On je umjetnik u ringu i pred njim je svjetla budućnost; 'Počeo sam u garaži'

Nakon Filipa Hrgovića, Petra Milasa, Alena Babića, Marka Čalića i Lea Cvetkovića, hrvatski boks ima još jednog profesionalca. Riječ je o Bruni Knježeviću (27), boksaču iz BK Gladijator.

On je nedavno ima profesionalni debi koji je prošao uspješno. Nokautom nakon nešto više od minute u drugoj rundi zaplovio je profi vodama protiv također debitanta, domaćeg boksača Nehrudina Cikarića u Banovićima pokraj Tuzle. Meč je bio dogovoren na 4 runde po 3 minute, što je standardno početnički za profesionalce...

Korona zakomplicirala i odgodila njegov profi debi

"U prvoj rundi sam ga gađao u tijelo. Niži je borac od mene i dosta je oštro krenuo. Svaki udarac mu je bio da me ruši. Išao je na to, pogodit će i odmah završiti. Gađao sam ga u tijelo, u jednu točku, i onda mi se u drugoj pružila prilika, pogodio sam ga lijevim aperkatom u glavu i jakim desnim krošeom u tijelo. I on jednostavno nije mogao nastaviti borbu. Pao je dolje i kad se digao nije više mogao nastaviti", kazao nam je u uvodu razgovora Bruno Knježević.

Inače, Brunin prelazak među profesionalce, zajedno sa svojim trenerom Tomom Kadićem, planirao se već duže vrijeme. No, stvar se zakomplicirala.

"Trebao sam se boriti krajem trećeg mjeseca, ali onda je počelo sve ovo s koronom, nastao je kaos oko prelaska granica i svega što je bilo, meč je onda odgođen, no pojavila se mogućnost u lipnju. No, situacija s koronavirusom još uvijek je bila neizvjesna. Bez obzira na to, ja sam i dalje trenirao i pripremao se za borbu koju nisam imao. Borba protiv Nehrudina Cikarića u Banovićima došla je nenadano. Saznao sam za borbu doslovno 15-20 dana prije. Tako sam samo pojačao održavanje forme, nakon toga je došla relaksacija i to je bilo to. Nisam imao neke ekstra pripreme. Ipak sam ga čegao od kraja trećeg mjeseca, pa sam već bio spreman", govori nam Bruno Knježević koji se borio u poluteškoj, ali plan je sići u kategoriju ispod...

"Kroz neki period spustit ću se u srednju. Naš plan je do kraja mjeseca imati još jednu borbu, nije još ništa potvrđeno, ako ne onda sigurno krajem 11 mjeseca u Puli će biti boksački event na kojem planiram nastupiti, a na kojem će se boriti i Marko Čalić ako se ne varam. No, ni to nije sigurno. Htjeli bi do kraja godine skupiti još dva meča i onda do kraja 2021. napasti neki od pojasa prvaka, primjerice Mediterana ili nešto slično. Do kraja sljedeće godine trebao bi početi s ozbiljnijim borbama, da to krene na još ozbiljniji nivo".

Bruno je boksač s pedigreom, iza sebe ima preko 100 amaterskih mečeva, i tehnički je izuzetno potkovan. No, i sam govori kako je borba protiv Nehrudina Cikarića bila opasna, iz razloga što se radilo također o debitantu koji se htio dokazati pod svaku cijenu, koji je htio pobijediti. A takvi su najopasniji...

'Igrao sam prije nogomet, ali bio sam drvo za taj sport'

"Nisu mu baš plan i želje prošli kao što je očekivao", kazat će Bruno koji je boks počeo trenirati s 11, znači prije 16 godina. Više od pola svog života je u boksu. Bio je dva puta amaterski prvak Hrvatske, bio je nekoliko puta drugi i treći, ima iskustvo boksanja EP-a i SP-a...

"Počeo sam trenirati boks u Požegi doslovno u garaži trenera Željka Krpana, koji je ispred svoje kuće u njoj napravio klub. Priča ide ovako. Moj najstariji brat je mene odveo na boks. Igrao sam nogomet, ali nikad se kao dijete nisam pošteno uznojio na treningu, a uz to bio sam drvo, nisam bio za nogomet. Nakon toga sam otišao na boks i bilo je ono, hoće li taj njegov trener mene primiti ili neće, a on mu je bio profesor u školi. Oni su zajedno trenirali, samo što je moj brat bio mlađi. I uzme on mene zbog brata, ali kao on ne radi s natjecateljima, s djecom, nego sebi za gušt. I OK, mi smo trenirali godinu dana, gledao sam starije dečke, upijao i učio znanje isto tako, i nakon toga smo otišli na trening u Novu Gradišku. I tamo samo odradio sparing s nekim malim i ono, prebije me. Tada je trener iz Nove Gradiške za mene rekao da imam potencijala da bi mogao biti dobar, te zašto me ne pošalju na neko natjecanje", priča nam Knježević.

Bruno je nakon toga otišao na meč i dobio batina, kako nam je to sam kazao, od boksača koji je već tada bio prvak u mlađim uzrastima. I onda je bljesnuo...

"Na svom prvom prvenstvu Hrvatske osvojio sam kadetski turnir, imao sam negdje 14. godina. Nisam ništa znao, samo sam bacao direkte. Boksao sam kao Graciano Rocchigiani. Znači, čovjek je boksao iz duplog deka, gore su ruke ako dobije dva udarca onda baci tri, ako dobije ti baci četiri. I bila je situacija da sam boksao s momkom koji je iskusan, s već par godina natjecanja i mečeva iza sebe. Ja sam ga pogodio u tijelo i što ću, kako ću, i trener iz Gradiške mi govori kroše u tijelo, kroše u tijelo. Nisam ga znao ni baciti. Ništa, prođem na stranu, pogodim ga direktom u tijelo i završim borbu. Tako sam osvojio prvu medalju. I onda je krenulo".

Mečevi, sparinzi kod Leonarda Pijetraja, turniri, sve mu se otvorilo. Kao junior, sad bi to bilo mlađi senior, je osvojio PH i ušao u reprezentaciju Hrvatske, te nastupio na SP-u u Irskoj na kojem je izgubio s bodom manje. Kao kadet u reprezentaciji se natjecao na Europskom.

Otvorila mu se boksačka vrata

"Nakon toga sam se priključio BK Sesvete gdje sam trenirao godinu dana. Tada je bila počela ekipna državna liga. Poslije sam uzeo pauzu, morao sam kao konobar raditi noćne itd... I onda su mi se otvorila boksačka vrata te sam završio kod svog trenera Tome Kadića u Gladijatoru", govori nam Bruno Knježević koji je kao senior u BK Sesvete u tih godinu dana skupio od 25 do 30 borbi. To je prije bilo nezamislivo u Hrvatskoj. Samo za usporedbu, prije se u Hrvatskoj boksalo na dvije-tri revije, prvenstvo države i to je to. Tko je skupio deset mečeva u godini taj je bio TOP boksač. Sad je to sve otišlo na drugu razinu. Jedan Toni Filipi na vrhunskoj razini danas boksa dvadesetak mečeva godišnje. To je znak da je boks doživio veliku ekspanziju kod nas, a Bruno vidi svoju priliku za uspjeh, skrenuti pozornost na sebe. Generacija hrvatskih boksača koja je bila u amaterskom boksu sad se pojavila među profesionalcima, što je dokaz da smo se još bolje pozicionirali na boksačkoj karti Europe, pa i svijeta. Naša boksačka profesionalna scena sve je jača.

"Moj menadžer Petar Colnar me pitao hoću li se baciti među profesionalce i odmah sam ugrabio ukazanu priliku. Ipak mi je bio dječački san. Još kao klinac sanjao sam da ću jednog dana profesionalno boksati. Sjećam se kako sam se kao dijete budio u 4 ujutro gledati Lennoxa Lewisa. Maštao sam o tome da uđem u ring i odboksam profi meč. Nije isto boksati kao amater i profi boksač. Prvo mi je bilo ono, idem skupiti iskustvo i odboksati sebi za gušt, ali sam kad sam vidio, primjetio i osjetio u kojem smjeru bi to moglo ići, odlučio sam nešto ozbiljno napraviti. No, treba malo m*da, sreće, svega pomalo da bi se nešto napravilo. Bio sam i rekreativac, i boksač-natjecatelj, i reprezentativac i amater, trener sam u klubu, znam i poznajem boks, znam obje strane medalje kako se ono kaže. Mislim da iskustvo u boksu nije presudno, ne moraš ga imati, ali dobro ti dođe. Olimpijski boks (amaterski) je drugačiji od profi boksa. Drugačije se boduje i sve, a meni profi više leži. U olimpijskom boksu bi gubio prve runde i mečeve koje bi na kraju dobivao, u njima sam gubio tu prvu rundu. Kako mi je rekao trener, ja sam kao dizel, treba mi dok krenem. Zato mislim da kako ću ići na sve veći broj rundi, da će mi to više i odgovarati nego olimpijski boks, koji je na tri runde, visoki tempo, broj udaraca itd", zaključio je Bruno Knježević.

Tomo Kadić: 'Životni putevi svakog sportaša su teški'

Tomo Kadić, inače i trener Tonija Filipija, ima samo riječi hvale za svog boksača i klupskog trenerskog kolegu...

"Bruno je sjajan tip i boksač. Ideja da prijeđemo u profi boks postoji već nekoliko godina. Nažalost, nikako to nismo mogli uskladiti s njegovim obvezama i životom. Životni putevi svakog sportaša su teški. Moraju zarađivati za kruh, ne mogu se posvetiti sportu. Nakon što je Bruno počeo aktivno raditi full time u klubu kao trener, imao je više vremena posvetiti se sebi kao boksaču. Počeli smo nadorađivati neke nedostatke, koje je imao prije, i čekali smo pravu priliku da se otvorio. Ključni faktor svakog boksača u tom njegovom prelasku u profesionalne vode je dobar menadžer koji će uložiti novce, kako bi postao bolji. Profi boks se jako veže za menadžere koji će ti ipak dogovoriti borbe, te neke bitne stvari, otvoriti ti vrata tog ozbiljnog boksa", izjavio je Tomo Kadić i dodao:

"Protiv Cikarića u BiH, nakon završetka prve runde, došao je u kut i sam mi je rekao 'ja ću ga u drugoj nokautirati, leži mi koliko sam jak'. Tako je i bilo. Znate, ti prvi mečevi su za boksače u profesionaliznu najgori zbog te psihološke barijere. No, Bruno je pokazao odmah na početku zrelost, samopouzdanje i moć i to protiv debitanta, a to nije lagano. Bio je to nezgodan meč jer nismo suparnika poznavali, no Bruno je bio fokusiran, željan borbe, čiste glave, spreman... Iznenadio je i mene koliko je bio željan i fokusiran. U svemu me slušao, bez obzira što samo mi kolege u klubu i zajedno vodimo mlade boksače po natjecateljima. Ma bilo je ono, kao da sam u rukama imao jostick a nisam mu morao ništa govoriti, samo ga navodio. On ima boksačko znanje, jako je zahvalan boksač. Jako je napredovao, eksplozivan je i jak. Odgovara mu profi boks, bez majice, slobodno... Ne bih se čudio da Cikariću nije par rebara slomio, koliko ga je izudarao po tijelu. Ima dobru obranu, ono što mi naše natjecatelje u klubu učimo. Čeka ga svjetla budućnost. Samo treba ostati uporan i dosljedan, i paziti da se ne dogodi nešto nenadano, neka teža ozljeda ne daj Bože".