Kako je hrvatski trener odjednom uspio preporoditi bespomoćni Monaco?

Znamo, malo je nezgodno napraviti usporedbu nogometnog trenera i komandosa, odnosno, pripadnika vojne jedinice za specijalne namjene, prije svega jer se jedan bavi sportom i vođenjem momčadi, a drugi ima zadatke poput uništavanja neprijateljskih ključnih položaja, zračnih luka, komunikacija, zapovjednih stožera, topništva, raketnih položaja, mostova, luka, baza za opskrbu. Ali eto, mi ćemo se usuditi reći da je bivši izbornik i aktualni trener Monaca, Niko Kovač - nogometni komandos, odnosno, trener za posebne namjene.

Komandosi, vojnici za specijalne namjene, obično izvršavanjem svoje misije preokreću rat ili bitku u svoju korist i pritom se koriste svakojakim alatima, kako misaonim tako i materijalnim, kako bi tu misiju i izvršili. Komandosa odlikuje vrhunska tjelesna i psihička sprema, visoka inteligencija, nekonvencionalne ideje, ustrajnost, hrabrost, neumoljivost, požrtvovnost, disciplina, pragmatizam, ad hoc strateško promišljanje, dakle čitav jedan set vještina koji ga čini - specijalnim.

Uspostavio red u Eintrachtu

Nekim našim rezonom, Niko Kovač bio bi, ponajprije zbog svog karaktera, držanja i mindseta, savršen nogometni pandan nekom komandosu. Kovač je, pokazalo se, doista trener za posebne namjene. U Eintracht Frankfurt stigao je u trenucima kada su ovi grcali na dnu lige, kada je već sve bilo skoro gotovo i kada se klub već spremao za drugu ligu. Uspio ih je ostaviti na životu u Bundesligi i u dvjema sezonama nakon toga lansirao ih je u gornji dom lige, odnosno sredinu ljestvice, promovirao je gomilu izvrsnih igrača, uključujući i hrvatskog reprezentativca Antu Rebića, a na koncu osvojio je i Kup, što je bio prvi Eintrachtov trofej u 30 godina.

Na Kovačevim postulatima Eintracht je živio još neko vrijeme, a on je dobio novu zadaću - prodrmati Bayern. Tvrdokoran tip poput Kovača, s posebnim metodama rada, sa spartanskom disciplinom, s jasnom strategijom i načinom provedbe, nije baš najbolje "legao" postrojbi koja je navikla na "gaženje" suparnika i totalnu dominaciju u ligi. Kovač je tip, koji, de facto, ruši upravo takve velike momčadi, agresore, carstva, što Bayern u Bundesligi doista i jest.

Zašto nije valjao Bayernu?

Da ne lamentiramo o njegovim danima u Bayernu predugo, klub, igrači, navijači i mediji na kraju su ga stajali posla i otjeran je nakon što je, upravo svojim metodama i načinom rada, s Bayernom pokorio ligu i uzeo naslov u Kupu i Superkupu. Nepravedno je to bilo prema Kovaču, s tim se moramo složiti i otjeran je na vrlo ružan način, no, sada s malim odmakom, zapravo uviđamo koliko je to bila dobra stvar za Kovača.

Komandosi nisu pretjerano potrebni moćnim vojskama koje vrhunskim naoružanjem, artiljerijom i tehnologijom eliminiraju sve ciljeve, tako niti treneri poput Kovača nisu pretjerano potrebni velesilama poput Bayerna. Komandosi i njihov gerilski pristup borbi zato su itekako korisni vojskama koje nemaju dovoljno, niti ljudskih resursa, niti materijalnih, da bi svoje planove izveli i preokrenuli bitku u svoju korist. Kovač je, rekli bismo, baš takav, gerilski, trener i upravo je zbog toga idealan za klubove poput Eintrachta i Monaca.

Stigao u najgore vrijeme

U Monaco je stigao kada su ovi bili u potpunom rasulu. Nakon što ih je Thierry Henry zamalo srušio u niži rang i već potrošeni Leonardo Jardim održavao na životu, Kovač je stigao kao trener s posebnom namjenom - zadatkom da ih vrati u vrh ljestvice gdje i pripadaju. Kovača je u klub, koji je tada, naglašavamo, bio u dosta velikom neredu, doveo novopridošli sportski direktor Paul Mitchell. Riječ je o jednom od najboljih sportskih direktora današnjice, tipu koji je izgradio s Mauriciom Pochettinom vrhunski Tottenham, čovjeku koji je kasnije u Leipzig doveo brojna vrhunska imena, dakle kratko i jasno, riječ je o čovjeku koji itekako zna što je potrebno da bi se neki klub ponovo osovio na noge.

Monaco je u vrijeme Kovačeva dolaska, dakle, lani u srpnju, bio u teškom stanju. Rasprodali su sve zvijezde, a primarna djelatnost kluba, to jest razvoj i prodaja mladih igrača, pala je u tešku fazu stagnacije jer prijašnji treneri nisu uspjeli afirmirati i promovirat niti jednog talenta, a klub je doslovce nakrcan takvima. Kovačev prvi zadatak bio je napraviti brzu i pragmatičnu selekciju na postojećem kadru, a zatim je mogao s Mitchellom dogovoriti pojačanja. Doveli su ponešto zanimljivih igrača, ali svakako valja istaknuti Kovačev odabir Kevina Vollanda, vrhunskog napadača koji je u Leverkusenu bio u potpunosti zanemaren zbog jake konkurencije. Volland u tandemu s kapetanom Wissamom Ben Yedderom čini fantastičan par i ove sezone imaju već 25 golova kombinirano na svom kontu, a od toga je Nijemac zabio 12.

Zanimljiva selekcija

Kovaču je, kao i u Eintrachu, odlična stvar bila ta da Monaco u ovoj sezoni ne igra niti jedno europsko natjecanje, što znači da praktički ima jednu, do dvije, utakmice tjedno i svo vrijeme svijeta za implementaciju svojih ideja, metoda, discipline, automatizama i za izgradnju jednog funkcionalnog i operabilnog sustava. Ono na čemu je prvenstveno najviše radio je, a što drugo, nego obrana. Na tim pozicijama Monaco doista vrvi talentima i to mladim, stasitim, snažnim, ali opet nemodeliranim i neiskusnim igračima.

Odmah su mu se nametnuli Axel Disasi i Benoit Badiashile, a kako i ne bi, jednom su 22 godine, drugi ima samo 19 godina, a bacite li samo jedan pogled na njih bit će vam jasno da su oni predodređeni za doista velike stvari u nogometu. U veznom redu imao je opet dvojicu mladih 21-godišnjih, neiskusnih, ali opet vrhunskih nogometaša, Youssufa Fofanu i Aureliena Tchouaménija, ali generalni problem Kovačeve momčadi bilo je neiskustvo i slaba responziva na taktiku koju je inicijalno odlučio koristiti.

Uzeo je već prokušanu 4-3-3 formaciju i odmah je počeo forsirati sve talentirane mlade igrače koje je imao na raspolaganju. Sve do prosinca Kovačeva momčad je imala strahovite oscilacije, remi, par pobjeda, poraz, pa pobjeda, pa crna serija od tri utakmice bez pobjede, pa četiri utakmice pobjede, pa opet crna serija od tri poraza i tako sve tamo do početka zime.

Specijalno oružje

Kovač je polako počeo uviđati da njegovim vojnicima nešto nedostaje, da im nedostaje kompaktnost i sigurnost, odnosno, da im je potrebna drugačija geometrija na terenu, i uslijedila je nagla promjena sustava. Kovač se prebacio na sistem koji koristi takozvane "duple šestice" i time je oformio defenzivni četverokut koji je, pokazalo se, izuzetno efikasan i trenutno je to jedno od njegovih najjačih specijalnih oružja.

No, taj defenzivni četverokut daje i ponešto nusprodukta te ima još jedan benefit i to ofenzivni. Naime, Monaco je ove sezone postao ubojit u igri iz prekida. Monaco je ove sezone od ukupno 54 gola čak 17 postigao nakon prekida i još osam iz penala. Razlog je zapravo veoma zanimljiv. Naime, osim ovog moćnog četverokuta u sredini, Monaco na ostalim pozicijama zapravo ima vrlo krhke igrače sklone iznuđivanju prekršaja i gotovo svi se puno kreću po opasnim zonama odakle može stići kvalitetan centaršut.

Napadači Yedder i Volland se u izostanku ofenizvnog veznog moraju spuštati niže, na krilima ima "inverted wingere", Gelsona, Diattu, kojima je u prirodi da ulaze u sredinu ili napadaju kazneni prostor, to jest sredinu, s bočnih pozicija. Zatim ofenzivne veznjake Diopa i Golovina koje postavlja upravo na krila, odnosno u halfspace, kada ova dvojica krlinih ne igraju, a ponavljamo, kako su svi oni dosta sitni i laki, lako i padaju, što garantira Monacu golemi broj prekida.

I tu u priču upadaju ovi iz sredine terena i obrane. Disasi ima 190 cm i izuzetno je skočan, Badiashile ima 194 cm i taj uopće ne mora skakati na loptu koliki je, Tchouaméni je veoma skočan i sa svoji 185 cm je velika prijetnja, Guillermo Maripan ima 193 cm, Florentino Luis ima 184 i veoma je dobar u skoku... Uglavnom Monaco je savršeno balansiran stasitim i skočnim igračima koji su bogomdani za golove ili kreiranje gol-šansi iz prekida i ovim fizički manjim, bržim i agilnijim igračima koji katkada ne možete zaustaviti drugačije nego prekršajem. Kovač je sjajno detektirao tu prednost svoje momčadi i počeo je raditi na mehanizaciji i automatizaciji igre iz prekida. Rezultat je, kao što smo rekli, 17 golova nakon prekida, dakle kornera ili slobodnog udarca i osam iz penala.

Ratnički mentalitet

Kovačev Monaco je otprilike negdje potkraj prvog dijela sezone u potpunosti promijenio stil igre i počeo je koristiti sasvim neke druge alate kako bi preokrenuo stvari u svoju korist. I to je uspio. To je bio, čini se nama, pravi gerilski manevar, temeljen na ograničenim resursima, na brzom rezoniranju, eliminaciji nepotrebnih ideja, beskorisnih igrača ili mehanizama i maksimalnim iskorištavanjem postojećih resursa.

Kovač je brzo, u svega dva i pol mjeseca stvorio Monaco koji može konkurirati za naslov prvaka, koji igra vrlo dobar nogomet, prepoznatljiv nogomet i može postati čisti otrov za ligaške velesile poput PSG-a, kojeg je, usput rečeno Kovač ove sezone već skalpirao. Uveo je disciplinu, napravio je od igrača koji su lani ovo doba bili moralno na dnu, ratnike koji su spremni napraviti baš sve ako u to vjeruju i ako se drže dogovorenog plana. Čak i ako je misija nemoguća.

Nemoguće postaje moguće

Prvu "nemoguću" misiju komandos Kovač i njegove trupe napravile su protiv PSG-a. Kovač je samo za tu utakmicu, kako bi gerilski iznenadio protivnika, izašao s formacijom 3-4-2-1 i to je bio pun pogodak. Uspio je neutralizirati ponajboljeg igrača svijeta Kyliana Mbappea, a to je jedino bilo moguće, ako, kako je i sam rekao, na njega zalijepi trojicu ili četvoricu igrača. Tako je i bilo i PSG je cijelu utakmicu praktički bio bez ključnog igrača.

No, ništa od toga ne bi bilo moguće da Kovač nema potpunu autonomiju, dakle povjerenje Uprave i sportskog direktora, što recimo u Bayernu nije imao, dok u Eintrachtu jest. Nadalje, ne bi bilo moguće niti da su mu igrači razmažene zvjezdice kojima se aktivira tantrum ako nije po njihovom, ne bi bilo moguće niti da ga ne smatraju autoritetom, liderom, da ne cijene i vjeruju u njegov, metodičan, gotovo militaristički pristup nogometu.

Monaco je danas, isključivo zahvaljujući Kovaču, momčad od koje se može puno očekivati. Momčad koja obiluje mladim i talentiranim igračima, momčad koju se isplati gledati, momčad koja pruža oku ugodan nogomet, koja koristi neke mehanizme koje ne možemo vidjeti svaki dan u nogometu i na koncu unikatnog trenera komandosa, trenera za posebne namjene.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.