Zaboli me za Obamu dok ljudi oko mene gladuju

Kad sam se jutros probudila, osjećala sam se nekako drugačije. Svečano ozračje me obuzelo od trenutka kad sam otvorila oči. Kako i ne bi kad je izabran novi/stari vladar svijeta. Pa, ljudi, Amerika je izabrala predsjednika!

Upalim televizor, a mlađahna voditeljica čita vijesti. Toliko je uzbuđena dok izgovara 'Amerika je izabrala', kao da je u najmanju ruku dobila posao na neodređeno u javnoj kući za koju radi.

Drugi prilog je o stanovnicima Lijepe naše koje je zahvatila poplava. Koga to još zanima? Baš me briga za Đurđu, Jožu i njihovo blago. Ne zanima me jesu li ti ljudi preživjeli noć, je li im teško stečena imovina uništena i hoće li se moći vratiti u svoje domove nakon evakuacije?!

Ne zanima me raste li vodostaj Save i Drave sve dok je Donald Trump očajan zbog Obamine pobjede.

Radujte se, narodi

Odem na Fejs, a kad tamo imam što vidjeti. Umjesto depresivnih postova kako nema plaće, pršte slike novog/starog svjetskog vladara. Svi su sretni i optimistični. Milina. Čak i ona poznanica koju sam u kolumni nedavno spomenula nije više opterećena jer joj plaća kasni gotovo dva mjeseca. Ne brine je ni kako će pokriti ratu kredita za stan. Pretpostavljam da će i neplaćene režije gurnuti dublje u ladicu, jer, eto, ništa joj neće ovi dan pokvarit. Valjda će se svjetski policajac pobrinuti da joj gazda pošteno i teško stečenu plaću isplati na vrijeme.

Pa nek' mi netko kaže da Hrvati znaju samo kukati. Ma to je jedan vedar i optimističan narod. Veseli se tuđem više nego svom. Eto koliko su im srca velika.

A znaju i suosjećati. Recimo ta Sandy, nitko je nije ni zapazio dok nije kročila na američko tlo, a onda je postala megapopularna. Ta elementarna nepogoda toliko je pogodila i nas da smo pratili što se događa sve dok i posljednje kućanstvo nije opet dobilo struju.

Mi smo navikli, ali kako će oni jadni?

U drugi plan smo stavili to što kod nas primjerice ljudi također svakodnevno ostaju bez krova nad glavom, bez posla, a time i bez struje, nemaju za lijekove ili osnovne namirnice, mladi odlaze trbuhom za kruhom... Sve to nam je bilo manje važno od činjenice da se siloviti vjetar usudio otići u Ameriku. U redu što je harao po Kubi, Haitiju, Jamajci, al' di ćeš na Ameriku, bogati?!

Koliko su Hrvati suosjećajni možete provjeriti na vrlo jednostavan način. Da primjerice pitate 10 ljudi za datum pada ili oslobođenja Vukovara, točan odgovor biste dobili jedino ako biste slučajno nabasali na Vukovarca, ali zato će ih puno više znati kad je bio teroristički napad na Blizance.

Što je i logično. U Hrvatskoj se nekoliko godina vodio 'samo običan' rat, dok je Amerika imala nekoliko sati neviđene tragedije, nakon koje više ništa u svijetu nije isto. Zato se valjda ni na žrtve ne gleda jednako.

Zašto bismo znali neke datume bitne za Hrvatsku kad ih ni Amerikanci ne znaju? Ako nisu bitni njima, ne trebaju biti ni nama. Jednostavno nisu in. Dovoljno je da znamo da je to 'neki' neradni dan.

Stoga mi je potpuno jasna ta euforija oko izbora, jer sada ćemo živjeti u puno ljepšem svijetu. Ekonomija će procvjetati i više nećemo morati brinuti o radnim mjestima i odljevima mozgova. Naši političari više neće živjeti na našoj grbači i gulit nas do gole kože, jer svjetskom vladaru je zasigurno stanje u Hrvatskoj na listi prioriteta.

Sve će se to odraziti na leđima nas malih ljudi, vjerovali vi u to ili ne. Ili kako je Martin Luther King rekao još davne 1963.: 'I have a dream.' Slažem se i ujedno plašim da će to još dugo biti jedino što imamo.