Mama, što ti je tata radio sinoć u sobi?

Princ Harry, taj enfant terrible uštogljene i drvene britanske kraljevske obitelji, koji se trenutačno izvrsno zabavlja po Afganistanu igrajući se pilota jurišnog helikoptera, prošlog tjedna je izjavio da se pucajući na talibane iz svoje jurišne igračke osjećao kao da igra videoigru. Onda se cijeli svijet zgrozio i čudio kao pura dreku, pa je nadugo i naširoko problematizirana njegova izjava.

Ova će izjava u tom kontekstu izgledati blasfemično, ali princa Harryja obožavam zbog ovakvih stvari, kao što moraš obožavati onog klinca koji za obiteljskim ručkom upita: "Mama, zašto si sinoć glasno vikala u sobi, što ti je tata radio?", ili onog klinca koji u bajci Carevo novo ruho jedini naglas kaže: "Car je gol!"

Što je čudno? Ništa

Stvar je dozlaboga slična njegovom posljednjem skandalu u kojem su se pojavile fotografije njegovih razuzdanih orgija u Las Vegasu. Mlad čovjek, k tome i princ, pun para orgijao u hotelu. Pa što je u tom čudno? Apsolutno ništa. O tome se uvijek šapuće, takve orgije mladih ultrabogataša opće su mjesto tračerskih šaputanja i tretiraju se skoro pod normalno sve dok fotka istih ne završi u novinama. Onda slijedi zgražanje, a samo se dogodio trenutak "car je gol".

Izjava princa Harryja da rokanje iz Apachea po talibanima užasno podsjeća na videoigru, jedan je od tih trenutaka. Trenutak u kojem je ovaj vazda blesavi princ nesvjesno povikao: "Car je gol!" Jer ta izjava je toliko istinita da istinitija ne može biti. To zna svatko tko je iti jednom odigrao, recimo, Medal of Honor Limited Edition ili jedan od zadnjih Call of Duty.

Apokalipsa danas nema šanse

No krenimo od Hollywooda. Pentagon, naime, ima poseban odjel, Film Liasion Office, koji se bavi Hollywoodom. Kad kojem filmskom producentu zatreba avion, brod ili nosač aviona za kakvu spektakularnu ratnu scenu, na scenu stupa ekipa iz Pentagona, detaljno iščitava scenarije i odlučuje što može proći, a što ne. Nema šanse da im se ikad više dogodi Apokalipsa danas, a ako se već snima ratni film s antiratnom porukom, u pravilu se ne propituje uloga Amerike u dotičnom sukobu nego se na pitanje: "Zašto se uopće borimo?", odgovara: "Zbog suborca pored tebe", tog brothera in arms, kao u Black Hawk Downu ili se kao u Hurt Lockeru propituje psihologija PTSP-ovca, bez odgovora na pitanje što on uopće radi u Iraku.

Industrija videoigara jedna je od najbrže rastućih industrija zabave i uskoro prijeti prešišati Hollywood. Bilo bi glupo pomisliti da je i tu išta prepušteno slučaju. Ratne igre, poput ovih dviju gore navedenih, najčešće nastaju u suradnji proizvođača igara i vojne industrije. Proizvođači se time i hvale, kao što se Activision na sav glas hvalio kako je na izradi videoigre Call of Duty: Black Ops 2 kao savjetnika angažirao pukovnika Olivera Northa, inače junaka afere Iran-Contra iz osamdesetih, kad su Amerikanci prodavali oružje Iranu i tako financirali pobunjenike u Nikaragvi.

Regrutacijski alat

Cilj ove suradnje vojne i industrije videoigara virtualnu je stvarnost što više približiti onoj s terena, pa čovjek koji odigra Medal of Honor Limited Edition zna nabrojati i prepoznati sve pješačko naoružanje koje se koristi u Afganistanu, koliko metaka stane u koji magazin, kojim raketama i na koji način se puca iz Apachea i tako dalje i tome slično. Proizvođač videoigre dobije "stvarnu" igru, a Pentagon idealan regrutacijski alat.

Nakon svega toga, nakon tih milijardi dolara utrošenih u to da videoigra što više sliči situaciji na terenu, čuditi se izjavi pilota helikoptera koji kaže da ga pucanje po talibanima užasno podsjeća na videoigru, prilično je glupo i promašeno. Pa čovjek je samo rekao istinu. To što se pritom dogodio moment "car je gol", nije problem onog koji je to povikao, nego svih onih koji su se do tog povika pravili glupi.