Kada su pronašli tijelo Crne Dalije, mislili su da je lutka, a onda su shvatili sav užas...

U 10 ujutro 15. siječnja 1947. Betty Bersinger je šetala ulicama Leimert Parka u Los Angelesu sa svojom trogodišnjom kćeri kada je na pločniku, zaraslom u travu ispred jedne kuće ugledala tijelo. Na prvi pogled mislila je kako je riječ o krojačkoj lutki kakve se viđa u izlozima trgovina jer je bilo potpuno razdvojeno. No kada je promotrila malo bolje, ostala je užasnuta - shvatila je da gleda tijelo mlade djevojke, precizno prerezane u struku, bez kapi krvi.

Otrčala je kući i nazvala policiju, koja je ubrzo, šaljući fotografiju i otisak prsta preko preteče faksa, identificirala žrtvu kao 22-godišnju djevojku Elizabeth Short. No u povijesti će ostati zapamćena kao Crna Dalija, žrtva jednog od najslavnijih neriješenih ubojstava u povijesti.

'Svjedoci' zovu i nakon više od 60 godina

"Znate, nakon svih ovih godina, dobijem barem jedan poziv tjedno", rekla je u rujnu detektivka Mitzy Roberts iz losanđeleske policije koja trenutačno vodi slučaj Crne Dalije. U vrijeme krvavog ubojstva nije se još ni rodila.

"Bilo od ljudi koji su sami istraživali slučaj i došli do neke svoje teorije, bilo od onih koji tvrde da su otkrili kako je ubojica bio njihov otac, djed, ujak ili tko god te da su to imali potisnuto u sjećanju, ili potpunih čudaka koji tvrde da su otkrili ubojicu preko položaja planeta", opisuje detektivka koja se proslavila rješavanjem slučajeva od kojih su mnogi drugi odustali, no ubojstvo Elizabeth Short i dalje ostaje jedan od najvećih, a svakako najpopularnijih misterija.

Morbidni brend

Zloglasnost brutalnog umorstva je tolika da se prodaju linije rublja, parfema i kojekakve druge robe pod imenom Crna Dalija, snimljen je niz filmova i serija, a Biltmore Hotel, u kojem je Short posljednji put viđena živa, nudi i koktel Crna Dalija. Gotovo mitološki status, osim time što ostaje misterij, umorstvo duguje i efektnom nadimku, ali prije svega samom krvavom činu.

Tijelo je bilo prerezano popola u struku, a rez je izveden nevjerojatno precizno. Unutarnji organi nisu bili prerezani nego uredno pospremljeni u donji dio. Na grudima i bedrima odrezani su joj cijeli komadi tkiva, a lice s obje strane izrezano od kraja usana do ušiju. Prema izvještajima FBI-ja, taj tzv. "glasgovski osmijeh" možda je izveden još dok je bila živa. Leš je bio temeljito opran, noge su položene raširene, a ruke iznad glave. Komad kože s tetovažom ruže, odrezan s bedra, bio joj je zaguran u vaginu, a utvrđeno je i kako joj je analni kanal bio proširen zbog čega se sumnjalo na silovanje, no testovi na spermu su bili negativni.

Sramotna uloga tabloida

Zbog šokantnog zločina, cijela policija se digla na noge, a FBI ističe kako su i oni bili uključeni u istragu. No na mjestu zločina ubrzo su bili i novinari. Nakon što je Elizabeth identificirana, novinari Los Angeles Examinera kontaktirali su njezinu majku. Ispočetka su joj rekli kako je njezina kći pobijedila na natjecanju za miss. Tek nakon što su iz nje izvukli što više detalja o djetinjstvu i prijašnjem životu, priznali su joj da joj je kći zvjerski ubijena. Nakon toga su joj platili put do Los Angelesa, uvjeravali su je 'kako bi pomogla policiji u istrazi'. Platili su joj i smještaj, no pravi motiv bio je kako bi je držali što dalje od policije i konkurencije samo zato da bi što dulje čuvali ekskluzivu.

Cijeli su slučaj senzacionalizirali i ostali mediji. Dok se danas o Elizabeth Short uglavnom piše kao o "glumici u usponu" (iako ne postoji ni jedna zabilježena uloga), u ono vrijeme detaljno su pretresali bivše veze, među kojima su bila i dvojica vojnika (od kojih ju je jedan i zaprosio, no poginuo je svega 10-ak dana prije kraja rata u Japanu). Tako su Elizabeth prikazivali kao "avanturisticu" koja je "suknjom osvojila ulice Hollywooda" i voljela muškarce u uniformama. Upravo su je oni prozvali "Crna Dalija", tvrdeći kako su je tako nazivali u obližnjoj trgovini zbog njezine crne odjeće.

Toliko ljudi priznalo ubojstvo da su ih morali kažnjavati

No usprkos temeljitoj istrazi, policija je tapkala u mraku. Ispitala je mnoge poznanike ubijene Short, a ključno je bilo saznati gdje je bila tjedan dana prije umorstva - od 9. siječnja, kada je posljednji put viđena živa, do pronalaska tijela 15. siječnja.

U istragu je bilo uključeno više od 750 detektiva, policajaca i agenata – od losanđeleske policije i zamjenika šerifa obližnjih okruga do državne policije Kalifornije. U potrazi za ikakvim tragovima pretražene su napuštene građevine, lokacije uz rijeku Los Angeles, a temeljito su pročešljani čak i odvodni kanali u gradu. Gradski vijećnik je ponudio i nagradu od 10.000 dolara ( što bi odgovaralo današnjih 114.000 ), no jedini rezultat bio je mnoštvo poziva ljudi koji su tvrdili da su oni ubojice. Neki od njih osuđeni su zbog ometanja postupka.

No jedan od poziva policija je shvatila jako ozbiljno.

Novinama poslao znakoviti adresar

Svega šest dana nakon što je pronađeno tijelo, 21. siječnja, ured Jamesa Richarsona nazvala je osoba koja je tvrdila da je ubojica Crne Dalije. Uredniku tabloida LA Examiner rekla je da se kani predati, ali da će prvo "pustiti policiji da ga još malo lovi". Osoba je pohvalila urednika za pisanje o ubojstvu te najavila "da će poštom dobiti neke suvenire Beth Short".

Policija i uredništvo su mislili da je posrijedi još jedno lažno priznanje, no tri dana kasnije Examineru je poslana omotnica. Adresa je bila ispisana slovima izrezanim iz novina, kao i poruka - "Evo ga, ovo su Dalijine stvari".

U omotnici je policija pronašla rodni list Beth Short, posjetnice, fotografije, imena napisana na komadu papira i knjižicu s imenima na čijoj je naslovnici bilo otisnuto ime Mark Hansen.

Osim toga, omotnica i sadržaj su temeljito očišćeni benzinom, baš kao i tijelo ubijene Elizabeth, pa je policija bila uvjerena kako je pismo zaista poslao ubojica. Ipak, s omotnice su uspjeli skinuti nekoliko djelomičnih otisaka i poslali ih FBI-ju na analizu. Nažalost, u transportu su dokazi oštećeni.

Istog dana, oko tri kilometra od mjesta na kojem je pronađeno tijelo uočene su crne baršunaste cipele i ženska torbica na vrhu kanti smeća. I one su bile temeljito očišćene benzinom. I druge novine dobivale su poruke od ljudi koji su tvrdili da su ubojica.

Bogati vlasnik noćnih klubova u fokusu policije

Čim je poslana omotnica, policija se ponovo zainteresirala za Marka Hansena, bogatog vlasnika noćnih klubova i kazališta u koje je Beth često zalazila, a neko vrijeme je kod njega, zajedno s nekolicinom prijatelja, i živjela. Jedna od tih prijateljica dala je policiji dodatan razlog da ispitaju Hansena – tvrdila je kako se Hansen često nabacivao Beth, no da ga je ona uporno odbijala. Ipak, nakon temeljitog saslušavanja, policija nije pronašla nikakve dokaze da je on počinio jeziv zločin.

U svojstvu potencijalnih osumnjičenika, policija je ispitala više od 150 ljudi, no u pravilu su imali čvrst alibi te prolazili višestruka poligrafska istraživanja.

"Ni jedan trag nije nikamo vodio. Kad bi nešto našli, činilo se kao da nestaje pred našim očima", komentirao je kasnije narednik Finis Brown, jedan od glavnih detektiva slučajeva.

Još jedna takva slijepa ulica pojavila se potkraj siječnja kada je redakcija Examinera primila još jedno pismo, ovoga puta pisano rukom. "To je to. Predat ću se u srijedu, 29. siječnja, u 10 ujutro. Dosta mi je bilo zabave s policijom. Osvetnik Crne Dalije", pisalo je u poruci uz mjesto na kojem će se predati. Policija je čekala na mjestu, ali nitko se nije pojavio. Umjesto toga, oko 13 sati u redakciju je stiglo novo pismo. "Predomislio sam se. Ne bih dobio pošteni dogovor. Dalijino ubojstvo bilo je opravdano".

Mediji su zdušno prenosili sve detalje umorstva, priče o "razuzdanoj prošlosti" i priče poznanika. Iako je policija bila prilično nezadovoljna takvim tretmanom istrage, na kraju, u nedostatku dokaza, i sami su počeli istraživati jednu moguću liniju koju su sugerirale novine.

Hajka na gay klubove zbog jednog svjedočanstva

Jedna od striptizeta, koja je poznavala Short, rekla je za Herald Express kako je Beth "voljela zavoditi frajere, a kad su se upecali onda bi ih ostavila na suhom". Zbog toga su počeli nagađati kako je Beth homoseksualka pa su počeli ispitivati vlasnike i česte goste gay barova. Ni tu nisu našli nikakav trag.

Nakon što je glavni istražitelj Jack Donahue, u službenom priopćenju istaknuo kako prema dotadašnjim dokazima policija smatra da je ubojica ubio Short u osamljenoj zgradi na rubu grada, a potom njezino tijelo ostavio u gradu te kako zbog preciznih rezova smatraju da je ubojica liječnik ili netko s medicinskom naobrazbom, policija je tražila i popis svih studenata medicine obližnjeg medicinskog fakulteta, no ni tu nisu našli nikakav trag.

Ubrzo je postalo jasno da je policija iscrpila sve pravce istrage, a u rujnu 1949., više od dvije i pol godine nakon jezivog ubojstva, pokrenuta je i službena istraga protiv odjela za ubojstva losanđeleske policije zbog mnoštva neriješenih slučajeva, osobito onih u kojima su žrtve žene i djeca. Nakon procesa, policija je iznova istražila prošlost žrtve i detaljno provjerila njezina kretanja od rodnog Bostona, preko Floride u kojoj je provela velik dio života te Kalifornije u kojoj je ubijena.

Teorije postajale sve sumanutije, susjeda sumnjičila čak i Orsona Wellesa

Kako slučaj nije riješen, u javnosti su ubrzo nakon ubojstva počele kolati razne teorije o ubojici, a s vremenom su postajale sve fantastičnije pa je tako 2000. Marie Pacios, bivša susjeda Shortovih, u svojoj knjizi optužila i Orsona Wellesa. Glavni "dokaz“ , osim u eksplozivnom temperamentu poznatog filmaša, vidi u tome što lutke koje je koristio u filmu "Djevojka iz Šangaja" imaju praktički identične posjekline lica. Kako je film sniman u vrijeme ubojstva, scene s lutkama na kraju su, na intervenciju producenta, izbačene u čemu vidi dodatan dokaz krivnje. Susjeda tvrdi i kako se Beth u pismu pohvalila da joj je "jedan filmaš obećao audiciju". Tvrdi i kako je razgovarala sa svjedokinjom koja kaže da su i Welles i Elizabeth bili česti gosti restorana Brittingham's u Los Angelesu, a smatra i kako nije slučajnost da je Welles zatražio putovnicu 24. siječnja 1947, točno na dan kada je ubojica poslao pakete medijima.

Jednako su fantastična i priznanja - tijekom prvotne istrage bilo ih je više od 60, a do danas se taj broj popeo na 600. Koliko su vjerodostojna pokazuje i to što se neki od samozvanih ubojica nisu ni rodili u vrijeme ubojstava.

'Nevjerojatno koliko je ljudi prijavilo svog rođaka'

Naravno, još su brojniji oni koji su uvjereni da su otkrili ubojicu. "Nevjerojatno je koliko mnogo ljudi smatra da je njihov rođak ubojica", istaknuo je John Patrick, detektiv koji je do umirovljenja 1993. istraživao ubojstvo.

No jedno takvu prijavu i danas se uzima ozbiljno.

'Moj otac je ubio Elizabeth'

George Hodel, liječnik koji je vodio kliniku za spolne bolesti u Los Angelesu 1940., bio je, piše Guardian, jedan od šestorice potencijalnih osumnjičenika u slučaju Crne Dalije, a policija mu je čak prisluškivala i telefon tijekom istrage. No i Hodel, koji je umro 1999. godine, u fokus javnosti vratio se kada ga je 2003. njegov sin Steve Hodel optužio za ubojstvo u bestseleru "Osvjetnik Crne Dalije: Istinita priča".

Nakon smrti oca, počeo je kao devetogodišnjak prekopavati očeve stvari koje je ostavio obitelji. Među ostalim, naišao je na mali album. U početku, tu su bile očekivane obiteljske fotografije, ali pred kraj je vidio dvije fotografije mlade djevojke, guste crne kovrčave kose. "Bože dragi, izgleda kao Crna Dalija", pomislio je Steve Hodel, koji je i sam policajac u Los Angelesu.

Steve tvrdi da se očev rukopis podudara s pismima koja je policija dobila, navodno od ubojice. Vjeruje da bi Hodelova medicinska pozadina objasnila precizne, kirurške rezove na tijelu, a glavni motiv svog oca vidi u tome da je navodno obavljao tada ilegalne abortuse, pa pretpostavlja da bi ga Beth time ucjenjivala.

Iako slučaj istražuje kao civil, uspio je doći do zapisnika iz tužiteljstva, a tvrdi da je njegov prijatelj došao i do transkripta koji izravno optužuje njegova oca. Hodelova ordinacija je bila prisluškivana 1950., a prema transkriptu, priznao je ubojstvo. "Da, valjda sam ubio i Crnu Daliju. To sada ne mogu dokazati. Ne mogu pitati tajnicu, i ona je mrtva". Prije Bethinog ubojstva, Hodela je policija sumnjičila i za ubojstvo tajnice, no nije optužen, baš kao što nikada formalno nije optužen niti za najpoznatije ubojstvo u Kaliforniji. Hodel je više puta odlazio iz SAD-a, a te 1950. otišao je na čak 40 godina.

Ipak, neki su odbacili Steveove tvrdnje otkako je oca počeo povezivati s drugim zloglasnim neriješenim ubojstvima, uključujući ubojstva Zodijaka.

Splet korupcije i nepravilnosti oslobodio ubojicu?

Drugu ozbiljnu teoriju iznijela je Piu Eatwell, autorica knjige "Black Dahlia, Red Rose: The Crime, Corruption, and Cover-Up of America’s Greatest Unsolved Murder". Uvjerena je da ubojica nije izveden pred lice pravde zbog korupcije u policijskim redovima. Ona je uvjerena da je ubojica Leslie Dillon, tada 27-godišnji portir hotela i bivši pomoćnik mrtvozornika. On je 1948. kontaktirao policijskog psihologa nakon što je čitano njegovo izlaganje o ubojstvu te se pristao s njime naći. Čak je istaknuo i jednog poznanika kao nekoga tko je sigurno ubio Crnu Daliju. No u razgovoru s istražiteljima spomenuo je neke detalje koje je mogao znati samo ubojica Crne Dalije. Primjerice, Dillon je znao da je ubojica izrezao tetovažu ruže s Elizabethine noge i umetnuo je u njezinu vaginu, a da su njezine stidne dlake odrezane i nagurane u rektum. Losanđeleski policajci su ga smjesta pritvorili, a s obzirom na to da su bili izvan svoje jurisdikcije, držali su ga u hotelu. Dillon je s prozora bacio poruku koja je odnesena lokalnoj policiji. Bez obzira na dokaze, Dillon nikad nije procesuiran, Eatwell tvrdi zbog korupcije u policijskim redovima, ali i zato što je radio za tada moćnog poslovnog čovjeka Marka Hansena koji je imao dobre veze s "plavcima". Eatwell tvrdi da je Hansen čak poznavao Elizabeth Short te da je on zbog njezinog stalnog traženja novca, naredio Dillonu da je se riješi. Hansen nije znao da se radi o prilično opasnom tipu i psihopatu kakav je Dillon nesumnjivo bio.

Teorija, više ili manje utemeljenih, ima mnogo, a svake godine sve više. Neki tvrde da je glavni problem u korumpiranoj policiji, drugi kako su istragu uništili novinari, što senzacionaliziranjem, što činjenicom da su prvi reporteri bili na mjestu i prije policije. No i nakon više od 70 godina, oko ubojstva Crne Dalije ostaju samo nagađanja.