Bilo koji napadač Vatrenih, osim Duje Čopa, naravno, imao bi mjesta u Njemačkoj

Sandro Wagner. Sandro je*eni Wagner: ako ne pratite detaljno Bundesligu, po svoj prilici niste ni čuli za ovog 28-godišnjeg, kao od brda odvaljenog igrača.

Zašto ga spominjem? Zato što je rečeni Wagner vjerojatno najbolji – ili barem trenutno najuspješniji njemački klasični napadač poslije Maria Gomeza. Ne „shadow striker“, ne „Schwimmende Neuner“ (plivajuća devetka, izraz koji se u Njemačkoj koristi za lažnu špicu), ne ni „Raumdeuter“ (tumač prostora, izraz koji je Thomas Müller sam osmislio za svoju ulogu na terenu i od tad se uvriježio u popularnoj kulturi), nego baš, ono, centarfor. Prava devetka.

Kramarićeva zamjena

Dakle, taj Wagner zabio je 14 golova za Darmstadt u prošloj sezoni Bundeslige, čime je podijelio šesto mjesto na listi strijelaca s 37-godišnjim Peruancem Claudiom Pizarrom (Werder) i 30-godišnjim Bjelokošćaninom Salomonom Kaloum (Hertha). Wagner je Bayernovo dijete: prije osam godina je u Bavarskoj osvojio naslov i tom prilikom upisao svoja jedina četiri nastupa za klub, prije nego što je otpisan kao neperspektivan i otpravljen u Duisburg. Ovog ljeta odbio je zanimanje bivše momčadi, kao i upite iz Premier lige, jer u zrelom stadiju svoje karijere više ne želi nikome biti rezerva. Umjesto toga, u transferu vrijednom 2,8 milijuna eura potpisao je za Hoffenheim – gdje će vjerojatno ipak završiti kao rezerva, Andreju Kramariću. Uostalom, i sam taj Mario Gomez, jedini 'pravi' centarfor na popisu izbornika Joachima Löwa, još je prije tri godine otpisan iz elitnog nogometa kao atavizam. Iz Bayerna ga je protjerao Mario Mandžukić kao novi korak u evoluciji napadača, da bi sezonu kasnije i Đilkoš zamijenjen novim apgrejdom, Robertom Lewandowskim. Gomez, koji će na dan finala Eura navršiti tek 31 godinu (Da! I ja bih se zakleo da je stariji!) i koji zbog ozljede nije mogao nastupiti u polufinalu protiv Francuske, protekle je sezone zabijao za turski Besiktas – kamo je posuđen iz Fiorentine, gdje je njegovu 'devetku' preuzeo Nikola Kalinić. I tako, čini se da bi bilo koji napadač Vatrenih (dobro – osim Duje Čopa, naravno) imao mjesta u Die Mannschaftu. U svakom slučaju bi neki od njih trojice bio pristojna alternativa za Gomeza. Pristojnija od onih koji su se spominjali kao moguća rješenja: primjerice, još jednog pomalo drvenastog grmalja Stefana Kiesslinga, koji je protekle sezone zabio pet bundesligaških golova za Leverkusen; ili od Pierre-Michela Lasogge iz HSV-a, koji ih je zabio osam. Zaboga, pa vidjevši sav taj jad, ne zvuči posve nerazumno ni ideja o ponovnom pozivanju legendarnog Mire Klosea, koji je s 38 godina na plećima i mučenjem s ozljedama cijele sezone zabilježio osam golova i osam asistencija za Lazio.

Bilo bi pretjerano reći da je Njemačka izgubila zato što nije imala klasičnog napadača. Postojali su i vrlo realni drugi problemi: Mats Hummels izostao je zbog suspenzije, Sami Khedira zbog ozljede – obojica prilično bitni prvotimci. Löw je više-manje bio prisiljen promijeniti sustav u 4-3-3, a onda se još ozlijedio i Jerome Boateng. Usprkos svemu, Njemačka je veći dio utakmice dominirala, napadala i stvarala šanse, Kroos i Özil bili su izvrsni, ali oba je gola primila nakon pomalo bizarnih grešaka skrpljene obrane.

Nos Thomasa Müllera

Francuska je bila dobra, bolja nego u ijednoj dosadašnjoj utakmici, ali i dalje taktički sasvim inferiorna. Iskoristila je individualnu kvalitetu svojih igrača i prilike koje su joj se ukazale. Nijemci su nakon primljenog gola postali nestrpljivi i neoprezni, a i izbornik je ostavio dojam bezidejnosti i kašnjenja u reakcijama.

No, ako biste trebali uprti prstom u jednu stvar kao razlog zašto Njemačka ovaj put nije prošla u finale, onda bi ta stvar bila nos Thomasa Müllera. „On je jedan od onih tipova koji imaju nos“, rekao je Joachim Löw nakon utakmice s Portugalom na Svjetskom prvenstvu prije dvije godine, kad je Müller zabio hat trick. Der Raumdeuter imao je turnir za zaborav, pa i gore od toga – protiv Francuske je bio ozbiljno loš, čak i kad se uzme u obzir odlična igra domaćeg braniča Samuela Umtitija.

Lutalica s njuhom za gol ovaj je put posebno zakazala. Njemačka je, posebice u prvom poluvremenu, imala domaćina na stražnjim nogama i gol je visio u zraku, ali na kraju se njihov problem sveo na to što nije bilo nikoga da ga utrpa: nije bilo Gomeza, lika koji tako neodoljivo podsjeća na Georgea McFlyja iz ‘Povratka u budućnost’, nije bilo Mandže, Kaleta, Krame ni Mire Klosea.

https://www.youtube.com/watch?v=95_DB6GgLQs Ponižavajući poraz 3-0 u četvrtfinalu SP-a 1998. od Hrvatske bio je jedan od ranih okidača za promjenu pristupa u razvoju mladih igrača u Njemačkoj. Tijekom te evolucije koja je dala plodove u, između ostaloga, osvajanju svjetskog naslova 2014., njemački je novi sustav izbacio bezbroj kreativnih, dinamičnih i polivalentnih igrača, ali putem je izgubio ono što ga je oduvijek krasilo. Nacija koja je svijetu podarila golgetere poput Helmuta Rahna, Gerda Müllera, Uwea Seelera, Karl-Heinza Rummeniggea, Rudija Völlera, Jürgena Klinsmanna, Olivera Bierhoffa, Klosea i Gomeza, sada je po produkciji 'killera' inferiorna čak i Hrvatskoj, koja ima 20 puta manje stanovnika i nikakav sustav. Da, razlozi ovog zadnjeg poraza su složeni i ne bi iz njega trebalo iščitavati previše toga, ali najefektnije je dramatičnu ironiju njemačkog 'bezubog' pristupa protiv Francuske opisao Guardianov kolumnist Barney Ronay, posegnuvši za citatom Alanis Morissette, od svih ljudi: „U Marseilleu je Njemačka imala 10.000 žlica, a sve što joj je trebalo bio je jedan nož.“ And isn't it ironic… Don't you think.