'Prazne tribine u zemlji koja se diči titulom vicešampiona svijeta uopće nas ne trebaju čuditi'

Netko tko je neupućen, tj. netko tko pojma nema, tko blage veze nema o nogometu, može pomisliti da se tu radi o dvadeset i dvije dangube koji sat i po napucavaju i ganjaju loptu po livadi dangubeći to vrijeme ne samo sebi već i svima ostalima koji to posmatraju npr. na televiziji ili, još gore, sa tribina za koje su platili karte. Ali to nikako nije bio slučaj jučer u Splitu kada su se Hajduk i Dinamo sastali na najvećem derbiju države.

Štoviše, bilo je potpuno suprotno!

Gore navedeni utisak, naime, imao je svatko tko je makar malo upućen, tj. tko ima mrvicu pojma i veze o ovom sportu.

(Jesam dobro započeo kolumnu? A? Sigurno bolje nego ova dva sramotna kluba ovu još sramotniju utakmicu...)

Prvi udarac u 75. minuti!?

Elem, u sedamdesetipetoj minuti zabilježen je - pazite ovo - prvi udarac u okvir Dinamovih vrata. Iako je, zapravo, to bio ubačaj Gyurcsa iz slobodnog udarca, a ne klasičan šut - opet je više nego što smo do tada vidjeli. Nakon tog šuta Gyurcsa, pokušao je s druge strane i Olmo, kao prvi među dinamovcima, ali je traljavi udarac, jebatga, završio pokraj vrata.

Sve ostalo što smo jučer vidjeli bili su huliganski ispadi, nanošenje težih tjelesnih povreda, prekidi, medicinske i vatrogasne intervencije te razna druga kaznena djela.

U jednom trenutku smo, istina, vidjeli i već pomalo zaboravljenog Marija Carevića, ali sudac Bebek ga je brzo poslao na tribine i tko zna kada ćemo ga, i hoćemo li uopće, opet vidjeti...

Manjak stvari koje bi na današnjoj utakmici mogli vidjeti, dobri ljudi iz Splita i Zagreba pokušali su nam kompenzirati onim što možemo čuti. Puno je, naime, šuplje priče bilo prije utakmice, još više za vrijeme, a nekako sumnjam da će s njom prestati sada kada je utakmica završila. Kome je, međutim, stalo do takvog verbalnog prepucavanja i pametovanja može svakog petka gledati 'Peti dan' na HRT-u 3, ali što je s nama kojima nije do toga i, koji bi rado vidjeli neki lijep nogometni potez ili, jebatga, barem pokoji udarac na protivnički gol?

Jesu li dva najveća nogometna kluba u državi koja je vicešampion svijeta sposobni nešto takvo priuštiti svojim domaćim zaljubljenicima u ovaj prekrasni sport?

Nakon ovoga jučer, čini mi se, i mi bi svoju sreću trebali potražiti na nekim drugim TV programima - onima koji prenose strane nogometne lige.

Tko želi gledati ovakav nogomet?

Dugo je već u javnosti aktualna tema kako roditelji ne mogu svoju djecu povesti na stadion. Razlozi koji se za takvu situaciju često navode su uglavnom točni; nasilnici i primitivci na tribinama i u svečanim ložama, komadi betona koji se lome i bacaju na vlastite i suparničke igrače, dovođenje u opasnost života dežurnog vatrogasca te nedostatak infrastrukture koja bi znao odgovoriti na najobičniji dječji zahtjev da se popiški. Ono, međutim, o čemu se u javnosti ne govori ni približno dovoljno, a također je jedan veoma bitan razlog zašto je ta idilična slika oca i sina kako idu navijati za svoj voljeni klub u Hrvatskoj nogometnoj ligi poprilično teško zamisliva, je da ta djeca - pazi ovo - uopće ne žele ići na ovako užasne utakmice...

Dajmo toj djeci najbolje moguće uvjete, policijsku zaštitu od tučaroša i pijanaca, izolirana, grijana i natkrivena sjedeća mjesta, zlatni toalet i onu šećernu vatu, oni će radije pogledati neku Messijevu majstoriju na Youtubeu nego, evo, jadnog Gyurcsa kako u 75. minuti ne zna nabaciti iz slobodnog udarca pa se taj njegov mućak u siromašnu statistiku upisuje kao prvi udarac na gol u cijeloj utakmici.

I, nitko mu to, složiti ćete se, ne može zamjeriti.

Dok god igrači koji nose dresove naših najvećih nogometnih klubova ne nauče igrati nogomet i prestanu nam u najvećem domaćem derbiju pružati predstave kao što je bila ova jučerašnja, ne trebaju nas čuditi prazne tribine i činjenica da se nitko nije previše uzrujao kada je nacionalna televizija izgubila prava prijenosa nacionalne lige...

Istovremeno, prelazak prijenosa Lige prvaka s MaxTV-a na Bnet, mogao bi dovesti do prijevremenih izbora.