje su milile prema moru. Oni su, na našu sramotu, zaboravljeni.
Nije ih bilo ni u promotivnom Vladinom videouratku o prvih šest mjeseci rada. Njih nigdje nema, a posvuda su. Njih više od 300.000 nezaposleno je i nema nikakvu nadu da će u skoroj budućnosti pronaći posao, njih više od 210.000 ima blokirane račune i banke su im uskratile osnovna sredstva za život. Pa kad se na svečanoj sjednici Vlade premijer Zoran Milanović prigodno obljetničarski zapitao tko smo i što smo, red je da se čovjeku odgovori iako je, vjerojatno, on to mislio onako retorički i bez stvarne želje da čuje iskren odgovor.
Za koga nema mjesta u HNK?
Nažalost, zemlja smo iz koje ogroman broj ljudi želi otići. Ne zato što nisu patrioti i zato što mrze Hrvatsku, nego zato što u njoj ne vide bilo kakvu budućnost. Osim u za nas tradicionalne emigrantske zemlje, poput Njemačke, Kanade ili Australije, spremni su spakirati kofere i otići u ratnim vihorom poharan Afganistan ne bi li riskirajući živote osigurali neki bolji život. Kako i ne bi. Riskantniji od Afganistana, kad je riječ o stvaranju bolje budućnosti, plan je ministra Mrsića da se radi za 1.600 kuna mjesečno. Onaj koji uspije smisliti plan samostalnog preživljavanja s tim iznosom plaće zaslužuje i više od odličja koje je predsjednik Ivo Josipović podijelio u ponedjeljak navečer na svečanosti u Hrvatskom narodnom kazalištu.
U polupraznom parteru kazališta inače nije bilo mjesta za one istinske heroje dvadesetjednogodišnjeg samostalnog života Lijepe naše. One kojima se majka domovina pokazala kao okrutna maćeha i nije im pružila ništa osim muke. Nitko se recimo nije dosjetio te prazne stolce popuniti obespravljenim i pokradenim radnicima DIOKI-a ili Jadrankamena. Valjda bi kvarili taj svečarski trenutak u kojem su pravo dobili sudjelovati samo oni uspješni. Jer mi smo, poštovani premijeru, zemlja u kojoj očajni radnici nakon mjeseci neisplaćenih osobnih dohodaka prijete napustiti opasna postrojenja u kojima su desetljećima zarađivali kruh i riskirati tešku havariju jer im je crno pred očima, jer više ne mogu dolaziti doma djeci bez kune u džepu, jer su dovedeni pred zid i nemaju kamo...
Vatreni su bolje društvo od radnika
Zemlja smo u kojoj neposredno prije početka parade sivih odijela u mekanim talijanskim cipelama s vijencima u rukama radnici noće u pritvorskim jedinicama jer su se usudili izgubiti živce i fizički braniti imovinu svoje propale tvrtke.
Zemlja smo u kojoj ni premijer ni njegov
On jednostavno ne razumije
Riječ je naime o istom čovjeku koji je nakon 12 godina mandata guverneru središnje banke otkazao telefonskim pozivom, a isto je napravio i svojoj dugogodišnjoj suradnici, bivšoj ministrici Mireli Holy. Sve to odvijalo se dok se baškario u luksuznom ljetnikovcu drugog najbogatijeg poslovnog čovjeka u zemlji s nasljednikom smijenjenog guvernera. I u tome ne vidi ništa sporno. Tom prilikom je pokazao da ne razumije da se dok je premijer ni u kojem slučaju ne može bez skepse gledati na to njegovo 'privatno' druženje i ne postaviti opravdano pitanje o sukobu interesa.
Istu dozu nerazumijevanja pokazuje i kad govori o budućnosti svih nas. Tako je i za Dan državnosti ponovio kako "da bismo sutra imali više, moramo stati na kočnicu". Problem je u tome što mi ne samo da smo stali na kočnicu davno prije nego li je on zasjeo u fotelju premijera, nego se i ubrzano krećemo unatrag. Možda iz visina iz kojih nas promatra premijer to tako ne izgleda, ali ljudi su se mahom odrekli svega čega su se mogli odreći i rijetki su oni koji krizu nisu osjetili u svim segmentima svog života.
Strpljenje bez roka trajanja
I kao da to nije dovoljno, još nam imputira da nismo strpljivi. Kaže, ne može se u šest mjeseci riješiti sve što se krivo radilo 20 godina. Dokad trebamo biti strpljivi? E, to premijer ne govori. Na ta pitanja odgovara: "Nemojte misliti da ćete me navući da kažem konkretne rokove." Dakle, mi bismo trebali imati strpljenja čekati nešto za što nemamo pojma kad će se dogoditi.
Zvuči kao područje u kojem se bolje snalazi uzoriti kardinal Josip Bozanić, koji je pak, barem kad je riječ o razumijevanju problema svojih sugrađana, u istom košu s premijerom. On je devedeset posto propovijedi na misi za Domovinu potrošio na držanje lekcija vlasti o Zakonu o medicinski potpomognutoj oplodnji. Od toga kako žive njegovi suvremenici valjda je važnije na koji način će biti začeti budući Hrvati. Sretan vam Dan državnosti.
















