'Hrvati su itekako upućeni u događanja na sceni'

Grant 'Daddy G' Marshall uz Roberta Del Naja čini osnovu Massive Attacka.

Grant, kao i Robert, jedan je od osnivača slavnog bristolskog benda.

Obojica su svoje glazbene karijere započeli još početkom 80-ih kao dio sound systema The Wild Bunch, da bi 1986. zajedno s Andrewom Vowlesom osnovali Massive Attack. Ostalo je povijest.

Godine na glazbenoj sceni nisu ih pretvorili u umorne hit-maker koji se drže prokušane šprance. Njihovi konstantni glazbeni eksperimenti i traganje za novim zvukom redovito im donose nove fanove.

Dugoočekivani posljednji album Heligoland pravi je dokaz da su uvijek spremni na nove suradnje i novi pristup glazbi i obradi zvuka.

Između vaša dva studijska albuma prošlo je sedam godina. Zašto vam je trebalo tako dugo da prikupite materijal za Heligoland?

Pa bili smo jako zaposleni. Nije da nismo radili ništa. Nije bilo razdoblja u kojem smo mirovali. Radilo smo soundtrackove za filmove, onda smo se posvetili našem projektu Meltdown. Trebalo je vremena da to organiziramo. Uz to smo odradili i tri turneje. Stvarno smo bili zaposleni. Počeli smo snimati album još 2006/2007. Album je trebao nositi ime Weather Underground, ali kada smo se vratili s turneje materijal koji smo snimili nam se činio dosadan. Tako da smo se krajem 2008. ponovo prihvatili posla i počeli snimati ono što je danas Heligoland, a i počeli smo surađivati s Damonom Albarnom. Zapravo smo već imali gotov album, ali smo odlučili da s tim materijalom nećemo izaći van i sve smo počeli ispočetka.

Kako je bilo raditi s Damonom Albarnom?

Uistinu divno. On je naš jako dobar prijatelj već dugo vremena. On je uistinu genije. Prepun je ideja. Nekad su ga zvali kraljem brit popa, što baš ne mogu razumjeti, jer njegove ideje su van tih okvira. On voli afričku glazbu, reggae i još toliko toga... Raditi s njim je uistinu inspirativno. Osim što je prepun ideja, način na koji radi je priča za sebe. Mi radimo jako puno s računalima i digitalnim zvukom dok Damon traga za organskim zvukom i konstantnom promjenom. Unio je puno više eksperimenta u naš rad.

Heligoland je znatno akustičniji album od vaših prijašnjih radova? Je li to posljedica Damonovog utjecaja?

Ne. Zapravo nije. To smo htjeli postići jer je 100th Window bio uistinu težak album. Teško je bilo ući u njega na prvo slušanje, sve je bilo jako procesuirano i od toga smo pokušavali pobjeći. Željeli smo da album bude baziran na pjesmama, pitkiji, što prirodnijeg zvuka. Činjenica je da smo evolvirali iz sound systema do benda i da zbog toga težimo i prirodnijem zvuku. Suradnja s Timom Goldsworthyjem tu je dosta pomogla.

Zašto naziv Heligoland?

Robert je tu riječ pročitao u jednoj knjizi, svidjela mu se pa smo se odlučili za taj naziv. Zanimljivo je jer se s njom može igrati, ona može nositi niz različitih značajna. Zapravo je to naziv malog otočnog arhipelaga u Sjevernom moru.

Na svojim albumima imate niz iznimnih vokalnih suradnji. Kako odabirete vokale za svoje pjesme?

Kad smo bili sound system Wild Buch sve se svodilo samo na instrumentale. U prošlosti bi napravili grubu bazu i onda oko nje razvili instrumentale. S vremenom smo počeli gledati s kim bi mogli surađivati i tko bi mogao pjevati na našim stvarima. Ipak smo mi kolektiv koji voli stvarati glazbu i željeli smo se razvijati u svim pravcima. I dandanas postoji niz glazbenika kojim se divimo i s kojim bi htjeli surađivati. Horace Andy je recimo jedno od lica iz svijeta reggae glazbe kojem smo se uvijek divili i s kojim smo jako željeli napraviti nešto. Kad stupite u kontakt s takvim ljudima, uvijek se razviju neke nove ideje i stvari jednostavno krenu svojim tokom.

S obzirom na niz suradnji koje realizirate na svakom albumu, mijenja li utjecaj novih, različitih ljudi na snimanjima, način na koji radite u studiju?

Da. Definitivno. Ljudi s kojima surađujemo obično rade nešto sasvim drugačije od nas, a i naš način rada, kao i naša glazba nisu nužno poznati njima. Tako da je nekakav kompromis potreban. Njihova osobnost je ono što donose sa sobom i što unose u našu glazbu. Zato je svaka pjesma jedinstvena.

Česti ste gosti u Zagrebu. Kako vam se sviđa interakcija sa ovdašnjom publikom? Imama neke prijatelje Hrvate u Bristolu i Londonu i znam da su Hrvati itekako upućeni u događanja na glazbenoj sceni, a moram dodati i na modnoj. Uvijek je tu neka iskra, u Europi općenito. Baš smo se vratili iz Amerike i bila je to uspješna turneja. Naše stvari obični i tamo dobro prolaze, ali događa se da Amerikanci baš i ne razumiju što mi želimo postići i u kojem smjeru naša glazba ide. Neke stvari koje izvodimo live na stageu ne dopiru do njih, ali u Europi, bez obzira radilo se o sjevernoj ili južnoj Europi, ljudi znaju što se događa i što mi radimo. Zato volimo dolaziti ovdje.

Je li teško biti uvijek originalan i drugačiji? Mame li vas neki vaši hitovi na ponavljanje istih 'fora'?

Ono što uvijek pokušavamo izbjeći je kopirati sami sebe. To je jedini cilj. Ponekad je to uistinu teško, ali kad sebi kao jedan od glavnih zadataka postavite izbjegavanje ponavljanja u tome i uspijete. Ja sam više tradicionalista i vjerujem da smo svoje fanove privukli svojim ranim radovima, ali D je okrenut budućnosti i stalno traga za novim idejama, kojima bi mogao privući nove fanove i novu publiku. Radimo poprilično jednostavno. Kao tradicionalista ja tragam za nekim starim stvarnim koje još nismo iskoristili i mogli bi ih dodati svojoj glazbi, dok je D zanimljivija osoba, pa uvijek traži nešto novo. Rad s njim je jako inspirativan,a s obzirom da smo dosta drugačiji uvijek se nadopunjujemo.