'Uvijek sam sjedio na istom stolcu, zadnjem, na kraju klupe, a kad sam to vidio ispale su mi oči'

"Iskreno, kao da je bilo jučer. Slike su još uvijek svježe, emocije iste... Ne vjerujem da će ikad izblijediti, osim ako jednoga dana ne nadmašimo ovaj uspjeh", prisjeća se Lovre Kalinić najvećeg uspjeha hrvatskog nogometa, ljetnih dana provedenih u Rusiji koji su ovjenčani srebrnom medaljom.

Njegove misli prenosi nogometni portal Goal koji bilježi i prema hrvatskom vrataru najljepši trenutak cijelog nezaboravnog događaja.

Neopisiv doček

"Doček, to se ne da riječima opisati. Od MIG-ova na ulasku u zračni prostor Hrvatske, preko dočeka u Zagrebu, potom i u Splitu i mom Solinu, pa Imotskom..., ma gdje god smo bili, pa čak i kasnije na odmoru. Sva ta toplina, oduševljenje ljudi... Kad vidiš baku od 90 godina na štakama kako strpljivo čeka i plješće, ljudi koji jedva stoje s djecom u rukama... U autobusu smo bili 7-8 sati, a meni se činilo kao 15 minuta."

Upitan za najdražu utakmicu s Mundijala, Kalinić je odgovorio:

"Utakmica protiv Islanda koju sam branio bila je za mene nešto posebno, ali realno, najviše me se dojmila pobjeda nad Englezima, i zajedništvo koje nas je krasilo tijekom cijelog turnira. Uvijek je ono postojalo, ali je raslo iz utakmice u utakmicu, prolaz grupe, pa jedan produžetak, drugi, penali... Imao sam osjećaj da smo svih 22 na terenu, da ih mi s klupe guramo."

Lovren i Kovačić

Za uspomenu je, kaže, sačuvao 'kopačke, rukavice i dres s finala, srebrnu medalju, orden, akreditaciju, dres s utakmice protiv Nigerije, Messijev dres koji smo svi dobili na poklon od Rakitića...', a priznaje i da je Dejan Lovren tih dana bio meta njihovih šala.

"Jer on poludi kad ga se uzme na zub, najviše eksplodira, najljepše se ljuti.'

Najsmješnija scena tih dana jest frizura kojom se pohvalio Mateo Kovačić.

"Kad sam vidio Kovačića nakon šišanja. Ispale su mi oči. Bila je to najgora frizura u povijesti. Pogledam ga, on gleda mene u ogledalu i kaže: ''Zar je stvarno tako loše?'. Samo sam se nasmijao i otišao. Nije bilo druge, morao se ošišati do kraja."

Priznaje Kalinić i da je Hrvatska imala sreće na putu do svjetskog srebra - ' bez sreće nema ni velikih stvari' – ali i da su sami igrači imali svoje rituale kako bi se pobjednički niz zadržao.

Rituali koji su pomogli

"Uvijek sam sjedio na istom stolcu, zadnjem, na kraju klupe, najudaljenijoj od izbornika, a stolac do mene je bio prazan. Tako je bilo protiv Nigerije, i nisam više želio mijenjati. Jednom je oružar Pilčić htio sjesti do mene, ali sam mu rekao da taj stolac mora biti prazan. Samo me u čudu pogledao i otišao... Ima svega, netko nosi čarape naopako, netko gaće, ali nisam se baš zagledao tko ima kakav ritual... Imali smo mi s klupe još jedan ritual prije utakmice. Dodavali bismo se, ali ono, u zrak, s dva dodira, da lopta ne padne. Tko pogriješi, slijedi mu 'klepanje po ušima', a to boli... Bilo je milijun 'utapanja', kad se uhvati nekoga u đir, nema mu spasa dok uho ne bude duplo."

Kaže Kalinić da se emocije nisu slegle.

"Nisu, niti će tako skoro. Znam što se dogodilo, ali nisam još potpuno svjestan. Mario Stanić mi je rekao da će mi to doći za jedno 10-15 godina, jer je on tek nedavno shvatio da je bio dio momčadi koja je bila treća na svijetu", zaključio je hrvatski golman.