'Saračević je igrao čak s lećom protivničkog igrača, bio je spreman na sve'

Sportska hrvatska oprašta se od velikog Zlatka Saračevića. S njom i njegovi bivši suigrači. Slavko Goluža potresen je preranom i iznenadnom smrću svog prijatelja...

'Nisam još svjestan'

Još uvijek ne dopire do glave, još uvijek nije svjestan da ga više nema...

"Nisam još svjestan, nisam svjestan o čemu razmišljam. Mislio sam da će novi dan donijeti nešto lakšu situaciju, da ću se malo smiriti. Međutim, isto... Tako da...", govori nam Slavko Goluža, na trenutak zastajući, progutavši knedlu u grlu...

"Pozivi, članci i sve na TV-u napravilo je to da se ne možeš smiriti, a sama spoznaja da je umro, da ga više nema, još daje na jačini. I to je to..."

Nije Slavko Goluža puno mogao govoriti. Čuje se težina u njegovu glasu...

"Zvao sam ga poslije utakmice, jer i ja sam imao utakmicu. Znao sam da igra derbi s Lokomotivom i uvijek smo se čuli. I htio sam mu čestitati. Međutim, zvao sam ga, svaki put do sad mi se javio, ovog puta nije...

'Zvao sam ga, nije se javio'

"Dolazi mi poruka da mu je pozlilo. Zvao sam onda svog kondicijskog trenera. Niti on mi se nije javio. Malo, trenutak poslije se javio i kazao kako je Zlatko preminuo".

Zlatko Saračević i Slavko Goluža sjedili su u avionu u povratku iz Atlante u Hrvatsku, nakon osvajanja prvog, povijesnog olimpijskog zlata. Dosta su vremena proveli zajedno i u tadašnjem Badel Zagrebu u sezonim1997./1998. Nikad mu neće moći zahvaliti na svemu što je napravio za njega i vječno će pamtiti trenutke provedene s njim...

"Pamtit ću svaki trenutak koji je proveo sa mnom, pamtit ću svaki trenutak koji smo dijelili, bitke koje smo vodili na terenu. Bilo ih je, Bogu hvala, pogotovo kad smo igrali skupa u Zagrebu, kad smo bili stalno skupa u igračkim danima. On se vratio iz Francuske, imao je jednu želju da osvoji Ligu prvaka, da srušimo Barcelonu. Mi smo živjeli za utakmice, jednostavno smo živjeli te utakmice..."

Saračeva ljevica zauvijek će ostati zapamćena kao ona koja je godinama uništavala vratare. Na desnom vanjskom izluđivao je suparničke vratare. Lijeva stisnuta šaka u zraku nakon zabijenog gola, kako bi dodatno podgrijao i onako uzavrelu atmosferu velike dvorane "Doma sportova", koju su tih slavnih godina stvarali Bad Blue Boysi. Nezaboravni ambijent, nezaboravna sportska priča, nezaboravni rukomet koji je bio totalno drugačiji od drugih...

'Lavrov mu nije mogao uhvatiti udarac'

"On je uvijek znao igrati protiv visokih i jakih Rusa, recimo, Lavrov mu nikad nije mogao uloviti loptu. To kako je on šutirao, i s tom jednom zadrškom, to je bio on, to je bio on".

Razorna ljevica koja je svojim udarcem rušila golove kad bi pogodio okvir, kako to u narodu znaju tepati Sarašu...

"Zlatko je jedan od najjačih pucača ikad. Znate, nekako mi je kod njega upečatljivo, mislim da je to bio Island 1995., on je uvijek prije utakmice stavljao leće. I to je rutinski radio. Međutim, u tom trenutku, ja ne znam što se dogodilo, u tom trenutku je njemu leća pukla, a on je bio maltene bez leće, nije mogao igrati. Nismo znali što ćemo. Nastala je panika, međutim brzo smo se snašli, posudio je leće od jednog igrača iz druge protivničke ekipe. Stavio ih i tako je s njima igrao", zaključio je Slavko Goluža.

'Veliki čovjek velikog i vedrog duha'

Valter Matošević dijeli s Golužom uspomene, i njemu kroz glavu prolazi štošta... Niti on ne vjeruje da je Zlatko Saračević preminuo. Valter i Slavko bili su jedan do drugog, Slavko je bio lijevom rukom zagrlio čovjeka koji mu je čuvao leđa u igri, a pored Valtera, prvi na čelu kad se svirala Lijepa naša bio je Saračević. No, jedna pozicija u njihovoj igri, momčadi, sad nedostaje. Sad na postolju jedno je prazno mjesto. Ono prvo. I nemoguće ga je popuniti.

"Teško je sve u jednoj rečenici sročiti, reći nešto o njemu jer je on toliko toga napravio, toliko je s njim imam uspomena. Radi se o jednom velikom čovjeku s velikim srcem, velikim igračem koji je zadužio hrvatski rukomet i sport općenito. Istinska veličina vedrog duha koji je uvijek bio spreman, i u najgorim trenucima, najtužnijim, podignuti atmosferu sa svojim šalama i pošalicama. Izuzetno mi je bila čast s njim dijeliti svlačionicu i u dobrim i u lošim stvarima. Jednostavno, ostat će u mom srcu zauvijek, ali uvijek će nam nedostajati neki njegov osmjeh od srca", govori nam Matošević.

Zlatko i Valter igrali su skupa na Euru u Portugalu i Islandu, Atlanti, Japanu, Zagreb... Bilo je velikih reprezentativnih natjecanja na kojima smo zajedno igrali.

"Najviše za mene što je ostalo u sjećanju, mi smo 1996. osvojili tu prvu zlatnu medalju na OI, stajao sam pored njega, i samo se sjećam da mi je rekao je li ovo moguće?", ističe Valter.

Njegova prepoznatljiva igra i šarm na terenu i izvan njega bili su unikatni. Čak je u dogovoru s nažalost isto pokojnim Velimirom Kljajićem napravio tučnjavu u prijateljskom susretu protiv Alžira uoči olimpijskog turnira 1996. godine, kako je to kazao, opisao Patrik Pako Ćavar u intervjuu. Matošević nastavlja:

"Bombarder, strah i trepet za sve vratare. Na kraju krajeva, zato i je ikona i tako prepoznatljiv sa šutom, frizurom, konstitucijom tijela, kako je jako i moćno izgledao a opet u takvom divu jedan dječačić. No, taj dječačić bio je uz svog suigrača. U svakom trenutku, dao bi sve za prijatelja. Ali, kažem, dječačić u jednom pogledu, volio se šaliti. Sjećam se utakmice kad smo igrali u Atlanti, prijateljska utakmica protiv Alžira. Došlo je do tučnjave između nas i njih. I da, bila je to tučnjava, baš su padale šake, i tu je netko nekog potegao gdje je Sarač prvi krenuo i gdje je došlo do opće makljaže, možemo to tako kazati, barem prema sjećanju", govori nam Valter i dodaje:

'Bio je spreman na sve. Nije uzalud veliko srce'

"Bio je spreman na sve. Nije uzalud veliko srce i vjerujem da bi nastavio i taj trenerski put kojim je krenuo u Zametu kao trener, gdje sam trenutno ja trener, ponosim se time da je zadnju utakmicu odigrao u mom matičnom klubu, gdje sam ja krenuo on je završio svoju karijeru, te okrenuo novu, trenersku stranicu. Vjerujem da, poznavajući njega i njegov karakter, i dalje bi bio uspješan, jedan od vrhunskih trenera. Previše toga držao je u sebi. Jednostavno, čitajući neke novine, portale, ne sviđa mi se taj pritisak koji je nosio i to jedno breme u teškoj situaciji kovida i korone. Imao je pozitivne igračice, pa je u neke dvoboje ušao s oslabljenom ekipom".

Međutim, jedna stvar Valteru nije jasna...

"Da mu se stavio takav teret od pojedinih ljudi u klubu, što jednostavno ne mogu nikako dokučiti. To je ipak sport. Nažalost, ok, trenerska funkcija takva je kakva je, stresna, zahtjeva puno odricanja i posvećenosti poslu. Ali isto tako, to su isto ljudi. I treba ih razumjeti. Teško je upravljati s dvadeset-dvadeset i pet igračica ili igrača, i to sve složiti u jednu cjelinu. Jako je teško i mislim da bi pojedinci trebali imati razumijevanja, a ne ovako se ponašati. Ponosan sam što sam ga znao, znali smo se često i čuti. Nisam mu čestitao nakon utakmice na pobjedi, nikad nažalost ni neću".