Beograd na vodi/Zagrebački Manhattan: Nekima, a nije Bandić, u Zagrebu se priviđa žuta patka. Halucinacija?

"Kva, kva, kva – žuta patka patkica - tako odzvanja po zdravom razumu građanki i građana kad krenu argumenti kojima se opravdava projekt 'Beograd na vodi', objašnjavaju iz inicijative 'Ne da(vi)mo Beograd' zašto su kao sinonim za prevaru prije četiri godine izvukli pojam patke. 

Podsjetimo, projekt 'Beograd na vodi' kontroverzan je za velik dio beogradske javnosti, ali i šire, a iza njega stoji kompanija Eagle Hills, dio konzorcija Emaar Properties iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, ista ona koja bi trebala graditi 'zagrebački Manhattan'. Megalomanski je to projekt na čiju štetnost ne samo po prostor, nego i demokratske i stručne uzuse u vidu brojnih nezakonitosti i nelogičnosti od samog početka upozorava tamošnja arhitektonska struka te kolektivi 'Ko gradi grad' i 'Ministarstvo prostora'. Zbog njega je i nastala građanska inicijativa 'Ne da(vi)mo Beograd' koja je veliku žutu patku postavila kao prepoznatljiv simbol otpora otimanju javnog prostora.

Žuta patka u Beogradu (Srdjan Ilic/PIXSELL)

Priča je mučna i duga, no podsjetimo ukratko - 'Beograd na vodi' Aleksandar Vučić predstavio je kao svoje glavno predizborno obećanje, a projekt je originalno nastao za izbornu kampanju Srpske napredne stranke (SNS) u 2012. godini. U konačnom je obliku predstavljen prvo u Dubaiju i potom 2014. na međunarodnom sajmu nekretnina u Cannesu, a nakon Vučićeve pobjede Vlada je investiciju, tvrdeći da će pokrenuti cjelokupno gospodarstvo zemlje, uz slogan 'Slavimo Beograd' proglasila projektom od strateškog interesa.

Partneri im kompanija Eagle Hills postavila je kao cilj transformaciju desne savske obale, najvrjednije lokacije i strateškog prostornog resursa Beograda, gdje na oko 90 hektara zemljišta planira podići oko milijun i pol kvadrata stambenog, poslovnog i komercijalnog prostora. U Savskom amfiteatru trebali bi do kraja projekta niknuti četiri rezidencijalna nebodera, trgovački centar 'Beograd' i 'Toranj Beograd' visok 210 metara, ali i novo savsko šetalište te centralni park, kao i transformacija Željezničkog mosta u pješački i kulturni distrikt. Kako gradilište projekta izgleda, provjerio je RTL prošloga tjedna, a mišljenja oko projekta i dalje su podijeljena. Beograd na vodi (PIXSELL)

Jer nije lako prijeći preko svega onoga što ga je pratilo, poput prilagođavanje gradskih planova i državnih zakona željama investitora, noćni odred razbijača s fantomkama na glavama koji su zarobili čuvare pa porušili stare kuće na terenu budućeg luksuznog projekta, a policija ih nikad nije otkrila, kao i da su zbog uvjeta rada na gradilištu ginuli radnici dok su mediji desetke tisuća prosvjednika proglasili grobarima srpskog naroda. Istovremeno, tamošnja domaća stručna i zainteresirana javnost nikad nije imala pristup njegovom razvoju, javna debata nikada nije vođena, a javnost je ostala uskraćena za analiza koja bi ga opravdala iako je prisiljena ući u javno-privatno partnerstvo. Koliko je teško, zapravo nemoguće, doći do informacija, iskusila je i ekipa RTL-a koja u Beogradu nije mogla dobiti službenu izjavu od predstavnika investitora, a ni itko od gradskih vlasti ne želi ništa govoriti. Ali može se razgledati maketu 'grada u gradu' smještenu zgradi Geozavoda, inače spomeniku kulture izgrađenom 1907. godine, koji je usput netransparentno rekonstruiran. Uostalom, za Beograd na vodi javni natječaj nikada nije održan – neće valjda takva birokratska prepreka stajati na putu strateškom investicijskom projektu, a to je tek dio problema s njim u vezi.

Aleksandar Vučić (Srdjan Ilic/PIXSELL)

'Profesionalizam je pregažen političkom voljom, a arhitektonska elita doživjela je težak poraz' Ostao je gorak okus, pogotovo tamošnjoj arhitektonskoj struci, koja je bila vrlo angažirana u obrani profesije i prostora, naime, kako je za Vijesti.hr istaknuo izabrani član Akademije arhitekture Srbije, filozof i teoretičar arhitekture Slobodan Giša Bogunović: ''Prisutan je osjećaj uzaludnosti pri ponavljanju već nebrojeno puta izrečenih protiv argumenata naselju tako dragocjenog ambijenta u amfiteatru starog Beograda i na dodiru s rijekom, ali porazno stereotipne arhitekture, a po grad i kvalitetu života stanovnika, sasvim štetočinskih kapaciteta. Sav smisao govora o tome je crpio snagu iz mogućnosti da se takav naum vlasti spriječi, sav otpor građana, kao i najistaknutijih, najčasnijih predstavnika struke. Ništa nije pomoglo, čak bi se moglo reći da niti jedan argument nije uvažen. Sad, dok se Beograd na vodi diže, možemo samo ustvrditi da je profesionalizam pregažen razobručenom političkom voljom te da je ovdašnja arhitektonska elita, ali i struka uopće, doživjela težak poraz''.

Imajući na umu da se Zagreb slično kao i Beograd razvija u skladu s privatnim interesima malog broja pojedinaca, po netransparentnim procedurama, praćen brojnim različitim kontroverzama i rutinskim ignoriranjem potreba i želja samih građanki i građana, a da bi kao i 'Beograd na vodi' i 'zagrebački Manhattan' trebala graditi ista tvrtka nismo mogli ne zapitati se imaju li Zagrepčani i Zagrepčanke razloga strahovati od reprize beogradskog scenarija u dvorištu i na što bi trebalo paziti. Što pluta iza Beograda na vodi i tko će dovršiti maketu? ''Mislim da građani Zagreba imaju i te kako čega da se boje kada govorimo o ovakvim projektima. To uostalom dokazuje i činjenica da ovo nisu prvi slični poslovi ovog 'investitora'. Obrazac je isti, svečanim otvaranjem makete i simboličkim rukovanjem investitora i političara, nadomješćuje se nepostojanje ili tajnost ugovora, rizici koje država preuzima i činjenica da iza projekta ne stoji nijedna ozbiljna studija opravdanosti. Zatim ako pogledamo što se događa na terenu, vidjet ćemo da se na mnogim mjestima gdje gradi ova tvrtka, u Pakistanu, Saudijskoj Arabiji, Iraku ili Nigeriji, događa to da se ovi projekti ne završavaju već bivaju crna rupa financijskih malverzacija, ostavljajući trajne štetne posljedice po gradove'', za Vijesti.hr kaže Iva Čukić, direktorica Instituta za urbane politike, nekadašnjeg Ministarstva prostora.

Upozorava da je ''Beograd na vodi dobro osmišljen mehanizam za izvlačenje javnih sredstava i omogućavanje profita ekipi bliskoj vlasti. Mehanizam funkcionira tako što je najvrijedniji dio Beograda, serijom zakona i planskih dokumenata dereguliran i besplatno ustupljen stranom investitoru’’.

’’Prvo je potpisan bilateralni ugovor između Ujedinjenih arapskih emirata i Srbije, koji je po snazi iznad domaćeg zakonodavstva, a zatim je donosen i lex specialis, specijalni zakon koji omogućava eksproprijaciju zemljišta za ovaj komercijalni projekt i dva planska dokumenta kojim je investitorima omogućeno da na ovom području grade što god žele bez ikakve kontrole. Uloga stranog investitora nije dakle da osigura sredstva, već da posluži kao odgovarajući partner u ovom poslu kako bi on bio iznad zakona Srbije’’, napominje Čukić.

Pokazuje to analiza samog ugovora o investiranju, koju su radili, a prema kojoj ''strani investitor nije obavezan uložiti više od 20 milijuna eura u 'Beograd na vodi', a predviđena ulaganja su do 150 milijuna. Dakle, nema ništa od najave o 3,5 milijardi eura kako je projekt u početku najavljen. Odredbe ugovora o investiranju ne uzimaju u obzir stvarni obujam ulaganja u projekt ’Beograd na vodi’ jer procjene, ali i vješto skrivana dokumentacija, govore da su ulaganja srpske strane, višestruko veća od ulaganja takozvanog ’investitora’ dok je potencijalna zarada daleko manja. Odnos procjenjenog ulaganja prema ugovoru je 32 posto prema 68 posto u korist stranog investitora, ali je realno ulaganje Srbije višestruko veće’’.

Također Čukić podsjeća da su ’’predstavnici Vlade Srbije oduzeli od Grada Beograda dio ovlasti i prenijeli ih na privredno društvo ’Beograd na vodi’, suprotno zakonima, a ugovorom su se obavezali da planove, kojima se uređuje izgled obale rijeke Save, mijenjaju onako kako to strateški partner želi, neovlašteno isključujući pravo građana na donošenje odluka koje se tiču njihovog okruženja, kao i mišljenje struke’’.

Građani i građanke Beograda protiv netransparentnosti i nezakonitosti oko 'Beograda na vodi' (Srdjan Ilic/PIXSELL)

Razmišljajući o tome kako bi se situacija mogla rasplesti koju stotinu kilometara uzvodno od Beograda, ne sluti na dobro, čini nam se. Naime, Eagle Hills, kako rekosmo već, trebala bi graditi i 'zagrebački Manhattan' – Zagreb na Savi – gradu u gradu ili kako ga god već prozove zagrebački gradonačelnik Milan Bandić koji je ovaj tjedan boravio, kako je sam istaknuo, u 'najatraktivnijoj europskoj metropoli' i 'doživio pustinju iz prve ruke'. Ne znamo u kojoj od atraktivnih europskih metropola, barem zasad, ima pustinja, a  koliko znamo nije tih tri dana bio u 'Đuređevačkim peskima', ali prema poznatim informacijama i fotografijama gradonačelnik i njegova delegacija bili su u Dubaiju, a do Pariza tek trebaju skoknuti. Emirate su posjetili zbog susreta s gradonačelnikom Dubaija i najmoćnijim ljudima te regije, a potpisani su i dokumenti o kojima će izvijestiti javnost. Iako će u Francusku da bi razgovarao s drugim ponuđačem, gotovo je izvjesno da će "zagrebački Manhattan" graditi Arapi, a projekt vrijedan milijardu i pol eura trebao bi krenuti 2021. godine – slučajnosti li zgodne – baš kad kreće i Bandićeva kampanja za njegov sedmi mandat. Cijela priča zvuči prilično poznato, zar ne? Pretjerujemo li kad nam se čini da vidimo žutu patku nasukanu na zagrebačkim obalama Save?  

Milan Bandić u Dubaiju (Vijesti.hr)

'Moramo znati da ništa u ovom Bandićevom pothvatu nije bezazleno i zanemarivo' ''Da bismo razumjeli razmjere ovog projekta, moramo zamisliti da se Zagreb kakvog znamo sa njegovim zelenim pojasom uz rijeku u potpunosti namjerava promijeniti. Točnije, po zamislima gradonačelnika i što je još gore, njegove stručne pročelnice za strategijsko planiranje Sanje Jerković, ovakvim projektom potpuno bi se izmijenila prostorna dinamika grada. No, ono što je još više zastrašujuće su razlozi zbog kojih bi mi trebali pristati na ovu potpunu izmjenu svog okoliša, a razlog je izgradnja elitnih stanova i poslovnih prostora s kojima će nestati zeleni pojas uz Savu dok će investitori zgrnuti nama nemjerljiv profit'', upozorava Iva Marčetić, arhitektica i istraživačica te aktivistkinja, koja je radila u raznim arhitektonskim uredima, bila je članica Platforme 9.81, s Pulskom grupom je 2012. godine predstavljala Hrvatsku na Venecijanskom bijenalu arhitekture, a danas, između ostalog, radi u organizaciji Pravo na grad te je članica zadruge Otvorena arhitektura.

''Čak i ukoliko nam je to sve prihvatljivo, možemo se zapitati do koje mjere gradonačelnikova moć seže ukoliko on već sada u Dubaiju potpisuje ugovore o suradnji za projekt koji nije moguće izvesti bez procedure gradskog projekta Velesajma koji zahtijeva izglasavanje u Gradskoj skupštini i bez ponovnih izmjena GUP-a kojima prethodi, kao što znamo, javna rasprava pa tek onda izglasavanje u Skupštini. Možemo se zapitati do koje mjere su u Zagrebu njegove procedure GUP-a i njegovo predstavničko tijelo izgubili na bilo kakvom značaju da gradonačelnik može već danas investitorima obećavati projekt za koji nisu provedene ni osnovne demokratske procedure?'' – neka su od ključnih pitanja na koja upozorava Marčetić, koja smatra kako ''moramo znati da ništa u ovom Bandićevom pothvatu nije bezazleno i zanemarivo''.

Milan Bandić (Goran Stanzl/PIXSELL) ''Naime, ovakav projekt počiva na isprobanom scenariju u kojem nema puno nepoznanica – putem modela javno privatnog partnerstva gradonačelnik koji očito u svojim rukama drži svu moć i koji je jedina istanca odlučivanja dat će naše zemljište dubioznim investitorima, pripremiti im gradilište i prepustiti da na njemu po nevjerojatno povoljnim uvjetima izgrade nešto na čemu će se enormno obogatiti, dok će lokalna zajednica, odnosno svi mi, snositi financijsku odgovornost. Kada ovo govorim, ne govorim kao o nekoj neizvjesnoj budućnosti, već o već viđenim i ustaljenim principima po kojima ovakvi dogovori funkcioniraju. Kompanija Eagle Hills koja je na ridikuloznom natječaju od dva tjedna i tri stranice materijala dobila natječaj ista je kompanija koja je u dogovoru s Aleksandrom Vučićem zauvijek promijenila vizuru Beograda. Pritom, samo za uređenje i pripremu zemljišta na kojem se gradi u Beogradu prema nalazima inicijative Ne davimo Beograd uloženo je oko milijardu i dvjesto milijuna eura javnih sredstava", ističe Marčetić. No, Beograd ovdje nije iznimka, kaže jer '' slične tvrtke, odnosno njihovi osnivači, djeluju po cijelom svijetu u državama i gradovima u kojima vladaju autokrati i kroz sumnjive dogovore i izigravanje demokratske procedure mogu progurati ovakvu prevaru. Zagrebački projekt je pritom posebice bolan jer zadire u davno isplaniranu i s namjerom zadržanu zelenu zonu uz južnu obalu Save na čijem jugu je nastao cijeli jedan grad u kojem su svoje stanove našle desetine tisuća radnika i građana Zagreba, dok se sada taj zeleni pojas daje nekome da beskrupulozno zarađuje na prevarama koje zdušno pomaže današnja gradska uprava''.

17-metarski križ kojim je obilježen posjet pape Benedikta XVI. Hrvatskoj s Hipodroma je preseljen na južni savski nasip (Sandra Simunovic/PIXSELL) ''A to znači da bi u vrijeme kada znamo da se gradovi prekomjerno zagrijavaju mi trebali predati svoju zelenu zonu sumnjivim investitorima da na njoj zarađuju. Uzmemo li pritom da nema nikakvih stvarnih pokazatelja da Zagrebu treba takva prekomjerna nova izgradnja, ali i to da Zagreb ima jako velik broj kvadrata bivše industrije u koje se trebaju naseliti novi sadržaji, a što Grad nikako ne uspijeva, fascinantno je da nam se umjesto revitalizacije prostora bivše industrije nudi uništavanje zelenog pojasa Save'', upozorava Marčetić. 'Ideja da se svaki zeleni kvadrat treba monetizirati potpuno deplasirana i veoma opasna'

Napominje da čak zanemarimo i ovaj ekološki aspekt, možemo pogledati samo povijest gradonačelnikovih javno privatnih partnerstava – ''od Arene pa do pročistača: sve su to redom projekti koji nas iz godine u godinu koštaju enormnu količinu sredstava, a sve zbog štetnih ugovora i nevoljkosti da se išta promjeni nabolje. Pogledajmo i tvrtku Eagle Hills, firmu koja u beogradski projekt ulazi sa svega 500 dinara početnog kapitala i tvrtku s kojom je taj grad potpisao tajni ugovor, a na čijem gradilištu gore fasade zgrada, ginu radnici i ne mogu se prodati stanovi. Je li stvarno to ta kompanija, jesu li to ljudi kojima želimo dati mogućnost da izmjene sliku našeg grada? Mislim da itekako imamo razloga za strah jer nas po svemu sudeći čeka scenarij u kojem dubiozne kompanije s dugoročnim uspjehom u podmićivanju korumpiranih vlasti upravo potpisuju ugovore s Milanom Bandićem kako bi zauvijek promijenili naš grad na gore''.

Hipodrom / Burj Kfalifa (Goran Jakus/PIXSELL)

Marčetić pritom ističe da uopće nije sporno da prostor Velesajma treba dodatno oživjeti – ''dati mu neke nove funkcije u vrijeme kada njegova primarna funkcija ne zadovoljava suvremene potrebe, ali to se neće dogoditi na način da dođe magični investitor i tamo nešto gradi. To će se dogoditi kroz kombinaciju znanja, demokratizacije procedure planiranja i kroz namjeru da se zaista unaprijedi uporabna vrijednost tog prostora kroz pametno, oprezno, održivo i razvojno ulaganje. Što se tiče prostora Hipodroma koji je dio ovog 'projekta' njega se nikada ne bi trebalo dirati. Zeleni pojas uz Savu je blagodat Zagreba i ideja da se svaki zeleni kvadrat treba monetizirati je u današnje vrijeme potpuno deplasirana i veoma opasna. Ukratko, 'zagrebački Manhattan se ne smije dogoditi'', zaključuje Marčetić.

Da nije loše imati viziju, ali da su te vizije ponekad stihijske, istaknuo je i arhitekt Otto Barić mlađi, koji je za RTL ranije kazao da su očekivanja velika, a već je bilo nekoliko takvih pokušaja, no nikako da se pokrenu - od Paromlin, pa Gredelja i Zagreba na Savi: "Generalno gledano, treba imati viziju, a treba li nam projekt, to će se vidjeti. Nisam sto posto siguran da za to postoji tržište".

Međutim, i on smatra kako bi bilo šteta micati zelenu oazu koju čine Hipodrom i Bundek, a što se cijene tiče upozorava: "Realno takav projekt može stajati nekih 300 do 400 milijuna eura, milijarda je pretjerana, no ovisi gradi li se za prodaju ili najam. Ako se želi iznajmiti, onda se gradi na oko 1.000 eura po kvadratu tako da milijun kvadrata puta tisuću, to dođe na neku milijardu eura".

Zagrebački velesajam (PIXSELL)

Najveći problem u realizaciji predstavljat će prostorno-planska dokumentacija, smatra on: "Hipodrom je sada predviđen kao prostor za rekreaciju, a Velesajam je poslovna zona. Dovesti to do toga da bude prihvatljivo za investitore i da bude dovedeno do toga da bude ono što oni žele da bude u svojim planovima, to će biti najveći izazov". Morat će se, ističe, napraviti čitav niz koraka koji se ne mogu preskočiti pa bi rok za to bio oko dvije do tri godine, a ozbiljan investitor s puno novca može dosta toga napraviti.

Važno je da sudjeluju građani i struka, a upravo na tom tragu iz Društva arhitekata Zagreb (DAZ) poručuju da ''žele uvesti struku i javnost u temu najavljene gradske investicije kako bi pravovremeno pokrenuli i svojim stručnim statusom moderirali transparentan i smislen dijalog svih dionika, te shodno tome podržali kulturu razumijevanja procesa koji vode kvalitetnijem razvoju Zagreba kao našeg grada''. Upravo u tu svrhu pozvali su kolege iz Društva arhitekata Beograda, Udruženja arhitekata Srbije te Instituta za arhitekturu i urbanizam Srbije kako bi u srijedu 20. ožujka u DAZ-u javno razgovarali o procesima koji su pokrenuti u Zagrebu te o rezultatima takvih procesa posljednjih četiri godine u Beogradu.