Što si veća primitivčina, to te više cijene

Dinamo je osnovan 1945., Zagrebački festival zabavne glazbe 1953. Dinamo je osvajač Kupa velesajamskih gradova, Zagrebački su festival osvajala velika imena poput Indexa, vječne hitove stvarali Ivica Percl, Drago Diklić... Devedesetih se Dinamo pretvara u privatnu igračku, Zagreb fest počinju osvajati huljićaste ljigice. Nekidan je Maksimir, unatoč loto-mladićima i džirlo kupleraju s ulaznicama, bio tek četvrtinu ispunjen, Vatroslav Lisinski tek dopola.

Mogao sam otići na Maksimir jer volim pogledati nogomet, ali mi se gadi hraniti nečiju privatnu prćiju koja se godišnje hrani s trideset milijuna kuna iz gradskog budžeta. Iako isto tako obožavam i glazbu, bilo je suludo nerealno očekivati da ću na Zagreb festu ugledati novu Amy Winehouse ili Brucea Springsteena, ali u Lisinskom je barem toplo, a i nije mi neka sreća da mojih 200 kuna završi na čelu vođe tamburaša s Plesa. Da ne budem nekulturniji...

I tako sam u svom sakou za sprovode i svadbe osvanuo na ulazu KD V. Lisinski. Nitko normalan mi se nije pridružio, a kamoli seksi dama u negližeu, baš kako sam zamišljao hoch Purgere krajem šezdesetih, s damama koje su netom dovršile 'Jovanka punđe' i nosile krute suknje do koljena. Nema gužve, strke, plakat s najavom gostovanja Nenada Bacha (tko je to, pobogu?!) nadvisuje dvostruko ovaj za ZF, ulazim i penjem se praznim stepenicama. Zumiram slatkice na garderobi, nedodirljive studentice boljih fakulteta koje rade za sitniš, ali uvijek ostavljaju sjajan dojam. Seksi baš kao i mažoretkinje na Maksimiru, samo što su ove dvoranske, za razliku od plastičnih čizama i kartonskih kapica – uvijek kulturno odjevene. Kad smo već kod usporedbi, baš kao i dok se penjem na trule tribine istoka Maksimira, i ovdje mi se srce nekako puni nadom da ću vidjeti nešto lijepo. Bio to vrhunski gol, tunel, škarice, neki sjajan performans ili pjesma koju ću pjevušiti još koji dan. Kao bivši član zbora Ivan Goran Kovačić, ovdje sam nastupao barem pedeset puta, pa ćete me lako prepoznati u tuš-kabini do sebe jer pritom najčešće urlam Carminu Buranu ili fragmente Aide. I lijepo se ponovno tu vratiti, nekako sam si građanin svijeta, kulturan i ponosan. Sjedam pored simpatičnog starijeg para koji je tu valjda od prvog Festa, vadim bilježnicu za bilježenje dojmova i na mobitelu tražim live prijenos utakmice – čemu ne iskoristiti tehnologiju kad je već imamo! Dvorana je poluprazna, 90% ljudi ima preko 60 godina, poneka seksi curka i preplašeno dijete. Tečna i elokventna Barbara Kolar (u klasičnoj kombinaciji sako i mrežasta majica bez grudnjaka, od koje žena ne odustaje ni u petom desetljeću) Dragi Dikliću je povodom 75. rođendana dodijelila specijalnu plaketu, a većina je publike trenutno uzdahnula od uzbuđenja. Dvoranom se pronio miris uzavrelog trovremenskog tafta. Na zagrijavanju u Maksimiru pravi obožavatelji nogometa zasigurno su uzdahnuli kad je na travnjak stupio veliki Ibro, ali se vjerojatno ništa nije osjetilo u zraku...

A tada je u Lisinskom krenula prva od 17 pjesama koje su ušle u finale, od njih 80 koje su bile prijavljene. Izvođači su imali točno pet sekundi da napuste pozornicu nakon svog nastupa, pa je doslovno bilo trčanja sa scene i na nju. U tome se najgore snašla u kostim Djeda Mraza (?!) odjevena atraktivna Marija Rubčić, umjetničkog imena Maria, koja je, unatoč zanosnom, amforastom stasu, često gubila dah pjevajući nakon kratkih latino plesnih točaka. J.Lo u mlađim danima zamijenio je veteran Nenad Vetma s klasičnom šansonom, izgledom Ivice Šerfezija i glasom Lea Martina. Barbara Kolar tada najavljuje naredne pjevače uz konstataciju da zaista nije bilo lako sjediti uz ritmove prve dvije pjesme, na što se većina publike zbunjeno pogledava.

Luka Udjbinac je prvi pjevač koji je nosio traperice s rupama, koje su se pokazale kao najčešći modni detalj festivala. Nepamtljiv pjesmuljak, nije ga se ni čulo – ubio ga orkestar. Slijedi novi Luka Nižetić u vidu Marka Markua, koji se, nažalost, nije ni milimetra maknuo tijekom nastupa (osim što je držao ruku na drobu), ali pjesma je najbolja do sada. Ivana Lovrić sa svojih aproksimativnih 180 cm visine ima Angelina Jolie rasporak na haljini na nekih 120 cm, pa djedica do mene otkopčava i drugo dugme na košulji unatoč prijekom pogledu, jamačno mu, supruge. Da, nešto je i otpjevala, ali nebitno. Marko Tomasović previše pat(tiera)etizira unatoč vrhunskom sluhu, Sara Knežević je preplašena, a bend Garcia solidno je izveo sentiš u kojem je bilo – puno glazbe. Na opći užas voditeljice, na scenu tada izlazi Artemija Stanić u identičnom sakou s mrežastom majicom bez grudnjaka, ali nešto jačim punjenjem, što komentira sva publika i nitko ne sluša vrlo kvalitetnu pjesmu. Slijedi najbolji vokal i prvi muškarac bez poderanih hlača Max Hozić, a zatim i Tvrtko Stipić, koji unatoč školovanom opernom glasu i dalje pjeva pjesmice prerađene iz Jalte, Jalte. Kraljevi ulice uredno furaju svoj dosadni stil bez ikakvih pomaka, Hana Hegedušić je oduševila haljinom i stilom, ali se pjesme ni glasa ne sjećamo, a tada je najglasniju pjesmu izveo Ivica Sikirić – Ićo. Ali možda i najbolje odrađeno – hrabro u svakom slučaju. Darko Domijan kao da je popio eliksir mladosti, isti je kao na omotu Ulice jorgovana, ali pjesma u refrenu previše naginje semberinastom cro-folku. Emilija Kokić se pojavila iznenađujuće elegantna, bez klasične antena-mono šiške, ali je unatoč glasovnim mogućnostima – pjesma za zaborav. Uzalud sam čekao neki genijalan song i Dinamov gol, jer je mobitel dojavio da gubimo 2:0. Najdojmljiviji su ipak bili gitaristi i bek-vokali, koji su naučili 17 pjesama i izveli ih u sat i pol. Kapa dolje.

Za kraj je ultraseksi Dora Bačić s dvije identične plave plesačice iz kataloga izvela najbolji scenski nastup. Sama pozornica je bila singers unfriendly, odnosno izvođači su bili stiješnjeni na trećini stagea, pa je jedna Dorina plesačica nevjerojatno iritirala dirigenta jer je stala drito između njega i orkestra. Ali je Dora sve sjajno izvela i otplesala. Poput rane ABBA-e. Na kraju utakmice na koju sam taman stigao, na teren je istrčao sitni slatki plavuš, koji je prvu loptu usrao, ali drugu odigrao sjajno. Dakle, dvostruki šećer na kraju, ali šećer koji si ubacio u Jadran...

Barbara je i prije zadnje pjesme odjavila festival, pozvala nas i dogodine, a tko je pobijedio, a tko bio drugi, nismo uspjeli saznati. Bek-vokali su otpjevali Vraćam se Zagrebe tebi, baš kao i na početku priredbe, rulja se u tišini digla i krenula bez završnog aplauza. Kao i s maksimirskih tribina. A nekada se za te prilike odijevalo smokinge i večernje haljine, hvalilo kako je Zagreb samo četiri godine mlađi od San Rema, za pobjedu stvarno trebalo raditi hitčine koje su se godinama vrtjele po svim nosačima zvuka... Na Maksimir se išlo ponosno, sretno i uživalo u fantastičnom nogometu Čajkovskog, Zambate, Jerkovića, Zajeca, Deverića, Mlinarića, Kranjčara... U krevet sam legao prazan, ne pjevušeći ništa i ubediran što će malog talentiranog Halilovića za godinu-dvije prodati kao stoku nekom šeiku, mafijašu ili tajkunu, a umjesto njega nam uvaljati trećerazredne latino geliptere.

Danas Zagreb fest, čini mi se, propada, baš kao i druga ikona velegrada koji kilometar istočno. Trebali bismo se buniti, ali smo u takvim govnima da nam to nije u top deset stvari koje treba obaviti. Lopovi vladaju, što si veća primitivčina, to te više cijene, stavljam NoMeansNo da me uspava i s osmijehom se sjećam scene kad su se mimoišli Barbara i Artemija. Treba se veseliti sitnicama...