'Kako me politika pljusnula po glavi i poslala natrag u kut moje knjižnice'

Školska knjižničarka Draženka Stančić, žena koja je nagrađivana za svoj rad i koja je radila na reformi obrazovanja u skupini za izradu kurikuluma međupredmetne teme Uporaba Informacijskih i komunikacijskih tehnologija (IKT), opisala je svoje razočaranje za Varaždinski.hr nakon što je jučer neslavno propala kurikularna reforma.

Piše kako je kao jedna od školskih knjižničara nezadovoljnih odnosom stručnih javnosti prema školskim knjižničarima i njihovim knjižnicama pomislila je kako je idealna prilika da školski knjižničari prestanu razgovarati međusobno o problemima koji ih tište, nedovoljnoj zastupljenosti u obrazovnim dokumentima, izostanku financiranja nabave knjižnične građe. Prenosimo vam ostatak njenog teksta.

Početak uzbudljive avanture

U planiranju svojih aktivnosti uvijek polazim od učeničkog zadovoljstva. Iza sebe imam i nagrade za svoj rad i to mi je također dalo razlog da se pripremim za javljanje, jer se činilo da bi ova reforma mogla biti odlična ideja stavljanjem učenika u središte procesa učenja i poučavanja.

Drugi važan dan bio je kada su uslijedili javni pozivi za rad u stručnim radnim skupinama. Poslala sam dokumentaciju za dvije skupine u kojima sam mogla zamisliti prostor za rad školskih knjižničara. Nakon toga ušla sam u skupinu za izradu kurikuluma međupredmetne teme Uporaba IKT-a.

Važan dan CKR-a bio je i kada smo se svi okupili u Kampusu na Borongaju, ogledavajući se jedni na druge s pitanjem tko su ti jednako tako ambiciozni ljudi koji se usuđuju mijenjati obrazovni sistem, ima li još koga poznatog među njima? Odlična uzbudljiva atmosfera, kao kad se ukrcavate na neko avanturističko putovanje.

Možete se smijati tome, ali...

Rad u skupini posebno je iskustvo, pun pozitivne suradničke energije, vjere da gradimo bolje sutra za naše učenike, naše kolege učitelje, našu Domovinu.

Možete se smijati tome, kao što to vjerojatno čine svi oni koji se svojski trude zaustaviti reformu, no mi dolazimo iz struke koja je zapravo poziv, koja uvijek želi bolje i više za one kojima je posvećena.

Pročitale smo hrpe nacionalnih kurikuluma, svaka nekoliko, i u zajedničkom dokumentu na Google-disku bilježile zanimljive činjenice iz njih koje bi nam mogle koristiti u izradi našeg. Uz nacionalne kurikulume čitale smo i kurikulume IKT-a zemalja koje ih imaju, sa sličnom procedurom bilježenja zanimljivosti.

Potom smo se raspisale u zajedničkom dokumentu slijedeći upute metodološkog priručnika, unoseći u dokument i puno svojih znanja i iskustava. Pisale bismo dijelove teksta, ovisno o tome kako smo se po vlastitom nahođenju podijelile. Kad bi koji dio teksta bio završen, komentirale smo taj dio jedne drugima. Ako su bila četiri komentara za neku promjenu, taj smo dio mijenjale, imajući uvijek na umu učenike i da se učitelje ne opterećuje dodatnom administracijom.

Tako složan i predan rad činio se nestvarnim

Na kraćim online sastancima usuglašavani su komentari i dijeljeni zadaci, na duljim sastancima uživo rješavane su jače nedoumice.

Tako složan i predan rad činio se nestvarnim. Biti uvijek ispred rokova činilo nas je ponosnima. Kroz koordinacijski proces uskladili smo se s drugim dokumentima, tada je zapravo dokument prošao prvu ocjenu. U konzultacijskom procesu stručnjaci koje smo same predložile, i iz našeg i iz visokoškolskog procesa, dali su nam kvalitetne primjedbe, koje smo većim dijelom uvažile.

Nikada nitko nad nama nije vršio ikakav pritisak, zdrav razum vodio nas je kod izmjena. Neke su moje ideje prošle, neke nisu, a isto je bilo i s prijedlozima kolegica. Činilo me ponosnom raditi s ostalim članicama skupine, redom poznatim stručnjakinjama za temu.

Dani koji su nosili košmar

I onda je uslijedio dan kada smo uživo u Berislavićevoj, u uredu za reformu, uređivale kurikulum zadnji puta pred stručnu raspravu. Usred posla zatekla nas je poruka kolegice, koja je bila službeno odsutna, da se reforma ukida. Zbunjeni međusobni pogledi i suze koje teku niz obraze.

Što sad? Nastavljamo. Ostalo je na kraju sastanka još par zadataka koje smo podijelile za odraditi kod kuće, no došao je Boris i pitao jesmo li gotove? Generalno da, ima još par stvari za urediti. Na pitanje bi li se dokument mogao objaviti u radnoj verziji, skinule smo kapute i iz torbe bez riječi izvadile računala i prihvatile se posla.

Od tada su slijedili dani koji su nosili košmar. Reforma ide, pa ne ide, pa ide, pa ne ide. I tako unedogled. Osjećali smo da nije dobro. Te treba podrška od ovog, pa od onog, te hoće li ERS dobiti ovlasti da organizira planiranu raspravu, te hoće li raspolagati sredstvima za odlazak SRS-a na teren na prezentiranje dokumenata, te hoćemo li previše novaca za reformu potrošiti odlascima, je li kome od nas sjeo novac na račun... Bile su neke od brige članova SRS-ova.

Tko kritizira Jokića, krivo radi

Sva sreća da mi je uplaćen novac od nekog osiguranja, pa nisam brinula kao kolege koji su morali u minus ili su ih financirali supružnici. Desetak odlazaka po cijeloj Hrvatskoj o vlastitom trošku ima svoju cijenu, a tako je bilo sa svima nama. Treba dodati i činjenicu da nisu povučeni novci za edukaciju učitelja u sljedećoj fazi reforme.

I onda još povrh svega - apsolutno nepoznavanje strukture i podjele odgovornosti unutar CKR-a ili namjerni spin saborskog odbora.

Cijelo to vrijeme nas je hrabrio Borisov vedar i samouvjeren duh kojim je zračio kad smo razgovarali s njime uživo u uredu ili iz njegovih mailova. Želim da svatko od vas ima šefa poput njega.

U Berislavićevoj je on uvijek bio jedan od nas, kuhao je i donosio nam kavu, čaj, grickalice. Znao je da su naše znanje i iskustvo ono što će donijeti reformu i to je cijenio. Svatko tko njega kritizira, zapravo radi krivo, jer smo mi iz SRS-a radili na dokumentima.

Nužno je mijenjati mentalni sklop

Kao što smo rekli u objavi za medije, posao koji smo obavili nije savršen, ali jedini je način da ga se korigira po spomenutim principima stručnosti, demokratičnosti i transparentnosti, a nikako ishitrenim i nepromišljenim političkim odlukama.

Konačno, ovo je trebala biti tek prva faza reforme, pred nama je bilo isplanirano 15 godina promjena, dovoljno da se svi prilagodimo. Nema te reforme koja će Hrvatsku izvući iz situacije u kojoj se nalazi, ako joj ne prethodi reforma odgoja i obrazovanja.

Potrebno je mijenjati mentalne sklopove koji nikako da se maknu iz prošlosti, djecu je potrebno poučiti kritičkom promišljanju informacija, poduzetnosti, gubitku straha od neuspjeha, kreativnosti... Možda je to problem? A da ga se gleda kao izazov?

S grčem u želucu sam ovih dana dolazila na posao. ERS je odustao i razlog je argumentiran i razumijem ga. Poklonila sam viziji boljeg obrazovanja i boljitka domovine devet i pol mjeseci svojeg života, naučila metodologiju izrade kurikularnih dokumenata, u zapećak stavila izradu završnog rada poslijediplomskog studija, svoju privatnu stvar čije odlaganje ima i svoju financijsku cijenu.

Kurikulum ide u gerilu

Ako reforma stane, napisani kurikulum Uporabe IKT-a ide s članicama naše skupine u gerilu, radit ćemo prema njemu onako kako smo ga i zamislile kroz inovativne metode. Posebni kurikulum školskih knjižnica koji je također bio planiran za izradu u sljedećoj etapi reforme još jednom će ostati nedosanjani san najmlađe, najeduciranije i nedovoljno iskorištene struke u osnovnom i srednjoškolskom obrazovanju.

Rekao mi je jedan rođak jednom da zaboravim politiku i radim ono u čemu sam dobra – svoju struku. Poslušala sam ga i evo me ovdje, gdje me je politika pljusnula po glavi i poslala natrag u kut moje knjižnice.