Riblja Čorba je tik do Hrvatske!

Premda pisani srednjim slovima na jumbo plakatima, manjima od Leningrad Cowboysa, Shapeshiftersa, Parnog Valjka, Parov Stelara ili Kaiser Chiefsa, zbog društveno političke situacije i dokumenata povijesti, a poglavito najavljenih želja za novim ukazanjem u Hrvatskoj, Čorba je daleko najzanimljivije ime s liste 'crowd targeta'.

Band osobito na meti domaćem rock and roll stanovništvu zbog činjenice da poratne kulturne barijere na relaciji dviju država za njih još uvijek nisu raskrčene. Razlog je tome poglavito politiziranje nekad respektabilnog uličnog rock boema Bore Đorđevića. Od formiranja s kraja 70-ih Riblja Čorba je značila okosnicu jugo rock and rolla, a od originalne postave danas na pozornicu izlaze vječni kamen spoticanja Bora i pouzdana ritam baza, basist Miša Aleksić i bubnjar Vicko Milatović. Negdašnje vrsne gitariste i skladatelja Bajagu i Rajka Kojića mijenjali su desetljećima trajanja, baš kao i svjetonazore, ali i interesantnost lirike i zvuka.

Nakon serije izvanrednih albuma od debitantskog Kost u grlu preko jednako efektnih Pokvarene mašte i prljavih strasti i Mrtve prirode do četvrtog Buvlja pijaca Čorba je postala najača rock snaga zemlje uz preskakanje zajedno i Dugmeta i Kazališta i Lačnog Franca i Parnog Valjka. Produženja statusa držali su korektnim albumima Muzičari koji piju i Istina, da bi omekšavanjem i komercijaliziranjem zvuka s Osmim nervnim slomom, Ujedom za dušu i Priča o ljubavi obično ugnjavi polagano naznačili utapanje u samodovoljnosti.

Tada se već gubilo na energiji i tenzijama pjesama i izvedbi. Albumom Koza Nostra ratne 90-e počelo je odašiljanje falš poruka poput obračunavanja s Drugom Starim u Tito je vaš i zamjena teza ili aluzija na teritorije Crna Gora Bar, a Borina lucidnost je bila tragom bolje prošlosti. S takvim saznanjem nakon više od dva desetljeća izbivanja, koncertni susret s Čorbom potvrdio je neke sumnje koje vrijede za sve rock starine a odnose se na uspuhavanje i gažiranje nastupa, nepotrebno i dozlaboga iritantno presviravanje gitarističkim solažama uz prenaglašenu potrebu za duhovitim, zajedljivim i humornim komuniciranjem s publikom.

Ali ujedno razuvjerivši skepsu da se radi o nezanimljivom bendu. Borin je glas netaknut, sačuvao je isti kolorit i snagu tako da je putovanje vremenom bilo autentično. Ako je već stasom podebljao godine, iz njegove pjesmarice lako je nabrojiti bar dvadesetak vrhunskih pjesama ulične i ljubavne poezije koje ostaju zalogom i dokumentom dobrih vremena benda.

Dio toga je prezentiran na festu, od uvodne Ravnodušan prema plaču preko briljantnih tragika Nemoj srećo, nemoj danas, Lutka sa naslovne strane ili Poslednja pesma o tebi, potresnih Pogledaj dom svoj anđele i Dva dinara druže, sve do zaključne s bisa Ostani đubre do kraja. Na brže komade i smijalice poput Volim, volim, volim žene, Nemoj da ideš mojom ulicom, Amsterdam, Avionu slomiću ti krila se pocupkuje a uz Ostaću slobodan se steže šaka u mot odlučnosti. Sviđalo se to publici ili ne, Riblja Čorba je danas stari bend koji unatoč pozamašnom stažu djeluje daleko svježije i opravdanije od jednog Valjka kao generacijskih i stilskih im pandana. Objavljuju nove studijske i koncertne albuma a na nastupima unatoč spomenutim prigovorima zadržavaju prepoznatljivost i ne doimaju se kao loša tuzemna imitacija Rolling Stonesa.

Bora je umjereno i mjestimično zabavan pjesnik čija obraćanja publici ne pridonose osobito paljenju atmosfere, ali niti gašenju. Imao je na umu dolazak značajnog broja Hrvata zbog blizine granice, pa se branilo boje Srbije i zezalo samoironično na račun svog ljudstva kao najavu pjesme Srbin je lud, no puno je previše njegovih recitativnih djelova između pjesama, nekih duhovitih nekih maglovitih.

Nakon sat i pol kasnonoćnog nastupa nismo otišli pametniji za neka iznenađenja ili bitno nova saznanja. Reagira se najbolje na Čorbu prije 90-ih premda anemična i mahom nezainteresirana slovenska pivo publika teško može proći kao grupni zbor. Bez ikakvih namjera zauzimanja strana, programatski najavljeni nastup Čorbe iduće godine u Zagrebu, mogao bi biti zanimljiv sociološki eksperimet. Jedni su u zamjenu ponudili već ostvareno Prljavo Kazalište, dok bi po zvuku i stavu teleportiranje Thompsona na Marakanu bilo bliže sukusu cijele priče. Kako god bilo, gostovanje Riblje Čorbe poslije viđenog u susjedstvu bio bi siguran rock koncert u kojem bi uživali ponajviše 'matorci' iz generacije benda.