
Može li razum pobijediti oružje? 'Efekt mirne reintegracije jači je od vojnih operacija Bljeska i Oluje'

Zašto je mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja neopravdano i dalje na marginama interesa (državne) politike, uvijek manje važna od Bljeska i od Oluje iako je riječ o ogromnom političkom i društvenom kapitalu, a obilježavanje Mirne reintegracije moglo biti i središnji događaj obilježavanja završetka rata?
Hrvatska obilježava obljetnicu međunarodnog priznanja i mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja
Hrvatska je, podsjetimo, sudjelovala i doprinijela jednom od najuspješnijih mirovnih procesa u povijesti Ujedinjenih naroda: bez ispaljenog metka i bez izgubljenog ljudskog života, čitav teritorij hrvatskog Podunavlja vraćen je pod puni suverenitet Republike Hrvatske, a proces mirne reintegracije kojim su istočna Slavonija i Baranja te zapadni Srijem i formalno-pravno vraćeni u ustavni poredak Hrvatske, službeno je okončan 15. siječnja 1998. godine.
''Mirna reintegracija ima puno manju važnost od proslave vojnih akcija jer još uvijek živimo u društvu koje ne cijeni vrijednosti mira, nenasilja, pravde, solidarnosti i zaštite ljudskih prava te se na njima ne izgrađuje. Velika je šteta što je rat još uvijek centralno mjesto sjećanja na devedesete dok se naslijeđe antiratne kampanje i mirovnih političkih inicijativa poput mirne reintegracije stavlja po strani. Rat je tema brojnih političkih deklaracija, govora i inicijativa koje ga svakodnevno veličaju i to na način kao da on nikada nije završio umjesto da se naglašava važnost njegova završetka kao zalog za trajni i održivi mir i suživot'', istaknuo je za Vijesti.hr programski direktor Inicijative za ljudska prava – Hrvatska Nikola Puharić.
No valja istaknuti da proces mirne reintegracije nije dovršen, naime, on je započeo u siječnju 1996. misijom UNTAES-a i stvorio je bitne preduvjete za proces pomirenja u poslijeratnom društvu Republike Hrvatske. Međutim, danas, 21 godinu nakon završetka integracije teritorija, nije došlo i do integracije ljudi.
''Proces normalizacije života i pomirba stanovništva nije proces koji možete završiti do određenog datuma. To je najosjetljiviji dio uspostave mira. Riječ je o ljudima, teškim traumama, o generacijama koje će nositi u sebi strahote događaja iz 1991 godine. Na tom području posustajemo. Za taj proces nam opet treba politička volja i puno energije. Ne treba zaboraviti da su Francuzi i Nijemci preko 40 godina od završetka Drugog svjetskog rata normalizirali svoje odnose'', napominje Škare Ožbolt.
''Mnogi izbjegli s tog ratom pogođenog područja još se nisu vratili svojim domovima, a oni koji jesu suočeni su s brojnim poteškoćama poput neriješenih imovinskopravnih pitanja, nedostatka društvenog povjerenja i govora mržnje. Atmosfera u društvu je posebno nepovoljna za pripadnike nacionalnih, vjerskih i drugih manjina'', upozorava Puharić.
Stoga, napominje, Vlada Republike Hrvatske mora uložiti veće napore kako bi se stvorili uvjeti za nastavak procesa koji nije u potpunosti završio 15. siječnja 1998. godine, a prvi korak prema tome je ''davanje veće pozornosti mirnoj reintegraciji i njenom službenom obilježavanju nasuprot slavljenja rata što je bila dosadašnja praksa u hrvatskoj politici''.
''Proces mirne reintegracije trajao je dvije godine, vojne akcije kojima se toliko naši političari ponose trajale su svega nekoliko dana. Mirno rješavanje sukoba zahtijeva neusporedivo više vremena i upornosti, ali donosi zdrave temelje za izgradnju društva koja razumije i poštuje ljudska prava'', ističe Puharić.
No, Hrvatska je nasljedstva mirotvorstva gotovo u potpunosti nesvjesna i/li ga ignorira što se pokazuje i u slučaju Josipa Reihla-Kira. Podsjetimo, on je na dužnost zapovjednika policije u Osijeku postavljen nakon prvih demokratskih izbora 1990. godine, a u nastojanju da spriječi otvoreni rat u istočnoj Slavoniji često je sam i nenaoružan odlazio na barikade srpskih pobunjenika oko Osijeka ne bi li ih privolio na razgovor i odgovorio od neprijateljskog djelovanja. No takav pristup, provlači se sumnja već više od četvrt stoljeća, nije odgovarao gospodarima rata na istoku Hrvatske i vrhu ondašnje vlasti.
Reihl-Kir je ubijen 1. srpnja 1991. godine na nadzornoj točki
hrvatske policije kada se uputio na pregovore s pobunjenim Srbima
u Tenji, a uz njega su ubijeni i potpredsjednik osječkoga
Izvršnog vijeća Goran Zobundžija te vijećnik Milan
Knežević, a preživio je samo predsjednik tenjske Mjesne
zajednice Mirko Tubić, koji je teško ranjen.
Iako je službeno krivac nađen, i to nakon političko-pravosudne
sapunice, zahvaljujući iznimnoj i dugotrajnoj upornosti njegove
supruge Jadranke Reihl Kir, mnogi smatraju da je
ubijen zbog svojega mirotvorstva te i dalje vise upitnici
oko pravih naručitelja njegova ubojstva.
Ni 'mirotvorac na nišanu' Josip Reihl Kir, niti 'čudnovati politički kljunaš' mirna reintegracija nisu primjeri na koje se kroz školu i društveno-političko djelovanje ukazuje kao na svijetle i važne primjere djeci i mladima, ali i značajne sastavnice kojima bi se Hrvatska mogla predstavljati ostatku svijeta.
''Iz osobnog iskustva znam da je način kako smo u Hrvatskoj uspostavili mir predmet interesa mnogi zemalja koje danas imaju sličnu situaciju s okupiranim teritorijima. Često me zovu iz Ukrajine, s Kosova, iz Iraka, Nagorno-Karabakha i pitaju kako smo riješili integraciju školskog sustava ili kako smo napravili konvalidaciju, kako smo riješili pitanje povratnika, prijelazne policije, oprosta i slično'', navodi Škare Ožbolt.
U par navrata moglo se čuti premijera Andreja Plenkovića kako (u određenom kontekstu više ili manje diplomatski (ne)spretno) spominje model mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, a i predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović znala je reći da je riječ o velikom i dragocjenom iskustvu Hrvatske iz razdoblja nakon Domovinskog rata i da ga je spremna podijeliti sa svim državama u svijetu koje prolaze slično iskustvo. Međutim, čak ni nakon gotovo 20-ak godina stare inicijative niza organizacija civilnoga društva, koje se bave ljudskim pravima i izgradnjom mira, da Hrvatska 15. siječnja, uz proslavu obljetnice međunarodnoga priznanja slavi i mirnu reintegraciju kao Dan izgradnje mira i međunacionalnog povjerenja, ni ove godine još uvijek nema konkretnog odgovora s Pantovčaka, kao ni s drugog brda na kojemu stoluju Sabor i Vlada.
Na naše upite o nasljeđu i budućnosti mirne reintegracije šute dok odzvanja pitanje: Zašto je pobjeda razumom lošija od pobjede oružjem?
''Ja se često pitam zašto Hrvatska danas radije u međunarodne misije šalje vojnike, a ne mirotvorce. Pa mi imamo više od 200 mirotvoraca izgrađenih na uspostavi mira s velikim iskustvom i znanjem koji mogu pomoći uspostavi mira više nego vojnici. Bljesak i Oluju slavimo jer su to bile naše velike vojne pobjede, a mirnu reintegraciju prešućujemo, kao da je se stidimo, kao da nam je ona nametnuta i da je nismo htjeli, a njen efekt je još veći. Ipak mislim da će doći vrijeme kada će pobjeda u miru ima veću snagu od pobjede u ratu'', uvjerena je Škare Ožbolt.
No, koliko god mirna reintegracija ima svoje dobre strane, obrazovanje je područje koje najbolje pokazuje nedostatke ovog procesa, a na to upozorava Puharić: ''Odvojeno školovanje srpske i hrvatske djece u Vukovaru i okolnim područjima danas pokazuje izuzetno štetne rezultate. Škole ne uspostavljaju međuetničke kontakte djece niti okruženje u kojem će doći do društvene integracije, one su upravo suprotno od toga, institucije podjele i razdvajanja''.
Kako bismo živjeli u društvu koje je inkluzivno i cijeni poštivanje različitosti, napominje, ovakav način obrazovanja i interakcije mladih je potrebno promijeniti: ''Stoga je važno da političari preuzmu odgovornost i prestanu koristiti rat, patnju žrtava i podjele za politički profit''.





















