
Dragi Nikola, učinio si me ponosnim. Oprosti ako sam bio dosadan. I hvala na svemu!

Nikola Pokrivač i ja nismo bili prijatelji, ali smo se poznavali kroz posao. On nije bio samo nogometaš, bio je reprezentativac Hrvatske, igrač Varteksa, Dinama, Monaca, Red Bull Salzburga, Rijeke, Intera iz Zaprešića, Slaven Belupa, Šahtjora Karagandija, između ostalih klubova. Stoga smo bili u kontaktu kao novinar i sportaš, ali ipak na jednoj dodatno srdačnoj razini jer, neki njegovi prijatelji su i moji, pa i to ljude na neki način zbliži, makar i u čisto poslovnom odnosu...
Nikola je bio jedan od onih ljudi s kojima volite surađivati: znao bi mi se često javiti, komentirali smo brojne nogometne aktualnosti. Bio je toliko profesionalan da mi je izlazio u susret i na dane kada znam da mu se nije baš dalo. I u tome je, kao i u sportu kojem je posvetio život, bio pravi profesionalac. Ma, i da nije, moje mišljenje o njemu ne bi bilo drugačije.
Jednostavno, bio je dobar dečko. Susretljiv, srdačan, strpljiv u objašnjavanju.
"Nema frke, samo reci što treba", znao bi mi reći.
Novinare se ponekad smatra "dosadnima", kada "gnjave" za intervju, iako - mi naprosto radimo svoj posao. Uvijek sam cijenio što Nikola to razumije. Ni na što ga nisi morao nagovarati, na sve je pristajao sam. Čovjek i sugovornik kakvog biste poželjeli.
Upoznali smo se, možda je zanimljivo spomenuti, i prije nego što smo izgradili profesionalni odnos. Nikada kod njega nisam primjećivao da je "zvijezda", naprosto, nije se tako držao. Bio je, kako se obično zna reći, normalan.
Prvi intervju s njim bio je, ni manje ni više, nego razgovor oko njegove borbe protiv Hodginovog limfoma. I danas se s divljenjem prisjećam koliko je iskreno i neposredno o tome želio govoriti.
"Sve ok, samo pitaj što te zanima", rekao mi je, osjetivši valjda da mi je neugodno, jer ga nisam želio gnjaviti. Međutim, on je shvaćao da mi je to posao, ali još važnije od toga, htio je ljude inspirirati, pokazati da je moguće pobijediti i najteže utakmice, one životne, da je moguće pobijediti i onda kada gubiš 3-0. Nikola je tri puta pobjeđivao rak koji mu se vraćao. Na kraju, i konačno ga je pobijedio, preokretom. Borac, koji nikada nije odustajao - takav je bio, i u nogometu i u životu.
Prisjećam se u ovim, za mene doista teškim trenutcima, našeg prvog kontakta. Bilo je to u jednom dućanu s navijačkom odjećom. Nikola je jako volio Dinamo i bio je blizak s pojedinim navijačima Dinama. Tu smo se nekako i našli - to i Bad Blue Boysi bili su naš prvi klik. Prošle godine početkom listopada Nikola je došao u podcast Net.hr-a i ispričao svoju priču. Učinio me jako ponosnim što sam dobio priliku takvu facu ugostiti, a on je ponavljao:
"Ma, nema problema, pitaj što te zanima, samo opušteno."
S posebnom ljubavlju govorio je o svojoj majki Ani i kćerki Niki, koja mu je bila sve na svijetu.
"Majka mi je bila donor matičnih stanica i spasila me, a kćer Nika mi je bila velika, najveća motivacija. Ona je bila ta zbog koje se nisam predavao ni prvi, ni drugi ni treći put. Ona je ta zbog koje sam to sve i pobijedio".
Jučer, kada mi je kolega novinar javio da je Nikola Pokrivač poginuo, presjeklo me. Makar smo bili tek u profesionalnom odnosu, to je čovjek koji je na mene ostavio snažan dojam. Vjerujem, dojam je to koji je ostavio na sve koji su imali priliku upoznati ga, makar i površno.
Prisjetio sam se razgovora od neki dan, s kolegom - dotakli smo se teme smisla života. Kolega me upitao jesam li čuo izjavu od Tiriela Luke Abramovića, borca koji se bori pod okriljem FNC promocije na eventu u Ljubljani? Abramović je, nakon pobjede, rekao da je preminuo njegov prijatelj iz Turske, Berkin Usta te kazao:
"Prije nego što počnem slaviti, moram nešto reći. Pobjedu posvećujem prijatelju iz Turske koji je s 25 godina poginuo u požaru. Teško mi je nakon te vijesti bilo završiti kamp, ali on mi je bio motivacija. Uživajte s voljenima dok možete, nikad ne znate što će vam se dogoditi, što će se dogoditi vašim najdražima. Volite se, hvala svima".
Zbog čega mora biti tako da, tek kada se dogode ovakve tragedije, postanemo svjesni koliko su zapravo mali svakodnevni problemi koje imamo? Da tek suočeni s ogromnim gubitkom, ponizno postajemo svjesni da su to tek sitnice koje nosimo kao najteži križ?
Ništa ne može ublažiti bol gubitka ni vratiti izgubljeni život. Tek vrijeme pomogne da lijepe uspomene tu bol donekle ublaže. U takvim tragičnim trenutcima, usudimo se barem vjerovati da je sve moguće popraviti, da za neke stvari povratka ipak ima, da se puno toga samo čini izgubljeno, ali ne mora biti da je tako. Toliko često ponavljamo da su najvažniji zdravlje, obitelj, ljudi koje volimo. Govorimo, ali osjećamo li do srži vrijednost i važnost tih riječi? Odlazak naših voljenih bolan je podsjetnik da doista tako jest. Uvijek. Svakoga dana.
Uživajte s voljenima dok možete. Ne znamo što život nosi, nama, njima. Volimo jedni druge. Što može biti vrednije od toga? Cijenimo trenutke koje imamo, posebno one koje dijelimo s drugim ljudima - članovima obitelji, prijateljima, poznanicima, kolegama, suradnicima.
Dragi Nikola, hvala ti na svemu. Počivaj u miru i neka ti je laka hrvatska zemlja. I mada to nikada nisi pokazao, oprosti, ako sam bio dosadan.
POGLEDAJTE VIDEO: Nikola Pokrivač pobijedio je Hodgkinov limfom tri puta: 'Majka me spasila, a kćer Nika mi je bila veliki motiv'


















