'On me dosta s**bao u životu, a tko zna što bi se dogodilo da sam tad pobijedio'

Legendarni hrvatski tenisač Goran Ivanišević prisjetio se vremena kada je žario i palio terenom zajedno s drugim legendama tog sporta poput Samprasa, Agassija, Edberga i drugih.

“Prva titula je uvijek svima posebna, pa tako i meni – Stuttgart 1990. godine, finale pet setova u meču s Perezom Roldánom. Već sam te godine igrao i polufinale Wimbledona, znao sam gdje sam, što sam i što mogu, ali to je bila lijepa potvrda. Zatim i onaj Roland Garros kada sam dobio Borisa Beckera u prvom kolu, kao i osvajanje Kupa nacija (World Team Cup) u Düsseldorfu s Jugoslavijom“, započeo je Ivanišević razgovor za Sportklub Srbija. Tri puta je igrao finala Wimbledona prije konačnog trijumfa 2001.

Najteži poraz

“Kako je sada ova pauza, na TV-u su puštali ta finala... Te 1992. godine sam odigrao loš meč, bio sam favorit i nisam smio izgubiti, ali jesam – imao sam svojih šansi, ali je Agassi tog dana bio bolji, u važnim poenima bio je znatno bolji. Dvije godine kasnije nisam imao nikakve šanse, a 1998. je katastrofa način na koji sam izgubio. Najviše žalim za 1992., tko zna kako bi se sve razvijalo da sam tada osvojio titulu. Krivo mi je i zbog US Opena 1996., trebao sam pobijediti u polufinalu... Ponovo Sampras, taj Sampras me dosta u**bao u životu“, rekao je Ivanišević kroz smijeh. Osvrnuo se i na vrijeme kada je bio aktivan.

"Drugačije je bilo tada jer timovi nisu bili toliko veliki. Jedino je Becker uvijek putovao s cijelom ekipom – fizio, doktor, španer – ostali nisu u toj mjeri. Agassi je bio OK lik, drugačiji od ostalih, Sampras povučen i nije puno govorio, a i Edberg je bio u svom filmu. Respekt je postojao u svlačionici, mislim da su više igrači razgovarali jedan s drugim, sada je svatko okrenut svom timu. Druga neka vremena, ali opet zanimljiva, rekao bih da je bilo više luđih likova nego sada“, kaže Ivanišević.

“Uvijek je bilo nekih za**bancija, Lendl je volio zafrkavati sve u svlačionici, a nije volio kada njega netko zafrkava. On je išao okolo i zezao se s ljudima, ali bi se odmah povlačio kada bi netko krenuo na njega. Po svlačionicama je tada bilo mnogo razbijenih reketa, možda i više nego sada“, dodoa je.

Posljednjih godinu dana dio je tima Novaka Đokovića. Svjetski broj jedan znao je govoriti da su mu kao 14-godišnjaku puno značili treninzi s Ivaniševićem na Pilićevoj akademiji.

“Vidiš drugačijeg momka koji razmišlja potpuno različito od ostalih. Vidiš da je na terenu zvijer i da nema šanse da takva osoba ne postane svjetski igrač. Nitko nema magičnu kuglu da vidi u budućnost, ali kada je meni šjor Niko rekao: 'Ovaj će biti najbolji na svijetu', točno se i tada vidjelo da ima ono nešto. Uz roditelje koji ga moraju podržavati i gurati, to dovodi do visina do kojih je Novak došao”, poručio je.