Napokon otkriveno što je to zapravo 'pravi Hrvat'

Da je pokojni i nikad prežaljeni Feral Tribune danas živ, u rubrici Greatest Shits vjerojatno bi završio cijeli intervju Ruže Tomašić dan Gloriji. Od prvog do zadnjeg slova, čovjek se ne može prestati smijati dok to čita. Taman te pusti kes od jedne izjave, kad evo ti druge, još sumanutije. Nastavi li Ruža ovim tempom, skinut će Keruma s mjesta političkog klauna broj jedna.

Od Ruže smo tako saznali da hrvatstvo, što god to bilo, ima i erotičnu komponentu. Suprug ju je, tvrdi ona u Gloriji, privukao svojim hrvatstvom. Privukli su je i njegovo poštenje, staloženost i dobrota, ali hrvatstvo je bilo na prvom mjestu. "...nije bio Jugoslaven nego pravi Hrvat", kaže Ruža.

Što je to "pravi Hrvat"?

O pravim Hrvatima slušamo i čitamo posljednjih dvadeset godina, ali da se došlo do neke točne definicije pravog Hrvata, bome i nije. Ako kreneš logički, pa kažeš da je to čovjek koji se rodio na parceli planeta zvanoj Hrvatska i tako stekao hrvatsko državljanstvo, neće proći. Em je prebanalno, em to može biti i Srbin, a oni su gosti. Barem što se Ruže tiče. Ako kreneš sa sljedećim kriterijem – rođen od majke Hrvatice i oca Hrvata, neće ni to biti dosta jer to ne garantira da nije jugonostalgičar ili komunjara koja glasa za SDP, a pravi Hrvat to ne radi. Ako se pak pozoveš na Državni zavod za statistiku prema kojem se Hrvat zove Ivan, ima dvoje djece i mlađu ženu Anu s kojom se seksa dvaput mjesečno, a najčešće jede kupus i faširance, neće ni to proći – to je prosječan, a ne pravi Hrvat. Ako krenemo natrag u devedesete kad je na snazi bila izreka "Samo mrtav Hrvat je pravi Hrvat", u logičkom smo problemu jer bi to značilo da živućih pravih Hrvata uopće nema.

Zajeban posao

Uglavnom, definiranje pravog Hrvata prilično je zajeban posao, pa oko definicije još nemamo nacionalni konsenzus, zbog čega je svakom haharu dozvoljeno ispaljivati svoju, pa tako i potpisniku ovog teksta. A da bismo došli do te, poslužit ćemo se Ružinom izjavom iz intervjua. Naša velika protivnica Europske unije, te nove tamnice naroda, izjavila je sljedeće: "Ne pada mi na pamet tamo (u Europskom parlamentu, op.a.) sjediti, a da nešto ne napravim. Spremna sam pozvati bilo koga na večeru ili da mjesec dana besplatno ljetuje kod mene na Korčuli, samo da lobira za Hrvatsku. Što god treba, jer ako ne izvučemo taj europski novac i njime ne pokrenemo gospodarstvo, bit će nam svima jako teško."

Lobiranje kod mrskih neprijatelja

Sad ćemo se malo vratiti u osamdesete, u Zagoru, najhrvatskiju od svih hrvatskih zemalja, napučenu uglavnom pravim Hrvatima, kad je obitelj o kojoj će biti riječi krenula u opsežnu akciju lobiranja za kredit od važnog subjekta jugoslavenske privrede u kojem je bio zaposlen danas nezaposleni pater familias.

Već tada je obitelj prestala navijati za jugoslavensku reprezentaciju, već tada se u europskim natjecanjima navijalo za Zvezdine i Partizanove protivnike, već tada je naša obitelj ozbiljno mrzila Jugoslaviju i sve što ona predstavlja, ali kad se od njenog privrednog subjekta trebao iskamčiti kredit, problemi s Jugom i mrskim neprijateljima komunistima trenutno su nestali.

Kad je komisija iz privrednog subjekta, sastavljena sve od partijskih kadrova, došla snimiti temelje buduće kuće i procijeniti da li za istu odobriti kredit ili ne, krenulo je spektakularno lobiranje. Posjet komisije pretvorio se u omanje vjenčanje sa svim pripadajućim sljedovima, prema kojem će ove večere koje Ruža najavljuje izgledati kao skromni brunchevi. Počelo se sa sirom, pršutom i francuskom salatom ("Sve kako triba!"), nastavilo se s juvom i lešim mesom ("Pretežito janjetinom!"), onda se prešlo na rižote ("Oba! I crni i bili!"), a za desert je poslužena janjetina s ražnja. ("Jutros ga otrgli od matere!") Svaka od mrskih komunjara iz komisije, nakon ovog skromnog obroka, dobila je još nenačet pršut i sir ("Da se gradskoj čeljadi nađe za doma!").

Spremni na sve

Lobiranje (hrv. guzoljub) je, kao što možete pretpostaviti, prošlo vrlo uspješno. Mrske komunjare iz komisije odobrile su kredit ("Odobrili bi i dva uz 'naku spizu!"), pa je tako u toj tamnici naroda, znanoj kao i Jugoslavija, niknula još jedna kuća u kojoj danas žive pravi Hrvati ("Šta su uvik i bili, a pretežito za vrime Jugoslavije!").

Kada uzmemo Ružu, pravu Hrvaticu, koja je spremna na sve, pa i na večere, samo da izvuče koji euro od mrske joj Europske unije, i naše prave Hrvate, koji su kod mrskih komunjara besramno lobirali za kredite, definicija pravog Hrvata nameće se nekako sama od sebe – pravi Hrvat je licemjer koji je za dobar kredit i mrskog neprijatelja spreman hraniti janjetinom.