Izvještaj iz Černobila - najopasnijeg mjesta na planetu: 'Nikada u životu nisam osjetio takav strah'

Zaljubljenik u putovanja i osnivač stranice RIO priče s putovanja, Robert Dacešin proputovao je 40 zemalja i četiri kontinenta. 

Stopirao je po selima u Gruziji, volontirao u sirotištu u Tanzaniji, popeo se na Etnu, najviši aktivni vulkan u Europi, hodao po vulkanskom blatu u Azerbajdžanu i ruševinama u Černobilu, živio u studentskom domu u Valenciji i Bratislavi, vozio se u džipovima kroz pustinju u Kataru, spavao u stanovima potpunih stranaca u više od 10 zemalja.

RIO pričama s putovanja htio je pokazati da putovanja nisu samo za privilegirane i bogate te da svi, baš kao i on, mogu putovati ako to čvrsto odluče. Svoje putopise piše s ciljem da svakome pruži nešto korisno i drugačije, što će moći primijeniti i na svom putovanju.

Černobil - najopasnije mjesto na Zemlji

Robert je za Vijesti.hr podijelio svoja iskustva s putovanja u Černobil, a što je sve doživio i kako danas izgleda to mjesto, pročitajte u njegovu putpisu koji prenosimo u nastavku:

"Prije dolaska u Kijev, raspitivao sam se dosta o tome kako posjetiti ovo mjesto. Želja mi je bila ići tamo sam.

No, postoje određene kontrolne točke koje ne možete proći sami, treba vam agencija.

Onoga trenutka kada sam pritisnuo 'plati' na stranici agencije, poslali su mi mail u kojem mi objašnjavaju sve stvari koje trebam znati prije dolaska. Napominju da trebam imati što manje otkrivenih površina tijela. Savjetuju mi nošenje majica dugih rukava, duge hlače i dublje cipele. Obvezna je i putovnica. Bez nje, uzalud sav novac koji ste uplatili. Želim ići u Černobil? E pa, to su uvjeti.

Točno 17 dana i nekoliko sati nakon čitanja maila, sjedim u kombiju s ljudima iz osam zemalja na putu prema Černobilu, koji se nalazi oko 125 kilometara sjeverno od Kijeva.

Naš vodič Jurij na polasku nam objašnjava neke od najosnovnijih stvari na koje moramo paziti. Ne smijemo sjediti na tlu (ako namjeravamo imati djecu), ne smijemo jesti niti piti ništa izvan kombija i restorana u koji nas vodi, ne smijemo nositi kući „suvenire“ jer ćemo zbog njih vjerojatno biti uhićeni na aerodromu i nećemo imati priliku vidjeti ih kako svijetle u mraku. Znači, ipak nije moguće darovati radiokativne predmete osobama koje ne simpatizirate s posvetom da su "posebni i unikatni".

Sa svojih nekoliko simpatičnih fora Jurij nas uvodi u priču o ovome mjestu te nam pušta dokumentarac dok se vozimo prema kontrolnoj točki. Što se dulje vozimo, ceste postaju sve gore, a tišina sve veća. Posljednji objekt koji smo vidjeli već je kilometrima iza nas. Nema ljudi. Tu i tamo poneka lisica proviri iz žbunja. Jurij kaže da se i vukovi često vide. Černobilski, radioaktivni vukovi.

Spominje nam i crvenu šumu koja je ovdje nastala . Sasvim obična, normalna šuma, kao one u našim selima, postala je crvena nakon što je vjetar nanio golemu količinu radioaktivne prašine te je lišće promijenilo boju.

Doznajem da su u Černobilu postojala četiri reaktora. Peti i šesti su se gradili, a još šest novih bilo je u planu. Upravo taj četvrti eksplodirao je tijekom sigurnosne probe.

U trenutku kada se dogodila  eksplozija, gotovo nitko nije bio svjestan prave opasnosti ni onoga što se dogodilo. Pojam 'radijacija' postojao je u rječnicima, ali je bio relativno nepoznat te je trebalo užasnih 36 sati da vlasti tadašnjega SSSR-a pošalju kamione kako bi evakuirali ljude iz obližnjega grada Pripjata.

Kad je vojska došla, dala je stanovnicima ovoga mjesta dva sata da se spreme. Dva sata u koja su trebali spakirati cijeli svoj život… Rekli su im da sa sobom mogu ponijeti samo jednu torbu s osnovnim dokumentima i odjećom koja još nije bila kontamirana.

E sad, zamislite da dođete u neko selo u Ukrajini i kažete nekoj bakici od 80 i nešto godina da mora napustiti kuću u kojoj živi otkad pamti jer, eto, ima neka radioaktivna prašina i može joj se nešto dogoditi. Još ti kažu da trebaš piti što više votke kako bi suzbila bakterije u organizmu.

Kakva prašina? Kakav Černobil i nuklearna elektrana? Pa ja ne osjećam ništa. Zašto bih išao?

Izbora nije bilo.

S druge strane, djeca koja su živjela u Pripjatu čak su se i radovala jer su znala da će tih dana propustiti školu. Nitko nije ni sanjao da će to biti njihov posljednji pogled na njihov grad.

Toga dana, ovo mjesto je napustilo gotovo 50.000 ljudi u 1100 vozila.

Černobil prije katastrofe

Sama eksplozija reaktora i nije bila toliko opasna koliko je bilo opasno radioaktivno zračenje nakon toga. Otpuštene su luđački velike količine radioaktivne prašine, otprilike 11 puta jače nego u eksploziji atomske bombe u Hirošimi. Krug radijusa 30 i više kilometara od nuklearke proglašen je kontaminiranim, a posebna vojska i znanstvenici, poslani su da zaustave daljnje širenje radijacije.

Zvuči nevjerojatno, ali sovjetske vlasti su do te mjere skrivale ovu katastrofu da gotovo nitko izvan zemlje nije imao pojma što se dogodilo. Tek poneki člančić u novinama o tome da se u Černobilu nešto dogodilo. Ništa ozbiljno, navodno. Malo se zapalio neki reaktor, ali sve će biti u redu. I dalje gori, ali ugasit ćemo mi to.

Međutim, ubrzo nakon eksplozije Velika Britanija, Njemačka pa i zemlje Balkana primijetile su enormnu količinu radioaktivne prašine koja je ušla u njihov prostor. Nitko ni tada nije znao o čemu je riječ.

Najteže je pogođena obližnja Bjelorusija koja se nalazi veoma blizu mjesta eksplozije.

Dok se dokumentarac bliži kraju, polako stižemo do vojnog punkta i izlazimo iz autobusa. Pregledavaju nam autobus te nas redaju jedan iza drugoga, kao na prijelazu Bajakovo. Mislim da kontrola dulje traje nego kod nas. Samo je u Maroku još dulja. Do detalja provjeravaju svaki detalj koji ste naveli. Svaka znamenka u putovnici mora se poklapati. Nakon gotovo pola sata čekanja puštaju nas.

Uskoro dolazimo do ulaza u Černobil.

Jurij nas ponovno podsjeća na stvari koje su nam zabranjene. Nikakvo hodanje po travi. Što manje dodirivanja stvari u okolišu. Nipošto ne spuštati stvari na tlo. Kroz osmijeh spominje kako je nedavno jedna Ruskinja htjela napraviti selfie te da bi našla bolji kut, sjela je na travu.

Kada se vraćala natrag, na kontroli su joj rekli da su joj hlače ozračene i da ne smije u njima proći. Raspravljala se dugo s carinicima, ali bez uspjeha.

Rezultat svega?

Cijeli autobus imao je priliku vidjeti njezine čipkaste gaćice, a njezina priča vjerojatno će se prenositi s koljena na koljeno među carinicima. Priča se i da su joj sliku uokvirili i objesili je na zid.

Dolazimo do malog sela Zalise, 11 kilometara od reaktora koji je eksplodirao. Zalisa na ukrajinskom znači selo unutar šume. Više od 3000 ljudi živjelo je ovdje prije katastrofe, a danas je potpuno prazno. Nema žive duše. Posljednja osoba koja je živjela ovdje, umrla je 2015. godine. Ime joj je bilo Rosalija.

Ulazimo u stare kuće u kojima su nekada živjeli ljudi. Nikada do sada nisam bio u napuštenoj kući. Prva stvar koju uočavam jesu dječje igračke razbacane po podu. Iznenađujuće, i danas su dobro očuvane.

Dosta stvari je i dalje na mjestu. Neke su vjerojatno opljačkane tijekom vremena. U glavi, zamišljam život ljudi ovdje. Zamišljam obitelj s dvoje djece. Upravo prolazim kraj stola za kojim su nekada ručali. Ulazim u kuhinju. Prava sovjetska kuhinja. Majka je nekada kuhala boršč ovdje. Pronalazim dječje autiće, plišane igračke. Možda su imali dječaka i djevojčicu? Nalazim još plišanih igračaka. Možda su imali još jednu curicu?

Dok zamišljam njihovu povijest, osjetim kako su se svi utišali. Ne sjećam se kada je bilo ovako tiho. Tišinu razbija Jurij nekim svojim anegdotama i pričama. "Šmeker" je čovjek. Fora su mu šale iako osjećam da se samo nekolicina nas smije. Jurij čini sve da Černobil ne izgleda tako tmurno.

Obilazimo i druge kuće. Ista priča, samo se igračke razlikuju. Vidi se da su u nekim kućama živjele imućne obitelji. Gdje su one danas? Što je bilo s njima?

Nekoliko ljudi iz grupe dobilo je Geigerov brojač radi mjerenja radijacije. Jurij nam pokazuje kako se koristi. Doduše, nema što toliko pokazivati. Upališ ga i gledaš koji će ti broj pokazati. Radijacija je označena u sivertima (SI), a najveća je na mjestima označenim kao "vruće točke".

Zanimljivo je da je nakon prve eksplozije Geigerov brojač pokazao 0,36, što je gotovo dopuštena razina radijacije.

Međutim, ono što nisu znali jest da je taj brojač bio dizajniran tako da je 0,36 ujedno i njegova najveća vrednost. Prava izmjerena vrijednost iznosila je - 15.000 SI!

Radi informacije, sve do 0,30 mikrosiverta je u redu. Što sad kažete na ovih 15.000?

Recimo dok ste u Kijevu, brojač će vam pokazivati 0,16 SI. U većini Černobila isto tako. Ali na ovim "hot spots" premašuje i sedam. 

Usporedbe radi, kada radite CT srca, radijacija je 16 mikro siverta, dok skeniranje na aerodromu prenosi radijaciju od 9 mikro siverta.

Nitko točno ne zna koliko je ovakvih mjesta u zoni. Naime, mnoga od njih nastajala su tako što su se tadašnji radnici htjeli rješiti pojedinih predmeta koji su ostali iz četvrtog reaktora. Kako nisu znali što bi s njima, zakopavali su ih u zemlju, a ta mjesta bi od tog trenutka postala radioaktivna.

Selo Kopači je sljedeće mjesto kamo idemo. Sve što je nekada postojalo ovdje, nestalo je pod zemljom. Zakopano je. Cijelo selo sagrađeno je od drvenih kuća, a drvo upija radijaciju jako brzo te je bilo nemoguće očistiti ga. Kada su znanstvenici SSSR-a to shvatili, odlučili su napraviti jedan eksperiment.

Zapitali su se: što bi se dogodilo kad bismo zakopali sve ove kuće pod zemlju?

Zanima vas što je rezultat eksperimenta?

Vjerojatno najonečišćenije tlo u ovoj zoni, a možda i u svijetu. Svake godine radioaktivna prašina prodire jedan centimetar dublje u zemlju i tako čini čišćenje ovog područja sve težim i težim.

Ostalo je samo nekoliko objekata u ovome mjestu. Stara pošta i jedan vrtić. Oni su bili jedini koji su sagrađeni od cigle.

Provodimo tu neko vrijeme te sjedamo ponovno u kombi i krećemo prema onome zbog čega smo došli ovamo i od čega strahujemo. Sivi sarkofag, iako sjajan na jesenskom suncu, čuva unutar sebe poznati četvrti reaktor koji je bio eksplodirao. U šali ga zovu Sarkofag Sto. Kažu da bi trebao trajati stotinu godina.

Bio je to prizor koji nikada neću zaboraviti. Toliko sam iščekivao da ga vidim. Da budem na mjestu gdje se to dogodilo.

To je to. Ovo što vidite iznad je ono što znamo kao Černobil!

Osjećam kako me hvata jeza i strahopoštovanje prema ovome mjestu. Jurij nam kaže da je čak 500 pilota, zajedno s tri vatrogasne postaje, poslano gasiti požar u četvrtom reaktoru. Nije to bio obični požar. Katkad je temperatura prelazila 2000 Celzijevih stupnjeva! 

Budući da nisu bili svjesni količine radijacije koja se širila, piloti i vatrogasci nosili su svoju običnu uniformu. Svi su umrli u roku od nekoliko dana.

Od količine radijacije koža im je pocrnjela, a sva odjeća im se toliko zalijepila za tijelo da su im liječnici morali kidati komade kože kako bi pokušali zašiti rane. Priča se i da su im oči promijenile boju iz smeđe u plavu. Svi oni poslani su u Bolnicu broj šest u Moskvi koja se u to vrijeme jedina bavila tim problemom. Međutim, u roku od nekoliko tjedana tijela su im se počela raspadati. Svi su ubrzo umrli. Vjeruje se da je radijacija kojoj su bili izloženi bila najveća u povijesti čovječanstva, a stupanj radioaktivnosti 1000 puta jači od doze koja izaziva rak!

O ovome se malo govori 

Tijekom topljenja jezgre nuklearnog reaktora, trojica volontera skočila su u radioaktivni bazen kako bi otvorili cijev kroz koju su trebale izići radioaktivne supstancije. Sva triojica nisu dugo poživjela, a količina radijacije na njihovim tijelima bila je tolika da su njihova trupla morali staviti u olovne lijesove.

Vjeruje se da su ta tri čovjeka spriječila eksploziju triput jaču od eksplozije četvrtog reaktora. Da se kojim slučajem dogodila ta eksplozija, posljedice bi bile katastrofalne.  Bio bi uništen čak i glavni bjeloruski grad Minsk, ali i mnogi drugi gradovi! Na sreću, ova trojica volontera su spriječila tu nesreću. 

Oni koji su radili na čišćenju i sprječavanju širenja ove katastrofe mogli su raditi  sigurno samo 40 sekundi premda su nosili specijalna odijela protiv zračenja.

Dok promatramo Černobil i četvrti reaktor, upozoravaju nas da smijemo fotografirati samo određene dijelove. Budemo li fotografirali uokolo, kažu, oduzet će nam aparate.

Pitam Jurja koliko ljudi na godinu posjeti ovo mjesto.

"Oko 70.000. Ali, znaš, ne vrate se svi kući.", odgovori uz ozbiljan pogled koji malo odaje i skriveni osmjeh ispod.

"Pretpostavljam da neke pojedu radioaktivni vukovi", odgovaram smrtno ozbiljan.

"Tako je, gotovo 5 posto ljudi pojedu radioaktivni vukovi. Iduće godine pokušat ćemo smanjiti prosjek na 3,5 posto. Tu je i morsko čudovište iz Černobila", reče i pokaže mi na vodu.

"Da, da, naravno. Mislim da sam pročitao i o nekom zmaju koji oblijeće oko ovog mjesta dvaput na tjedan."

"Tako je, zmaj je isto problem. U mojoj prošloj grupi pojeo je troje ljudi. Ali, što ćeš!"

"Znači, da obratim pozornost ako vidim veliku sjenu koja se pojavljuje na tlu?"

"Tako je."

Iako su svi podaci pokazivali da se reaktoru ne smije prilaziti, znanstvenici su uspjeli u njega ubaciti kameru. Unutar 4. reaktora pronašli su crnu lavu, koja je u mnogo čemu podsjećala na 'slonovo stopalo', najsmrtonosniji nuklearni otpad na svijetu! Nakon samo 30 sekundi izloženosti ovom fenomenu slijedi vrtoglavica i umor koji će vas pratiti tjedan dana. Dvije minute izloženosti i vaše stanice će se početi raspadati. Nakon četiri minute izloženosti slijedi povraćanje, proljev i groznica. Nakon 300 sekundi (5 minuta) izloženosti imate još samo dva dana života.

Pripjat, napušteni grad

Grad čije se ime nekako najmanje spominje u ovoj priči, ali koji je zapravo najviše propatio. Cijeli jedan grad s 50.000 ljudi i većinski mladom populacijom nestao je u preko noći. U Pripjatu je danas sve mrtvo.

Jedino što je živo je ova lisica na fotografiji. Da, u pitanju je prava lisica.

Do trenutka katastrofe, bilo je ovo jedno mirno i ugodno mjesto za život. Stanovnici Pripjata koji su radili u černobilskoj nuklearnoj elektrani smatrani su privilegiranima. Njihova plaća bila je 40 posto veća od prosječne plaće u Kijevu, a na spomen da radite u Černobilu, zavidjeli bi vam diljem Ukrajine. Jurjeva majka nekada je radila ovdje. Plaća joj je bila 140 rublji na mjesec. Njegov otac koji je radio u Kijevu zarađivao je 100 rubalja.

Grad je planirao postati najljepši mali grad u cijeloj državi. Ovdje je trebao biti otvoren veliki broj kulturnih institucija, a planiralo se i da se populacija poveća na 150.000 stanovnika. Prosječna starosna dob stanovnika Pripjata bila je samo 26 godina. Obično su to bile mlade obitelji s malom djecom. Gotovo svi su bili fakultetski obrazovani jer, naravno, nitko vas ne bi pustio da radite u nuklearnoj elektrani ako nemate faks. Logično.

Svima je bio san raditi i živjeti baš ovdje. Grad se razvijao. Širio. Čak je i prvi supermarket u Ukrajini otvoren baš tu, u Pripjatu, a ne u Kijevu.

Danas, više od 30 godina nakon katastrofe, ove nekada lijepe, planski i skladno građene ulice s gradskom rasvjetom, trgovima, alejama i parkovima, prekrivaju šume. Ulična rasvjeta uveliko nestaje pod divljom prirodom.

Shvaćam da je ona jedina živa ovdje. Da je Černobil njezin dom. I poneki pas koji naiđe. Nekoliko pasa šeće uokolo. Gdje li oni borave? Kako preživljavaju? Čiji su?

S ovim pitanjem u glavi, dolazim do središta grada. Stojim na glavnome trgu. Prvi put u životu jedina sam osoba na nekom trgu. Ej, nalazim se u središtu grada na trgu i nigdje nikoga. Jezivo je. Užasno je jezivo. Jurij nam pokazuje slike pojedinih objekata prije katastrofe i sada.

Sve se toliko promijenilo. Ulazimo u obližnju školu. Primjećujem da su zidovi oronuli od silne kiše. Dječji udžbenici i cipele rasuti leže po hodnicima i učionicama.

U jednoj prostoriji prestravio me tepih dječjih plinskih maski razbacanih po podu.

Ulazim u učionicu za biologiju. U posudama i dalje leže ostaci životinja. Pronalazimo i učionicu glazbene kulture, na katu, s prašnjavim klavirom, na kojem su se nekada izvodile školske priredbe. Tu je i dvorana za tjelesni odgoj  - ostala je samo ploča od koša i bazen iz kojeg već odavno raste drveće.

Novine, odjeća, drvene igračke, samo su neke od stvari koje leže po podu.

Nakon izlaska iz zgrade dolazimo do zabavnog parka i vrtuljka koji nažalost nikada nije upotrijebljen. Trebao je biti otvoren za proslavu Praznika rada te iste godine, samo 5 dana kasnije. Danas ipak stoji s jednim drugim razlogom. Kao jedan od najprepoznatljivijih simbola Pripjata i černobilske tragedije.

Černobil danas i posljedice na ljude?

Pitanje koje vjerojatno sve zanima, zar ne? Černobil danas nije opasan. Zaista nije. Već sam vam spomenuo da je razina radicije u većini Pripjata i Černobila dosta ispod opasne razine, a ono što se malo zna jest da i dan danas neki ljudi žive ovdje!

Naime njih 3000 u jednom trenutku vratilo se ovamo. Danas ih je ostalo oko 120. Uglavnom su to starci od oko 80 godina i žive po jedan u svakom selu. U Ukrajini su poznati kao 'samostalni nomadi'. Razlog njihova povratka je jednostavan – ljubav prema svom kraju i svojoj kući.

Naime, ubrzo nakon što se primirila situacija oko Černobila, ovi ljudi željeli su se vratiti svojim kućama. Nakon dugo vremena i pregovora s vladom, dopušteno im je da se vrate. Ali pod jednim uvjetom. Vlada će im osigurati struju i vodu i sve što im treba za život. Međutim, oni ne mogu imati prijavljeno mjesto boravka jer formalno - nitko ne živi u Černobilu.

Nakon povratka imali su golem broj kuća koje su mogli izrabrati za život, ali ono što je zanimljivo jest da su svi izabrali baš svoju kuću. Gotovo svi oni danas jedu biljke koje rastu ovdje, piju vodu s ovoga mjesta i savršeno su zdravi. Slobodno mogu napustiti ovu zonu. Vlada Ukrajine izdala im je posebnu dozvolu da se mogu kretati po zemlji, a većina njih ima djecu i unuke širom Ukrajine koji ih često posjećuju.

Svi oni žive na sasvim normalan način. Nitko nema tri ruke ni tri noge. Nitko nema tumor ni rak. Nema mutacija kod ljudi.

Čitava ova zona zapravo je prilično čista danas. Životni vijek radioaktivnih elemenata koji su se širili ovdje već je prošao. Pod pojmom 'životni vijek elementa' podrazumijeva se vrijeme koje je potrebno tom elementu da nestane, odnosno da više ne bude opasan za ljude. Na primjer, životni vijek joda 121, jednog od najopasnijih elemenata koji se raspršio ovdje, samo je 8 dana.

Životni vijek cezija  je 28 godina, stroncija - 30 godina. Već je prošlo.

Čak je i ukrajinska vlada nedavno objavila da bude li potrebno, ljudi bi mogli živjeti u ovoj zoni. Ukrajina je ipak velika zemlja, a njezina populacija stalno se smanjuje i jednostavno nema potrebe za tim. Ispada da Černobil i nije tako opasan. Ali...

Kod ovakvih priča uvijek ima neko ALI. Postoji manji dio ove zone u kojem i dalje postoji određena količina opasnih radioaktivnih materijala. Iako je dobar dio zemlje očišćen, u jednom dijelu Pripjata, kao i dijelu oko sela Kopači, leže omanje količine plutonija čiji je životni vijek ipak nešto duži. Ni manje ni više nego - 24.100 godina! Za ovaj teritorij kažu da nikada neće biti naseljen. U ta mjesta danas nitko ne ide.

Postoji još jedan problem koji predstavlja veliku opasnost u ovoj zoni, a to su - požari. Naime, oni su najlakši način da se radioaktivna prašina proširi. Do sada velikog požara nije bilo. Iako, nikad se ne zna.

Pokušaj rađanja novog Pripjata

Odmah nakon nesreće vlasti su odlučile podignuti novi grad pod imenom Slavutič, 50 kilometara udaljen od mjesta katastrofe, kako bi mogao primiti sve ljude koji su ostali bez svojih domova. Većina ljudi evakuirana je iz Pripjata, a mnogi od njih i danas rade ovdje, u energetskom sektoru. Oni žive u okolnim gradovima, a pojedini čak stanuju u blizini.

Tko je kriv za ovo što se dogodilo?

Tog kobnog 26. travnja 1986. u 1.23 sata nakon ponoći Aleksandar Akimov radio je posao za koji je bio školovan. U slučaju određenih problema u reaktoru, trebao je pod hitno pokrenuti gašenje jedinice 4. Ali, prije nego što je pritisnuo tipku AZ, Akimov i njegovi suradnici proveli su jedan test. Test je trebao pokazati da će reaktor biti opskrbljen dovoljnom količinom hlađenja, čak i u slučaju potpunog gubitka električne energije.

Prema procjenama inženjera, inercija velikih elektroenergetskih turbina od 500 MW omogućila bi im generiranje dovoljno električne energije kako bi pumpe za hlađenje trebale raditi tijekom pauze od 30 do 50 sekundi potrebnih za pokretanje generatora dizel goriva.

Problem je bio u tome što su inženjeri koji su dizajnirali test bili stručnjaci za rad u električnim, a ne u nuklearnim generatorima. Podaci pokazuju da gotovo nikakve konzultacije s nekim iz nukelarnog sektora nije bilo.

Tijekom testa došlo je do gubitka kontrole nad događajima. Vjerojatno u panici, inženjeri su donijeli niz pogrešnih odluka. Pokušali su smanjiti radioaktivnost rabeći kontrolne grafitne šipke, što je napravilo još veću štetu i na kraju dovelo do katastrofe. Ubrzo nakon toga četvrti reaktor je eksplodirao, a Černobil postao povijest.

Što će biti s ovim mjestom…

Već je 17 sati i krećemo prema Kijevu. Dolazimo do kontrole radijacije. Kontrola izgleda tako što stojite na jednom uređaju tri sekunde i čekate, tj. nadate se da će se upaliti  zeleno svjetlo. Upalilo se. Prošao sam. Dobro je.

Kažu nam da još nitko nikada nije ostao. Jedino su plavuši s početka priče otuđili traperice.

Toliko toga se dogodilo danas da još uvijek u glavi pokušavam posložiti sve informacije. Černobil je definitivno najluđe mjesto koje sam posjetio. Vjerojatno će i ostati. Nikada u životu nisam osjetio takav strah od nekoga mjesta. Nikada do sada s većom strepnjom nisam slušao o povijesti nijednoga grada. Nikada nisam bio tužniji nego na ovome putovanju. 

Čitam neki letak s informacijama o Černobilu koji su nam dali dok me umor polako hvata.

'Radijacija koja se širila oko nuklearne elekrane učinila je da ta zona neće biti naseljiva idućih 2000 godina. Izravne ili neizravne posljedice radioaktivnog zračenja dosad je osjetilo pet milijuna ljudi. Procjene su da je od černobilske radijacije do danas umrlo gotovo 200.000 osoba', stoji u uvodu."