'Bio sam u komi, nisam mogao hodati, sve sam morao ispočetka...'

Trideset i dvogodišnji Drago Gabrić, aktualni igrač trećeligaša HNL-a "RNK Split", u intervjuu za Sportske novosti govorio je o teškim trenucima svog života, karijere. Prije sedam i pol godina doslovno je lebdio između života i smrti, nekoliko dana proveo i u induciranoj komi. Malo je nedostajalo da nas zauvijek napusti, ali očito se umiješao onaj gore, rekao "ne još" i hrabri Drago je preživio...

Uspio pobijediti i u najtežoj utakmici života

Ne samo da je preživio, nego je uspio pobijediti i u najtežoj utakmici života. Prometna nesreća prelomila je njegovu nogometnu karijeru krajem svibnja 2011. godine. Na mokrom kolniku, po jakoj kiši na autocesti A1 između Dugopolja i Biskoga sletio je Gabrić u polje ispod ceste u svom terencu BMW-u X6. A bio je hrvatski reprezentativac, imao je tek 24 godine i odličan ugovor u Trabzonsporu...

"Znam ponekad otići na mjesto prometne. Baš je nevjerojatno kako se dogodilo - betonski je zid, nemaš gdje probiti ogradu nego na jednom mjestu sa željeznim dijelom ograde. Ali što ću, ne mogu to vratiti", kazao je za SN Drago Gabrić i dodao:

'Nesreće se gotovo i ne sjećam'

"Četiri sam dana bio u induciranoj komi, a nesreće se gotovo i ne sjećam. Znam da je bila kiša, ostalo mi je u sjećanju još i da su neki ljudi kasnije dolazili oko mene, i ništa drugo".

Drago Gabrić otkrio je i koja mu je bila prva misao kad se probudio u bolnici.

"Moj bože, hoću li opet moći igrati nogomet. To sam se prvo pitao".

'U kolicima na oporavak u Krapinske toplice'

Ali nije bio samo nogomet u pitanju, jer Drago je u svemu morao krenuti ispočetka. Bio je na pragu 25. godine, a morao je naučiti hodati.

"U kolicima su me dovezli na oporavak u Krapinske toplice. Nisam mogao hodati, nije bilo smisla govoriti o nečemu drugome kada nisam mogao ustati iz kreveta i prošetati. Krenuo sam ispočetka, dan po dan, korak po korak".

Uskoro mu se u Krapinskim toplicama priključio i otac Tonči, slavni hrvatski vratar.

'S ocem sam počeo prvo hodati, a potom i trčati po zagorskim kletima'

"S ocem sam počeo prvo hodati, a potom i trčati po zagorskim kletima. Nisam imao ništa drugo raditi, samo sam htio po cijele dane trčati. Ali osjetio sam koliko imam problema s koordinacijom; promjena smjera u trčanju za mene je bila nešto neostvarivo. Susreo sam se s nizom problema, ali nisam odustao. A da ja bilo teško - bilo je. Dapače, bilo je grozno, ali uspio sam se vratiti. Žao mi je karijere. Jer u jednom ti se trenu učini kao da nikada nisi ni igrao nogomet; sve se okrene i moraš se iznova dokazivati. Ali sreća je u nesreći što sam imao dobar automobil. Je, kasnije sam opet kupio isti. Zašto? Sigurnost je najvažnija, zato sam kupio isti BMW. Što će ti svi novci ovog svijeta ako si tri metra ispod zemlje. I što će ti život bez nogometa."