Zadnja Miss Jugoslavije otkrila kako održava mladolik izgled: 'Ne bih rekla da se trudim'

Više od dva desetljeća prošlo je otkako je ponijela titulu posljednje Miss Jugoslavije, no Ana Šargić (42) svoju ljepotu nikada nije koristila kao krajnji cilj – već kao odskočnu dasku prema nečemu dubljem, trajnijem i izazovnijem. U razgovoru s nama otkrila je kako je od glamura svjetskih modnih pista stigla do izazova poduzetništva, zašto ne vjeruje u savršeno balansirane dane, što ju je natjeralo da pokrene vlastiti biznis i zašto ljepota za nju nikada nije bila samo vanjska. Iskreno, konkretno i bez uljepšavanja, govori o stvarnom životu žene koja je jednako predana i poslu i majčinstvu i koja se ne boji biti "previše" ako zna da iza toga stoje znanje, rad i rezultati.

MA NEMOGUĆE /

Posljednja Miss Jugoslavije plijenila je ljepotom, a danas je još ljepša

Od vaše titule posljednje Miss Jugoslavije prošlo je više od 20 godina. Kako danas, s ove distance, gledate na tu titulu i to vrijeme? Je li vam to otvorilo vrata u životu?

Definitivno jest. Ali ne samo vrata – ta mi je titula otvorila oči. I srce. Kao posljednja Miss Jugoslavije imala sam odgovornost predstavljati zemlju u vrlo osjetljivom trenutku. Te godine izbor za Miss svijeta ostao je upamćen po velikim vjerskim nemirima u Nigeriji i ljudskim žrtvama. A ja sam bila tamo, sa 19 godina. Više od 200 ljudi je stradalo, a natjecanje je hitno premješteno iz Abuje u London.

Sigurno mogu reći da je taj izbor nosio težinu kakvu nijedan drugi nije – ni prije ni poslije – težinu stvarnog života. Situacija je bila vrlo neizvjesna, a čak je i Donald Trump pokušao otkupiti licencu za Miss World od Julie Morley, vlasnice organizacije, vjerujući da će kriza srušiti cijenu. To vam sve govori o ozbiljnosti trenutka. S jedne strane nemiri, s druge velike humanitarne akcije koje ti otvore oči – pokažu ti težinu života i borbu za isti, pa brže odrasteš i shvatiš koliko smo zapravo privilegirani. I dan danas, osobito sada kao majka troje djece, naježim se kada o tome govorim. Jer ljepota tog iskustva bila je isprepletena sa surovom stvarnošću – i upravo zbog toga ostavila je neizbrisiv trag.

Unatoč svim preprekama nisam odustala, već sam ostala i postigla najveći uspjeh koji je ikada ostvarila predstavnica naše zemlje. Ulazak u top 10 otvorio mi je vrata Milana, Pariza, Londona i velikih svjetskih brendova, od kojih najradije izdvajam Dior – za koji sam radila ne samo kao model, već i kao dio tima, i tijekom studija i nakon njih.

Manekenstvo je često odskočna daska za druge profesije. Što vas je motiviralo da napustite modne piste i pređete u poduzetništvo?

Troje djece. I jedan san iz djetinjstva. Uvijek mi je bio cilj raditi u svojoj struci, tako da ne bih rekla da sam se povukla. Moda mi je bila divan period, imala sam priliku raditi s vrhunskim stručnjacima, najboljima iz industrije, biti tretirana kao princeza, a ono najvažnije – nikad nisam osjetila onu tamnu stranu tog svijeta. Ipak, nikad nisam sanjala da budem uspješna manekenka. Mala Ana je iz maminog ormara najradije uzimala sakoe, okupljala djecu iz ulice i igrala se da je direktorica tvrtke. Velika Ana danas vodi firmu koja se bavi građevinom, logistikom i transportom. Nije baš igra – ali jest ostvarenje dječjeg sna.

Svijet mode tražio je mnogo odricanja i vremena, zbog čega sam odlučila posvetiti se poslu u struci, naravno, pametno koristeći prethodno stečene kontakte. Život me nakon modne piste odveo u Aziju, Afriku, Europu – od Cape Towna, preko Abu Dhabija do Berlina – u različite biznise i kulture, i uvijek u nove izazove. Paralelno sam gradila i obitelj. Kada sam postala majka, prirodno sam se okrenula svom biznisu. Moda je ostala moja velika ljubav, ali tada sam odlučila graditi nešto što ostaje. Posao koji radim za sebe. I za svoju djecu.

Naravno, kad pokreneš vlastiti biznis, shvatiš da si upravo dobio još jedno dijete koje zahtijeva brigu, pažnju i budnost 24 sata dnevno. Ali kad znaš za koga radiš – ni umor nije isti. A satisfakcija je neusporediva.

Radite na više međunarodnih lokacija – kako izgleda vaš tipičan radni dan? Kako balansirate između privatnih i poslovnih obaveza?

Čini mi se da u mom životu ne postoji "tipičan dan" – i rijetko koji dan izgleda onako kako sam ga zamislila ujutro. Jedno jutro sam na gradilištu u Srbiji, drugo na sastanku u Njemačkoj. Trećeg vozim djecu na treninge, četvrtog rješavam rokove koji ne trpe kašnjenje.

Vodim firmu koja posluje na nekoliko tržišta, s više od 50 zaposlenih, i to u sektorima koji traže potpunu operativnu preciznost – transport, logistika, građevina. To nije posao koji možeš voditi s pola fokusa. Sve traži ogromnu odgovornost, koncentraciju, prisutnost. A istovremeno sam i majka troje djece. I ništa od toga ne može čekati "neki lakši dan".

Moj dan uključuje stalno balansiranje između projektnih sastanaka, terena, putovanja i obiteljskih obaveza. Nije sve to bajkovito – zna biti naporno, traži dobro planiranje, organizaciju, energiju – a svima nam se dogodi da je ponekad nemamo, i to je u redu… Ne pokušavam uljepšati taj ritam. Postoje dani kad je teško sve stići, i kad jedno mora trpjeti da bi drugo funkcioniralo. Ne postoji formula kako se sve postiže. Nekad se dan raspline, nekad sve legne na svoje mjesto – ali ono što ne propuštam jest biti prisutna tamo gdje sam najpotrebnija — i u poslu, i u životu.

Koje vrijednosti ili principe unosite u svaki posao koji vodite?

Radeći na više kontinenata, susretala sam se s različitim poslovnim pristupima. Trudila sam se iz svakog sustava uzeti ono najbolje. Ako moram izdvojiti ono što mi je ostalo najdublje urezano – to je zasigurno ono što sam ponijela iz Njemačke: točnost, dosljednost, preciznost, poštivanje rokova i klijenata, i povjerenje koje se gradi radom.

Danas u Srbiji radim po istim principima. Moj tim zna da se posao kod nas radi ili kako treba – ili nikako. Kod mene se posao ne završava kada „može proći“. Završava se kada znam da sam napravila ono što bih i sama bez zadrške potpisala. Rad u Srbiji po njemačkim standardima možda zvuči strogo, ali meni daje mir – jer znam da stojim iza svakog projekta s punom sigurnošću. A ljudi to osjete.

Za mene je kvaliteta stvar osobne odgovornosti. A povjerenje klijenata nije nešto što se podrazumijeva – već nešto što se zaslužuje iz dana u dan. Standard koji njegujem je isti – i u Berlinu, i u Beogradu, i u velikom gradu i u malom mjestu.

Kako održavate besprijekoran izgled? Igraju li tu ulogu zdrava prehrana i sport?

Naravno, svaki dan trčim – za obavezama, poslom, djecom. A kad stignem i do prave teretane, to mi dođe kao bonus. Hrana mi odgovara kad je prirodna, a tijelo me najbolje sluša kada ga ne forsiram, već poštujem.

Ne bih rekla da se trudim izgledati besprijekorno – vodim računa o sebi koliko mogu, ali bez opsesije. Imam svoju rutinu, njegu, volim kvalitetne stvari, ali ništa od toga nije stvar slike, već moj osobni standard. Ne vežem svoj identitet isključivo uz vanjski izgled, ali mi je važno da kad stanem pred ogledalo – vidim ženu koju poštujem.

Za mene mora postojati sklad – između onoga što nosimo izvana i onoga što nosimo iznutra. Tek tada sve ima smisla.

Što je po vašem mišljenju najveći izazov s kojim se žene suočavaju u poslovnom svijetu danas?

Žena u poslovnom svijetu često se najprije promatra kao žena – tek onda kao profesionalac.

Najčešće vas prvo procijene kroz to što ste žena – pa tek onda slušaju što imate za reći. I to iz dva kuta: ili vas vide kao slabiju, ili vas procjenjuju kroz fizički dojam. Tek ako prođete ta dva nevidljiva testa, dobijete prostor da pokažete znanje.

Najveći izazov je promijeniti taj redoslijed. Da vas prvo čuju. Zatim poštuju. A tek na kraju – da vas prestanu gledati kroz spol i izgled, već kroz znanje i rezultate.

U mojim počecima vrlo sam jasno osjetila što znači ući u prostoriju i doživjeti da vas nitko ne pita "što znate", nego "što tu radite". Nitko to ne kaže izravno – ali način na koji vas gledaju, slušaju ili pokušavaju preuzeti riječ, sve govori.

Zato sam od početka odlučila raditi dvostruko više i u svakom poslu ostaviti trag koji nitko ne može osporiti. A kad je rezultat jasan i neosporan, vaš spol prestaje biti tema. Tada vas ne doživljavaju kao "ženu u biznisu". Tada vas doživljavaju kao ozbiljnog partnera. I to je jedino priznanje koje mi je važno.

Postoji li neka žena iz poslovnog svijeta koja vam je uzor i inspiracija?

Ne tražim inspiraciju u drugima. Tražim je u izazovima. U onome što djeluje nerješivo, u zadacima kojih se drugi ne prihvaćaju, u trenucima kad svi kažu: „To je nemoguće.“

Mnogo puta dogodilo mi se da ideju podijelim s najbližima – i da mi, iz najbolje namjere, kažu: "To nije realno. To je preveliko." Ali upravo tada najjasnije vidim da želim. I da mogu.

Nikad me nisu pokretale tuđe priče, već ideje koje mi ne daju mira. Zadaci koje nitko ne želi, ideje za koje znam da imaju ozbiljan potencijal – puno prije nego što ih drugi prepoznaju. Ponekad je to kombinacija hrabrosti i ludosti – ali za mene su te dvije riječi često sinonimi za prvi korak.

Uvijek sam imala jasnu viziju, i kad nije bilo lako, i kad nisam imala sve odgovore. Imala sam i odluke koje su me skupo koštale, i puteve koje sam zatvorila bez odgovora – ali ih se nisam bojala. Oslanjala sam se na svoju dosljednost i na ono unutarnje "znam da mogu".

Možda zvuči jednostavno, ali za mene je inspiracija uvijek dolazila iznutra.

POGLEDAJTE VIDEO: Miss sporta za RTL: 'Ne gledam nogomet zbog nogometaša'