Može li nas ova čudesna žena spasiti ili nam zaista nema pomoći?

Poput starih Grka koji su bili opsjednuti maštovitim mitovima o bogovima, polubogovima i herojima, tako je suvremeni Hollywood opsjednut stripovskim superherojima koji su zadnja dva desetljeća zagospodarili kinematografskim nebom najvećih i najskupljih filmskih produkcija. Pri tome su promijenili fokus priče, način pripovijedanja, poimanje superjunaka, njihov odnos sa stvarnošću, očekivanja od odlaska u kino i specijalnih efekata, ali su istovremeno i ponudili jasan ideološki podtekst putem neizravnog društvenog komentara, kritike problema poput seksizma, rasizma i sl. Dok je, primjerice, film Crna Pantera (Black Panther, 2018.) poput starijih blaxploatacijskih filmova igrao na kartu razbijanja rasnih stereotipa u industriji, prvi film o Čudesnoj ženi (Wonder Woman, 2017.) obrušio se na stereotip da su heroji primarno muškarci angažiravši feminističku tešku artiljeriju u produkciji glavne struje.

Film je bio sasvim solidna zabava, iako tipično za žanr pomalo precijenjeni vizualni spektakl, predstavljajući dekonstrukcijski inat prema mačističkom patrijahalnom sustavu kroz nadnaravnu priču isprepletenu grčkom mitologijom. Ženama je nudio novi, realno nedokučivi idealni uzor, a muški je rod, simbolički utjelovljen u liku boga Aresa, kritizirao kao glavni uzrok svih ratova, destrukcije i nesreće. Gotovo suprotno kršćanskom mitu o stvaranju, prema kojemu je žena zavedena zmijom prva zgriješila kušajući zabranjeni plod i donijela gubitak besmrtnosti i patnju, da bi potom Isus u formi muškarca kao otkupitelj grijeha darežljivo podario čovječanstvu spasenje, u filmu Čudesna žena Zeus je stvorio Amazonke sa zadaćom da vrate mir, oslobode ropstva i putem ljubavi zaštite čovječanstvo od zlih muškaraca zavedenih bogom rata. Utopija je, logično, prikazana kao prekrasni skriveni otok blagostanja, zabačeni raj na Zemlji u kojemu žive isključivo žene i čiji neupitni red može poremetiti jedino dolazak muškarca.

Sjećanje na raj

Melankoličnim sjećanjem na taj daleki, prekrasni raj i minulo vrijeme djetinjstva Diane Prince počinje nastavak Čudesne žene 1984 (Wonder Woman 1984, 2020.) koji se nakon nekoliko odgoda zbog pandemije počeo prikazivati u kinima tek potkraj prošle godine. "Ponekad se moje djetinjstvo doima tako daleko. Drugih dana, gotovo kao da ga mogu vidjeti. Čarobna zemlja moje mladosti, poput prekrasnog sna kada se cijeli svijet doimao poput obećanja, a lekcije koje predstoje još se nisu dogodile. Gledajući unazad, voljela bih da sam slušala. Željela bih da sam gledala pažljivije i razumjela. Ali nekada ne možeš vidjeti što učiš sve dok se ne nađeš na drugoj strani", čujemo izvanprizorni glas Diane dok kao djevojčica trči netaknutom prirodom, postavljajući odmah nostalgični ton filma prema vremenu kada se sve činilo bolje i bezbrižnije.

Budući da je film u svojoj srži poučne naravi, ne bi li pripremio za svoju temeljnu moralnu pouku, pobuđujući osjećaje čuđenja, divljenja i znatiželje iz vlastitog djetinjstva, film transportira gledatelja u taj svoj magični svijet prekrasnih prirodnih reljefa i ženskih sportskih igara u grandioznom amfiteatru izgrađenom uz vodopad na vrhu velebne stijene. Nakon što pokuša pobijediti u natjecanju sa starijim Amazonkama, ovdje će mlada Diana naučiti svoju prvu važnu lekciju o vrlinama - da u životu treba igrati prema pravilima jer "iz laži se ne rađa pravi heroj". Podučavajući je da ne žuri u postizanju izvrsnosti do koje se dolazi jedino stvarnim činovima hrabrosti, strpljenjem, marljivošću i odvažnosti u suočavanju sa istinom, majka joj govori uz utjehu da svijet još nije spreman za sve što će napraviti:"„Jednog dana postat ćeš sve o čemu sanjaš i sve će biti drugačije."

S tom, zapravo konzervativnom, moralnom lekcijom o važnosti konformizma i prihvaćanja legitimnih sredstava pri dostizanju prihvaćenih društvenih ciljeva, sokratovskog jedinstva vrlina (tako da posjedovanje jedne povlači posjedovanje drugih vrlina) te odbacivanju devijantnog ponašanja, radnja se seli u Washington D.C., 1984. godine. Šašav, pomalo infantilan prikaz svijeta 1980-ih, obojen kričavim bojama poput šarenog zabavnog parka, prikazan je u strogoj suprotnosti herojskom svijetu Dianine mladosti, kao vrijeme analognih televizora, reklama, brze hrane, konzumerizma, materijalizma, zabave i prividnog općeg blagostanja u hedonizmu. To je svijet izniknuo na iskrivljenim vrijednostima, mjesto gdje je volja za moć postala apsolutna vrlina i prostor akcije gdje se pravi superheroj može aktualizirati u pokušaju da ga izbavi iz potpunog posrnuća što se nazire.

Karakterno i fizičko savršenstvo

Dok je Diana u prvom dijelu Čudesne žene okarakterizirana kao ultrazgodna, prekrasna, educirana, ali istovremeno i naivna, prema zapadnim kulturnim vrijednostima nesocijalizirana besmrtna polubožica, u novom nastavku Diana se prilagodila svijetu muškaraca, društvenim normama i kulturi. Poput Supermana i drugih sličnih superheroja, kako bi prikrila svoj pravi poziv činjenja herojskih djela po gradu ogrezlom u kriminal, izgradila je alter ego kulturne antropologinje i arheologinje. Ako zanemarimo ne baš nadarenu glumu najveće izraelske superzvijezde Gal Godot, Diana je prikazana kao utjelovljenje karakternog, mentalnog i fizičkog savršenstva nepokvarljive polubožice, što možda može ponuditi idealni uzor, ali u konačnici sprječava poistovjećivanje s likom.

Jedna od naznaka mogućeg karakternog nedostatka Diane nešto je što je inače dio ljudske svakodnevice, vrlo benigna "bijela laž" kada izmislimo neki razlog kako bismo izbjegli druženje s određenom osobom. Naime, Diana u muzeju prilazi u pomoć novoj zaposlenici, nespretnoj Barbari Minervi (dosta dobro ju je utjelovila Kristen Wiig) kojoj su iz torbe nepažnjom ispali papiri na pod. Iako joj pomaže prikupiti papire, pri čemu kratko razmijene par riječi, Diana odbija Barbarin prenagli poziv na ručak uz ispriku da ima dosta posla. Jasno je da nešto nije uredu s Barbarom. Podsjećajući na Selinu Kyle (Michelle Pfeiffer) prije nego što je postala žena mačka u filmu Batman se vraća (Batman Returns, 1992.), odaje dojam društveno nespretne, nesigurne, zbunjene i nepodnošljive gnjavatorice u liku štreberice, tako da, naravno, i nije toliko neobično što je Diana indirektno odbila ponudu za druženjem.

Želje ne dolaze bez cijene

Najveći Dianin nedostatak vrline, odnosna mana, zapravo je nešto što bismo smatrali vrlinom - ljubav. No, u njezinu slučaju radi se o neprežaljenoj romantičnoj ljubavi prema pojedinačnoj osobi, točnije prema američkom pilotu i špijunu tijekom Prvog svjetskog rata, Steveu Trevoru (glumi ga Chris Pine) koji je radi većeg dobra požrtvovano poginuo u prvom dijelu filma. Ta slabost se očituje u trenutku kada zajedno s Barbarom uoči jedan objekt donesen u muzej s drugim ukradenim artefaktima na identifikaciju. Ispostavi se da je u pitanju drevni kamen čarobnih svojstava koji ispunjava jednu želju. Međutim, s obzirom na to da je riječ o objektu koji je stvorio bog laži, izdaje i obmane, želje ne dolaze bez cijene. A cijena je najviša jer kamen se hrani ljudskim požudama i oduzima ono najvrjednije što osoba ima u sebi. U slučaju Diane, koja zaželi da se Trevor vrati iz mrtvih, to su njezine supermoći.

Kao što govori pouka na početku, da se iz laži ne rađa vrlina, tako i čarobni kamen podaruje Diani priliku da ponovno vidi svog davno preminulog dragog, ali u drugačijem fizičkom tijelu. Podaruje joj iluziju Trevora, njegove duše zarobljene u tijelu drugog muškarcu. Isto tako, kamen Barabari podari supermoći, šarm, seksepil, posebnost i sigurnost nakon što poželi biti poput Diane, ali joj oduzme dobrotu, stvorivši od nje supernegativca. Jedini koji razumije istinsku narav kamena je Maxwell Lord, ambiciozni poduzetnik i šef propale tvrtke Black Gold Cooperative koji je javno poznat po televizijskim propagandnim spotovima. Lord zaželi da postane sam kamen ne bi li svojevrsnim trikom mogao ispunjavati želje drugima i zauzvrat uzimati sve ono što oni imaju, a njemu nedostaje. Posjedujući poput kamena moć trenutne promjene stvarnosti, Lord postaje sve moćnija sila crne magije, istovremeno vodeći svijet prema kaosu.

Beskrupuloznog, krajnje manipulativnog, manijakalno ljigavog, ali i vrlo karizmatičnog negativca Maxwella Lorda vrlo dobro je utjelovio čileansko-američki glumac Pedro Pascal koji je kanalizirao tip pretjerane glume slično Rayju Wiseu u ulozi Lelanda Palmera u seriji Twin Peaks. Redateljica filma Patty Jenkins je u razgovoru za Screen Rant priznala da je Donald Trump bio jedan od velikih utjecaja na razvoj Maxova lika, što naravno nije promaklo mnogim kritičarima. Ipak, Jenkins tvrdi da time nije željela poslati neku političku poruku, navodeći da je veliki utjecaj na lik također ostavio zloglasni američki poduzetnik i financijski prevarant Bernie Madoff uz sve ostale vukove s Wall Streeta iz 1980-ih. Za Glamour je otkrila da je utjecaj bio i Gordon Gekko (Michael Douglas) iz kultnog filma Wall Street (1987.) Olivera Stonea.

Zločin bez kazne

"Zašto to radiš? Zar nemaš dovoljno?", pita Diana Maxwella dok u manijakalnom pohodu na prikupljanje tuđih vrijednosti ispunjavanjem želja postaje čudovište koje gubi svaki pojam o sebi kao humanom biću. "Zašto ne bih imao više? Zašto ne željeti više?", odgovara joj Maxwell, simbolizirajući s jedne strane apsolutnu volju za moć, pohlepu i sebičnost, a s druge strane destruktivnu karakteristiku maksimalizacije profita bezobzirnog i nekontroliranog kapitalizma, nauštrb društvenog dobra, individualnih potreba, prirodnih resursa, ekologije i blagostanja. Možda redateljica tvrdi da se nije željela baviti politikom kada je u pitanju Trump, ali politički podtekst teško je zanemariti. Uostalom, važnost politike logički proizlazi iz etike vrlina koju je predstavila na samom početku. Istina je lijepa i dobra, a laž ružna i loša. Iz obmane i laži nemoguće je graditi dobar i sretan svijet.

U odnosu na mnoge druge superherojske filmove u kojima negativci za svoja djela plate životom, Čudesna žena odstupa od tog pravila prezentirajući sasvim drugačiji, optimističniji mogući svijet gdje nitko na kraju ne bude drastično kažnjen za počinjene zločine. Da stvar bude kontroverznija i antiklimaktičnija za ljubitelje žanra, pobjeda je dobivena potpuno pacifističkom metodom razgovora, a ne uporabom nadnaravnih supermoći. U razgovoru za Glamour, redateljica Jenkins kaže kako film zapravo nema negativaca te da je pobjeda filma "promjena njihova srca, a ne kazna".

"Model superheroja doista je došao nakon Drugog svjetskog rata kada smo se svi osjećali nemoćnima pred zlom u svijetu, sve dok nismo stvorili ove superheroje koji bi mogli zaustaviti Adolfa Hitlera, zaustaviti takve ljude i slomiti negativca. No, nije li se ta metafora promijenila? Zar ne znamo da ne postoji nijedan pojedini negativac kojeg bismo sada mogli smrviti? Što je sada supernegativac? Tko je negativac? To smo svi mi, mi uništavamo naš svijet. Podržavamo negativce na pasivne načine kupujući njihove stvari. Osobno, heroj u meni više nije nadahnut gledanjem kako netko moćan uništava nekoga tko je zao. Osjećam se vrlo nadahnuto gledajući kako netko postaje heroj preuzimajući najtežu stvar na svijetu, a to je žrtva, ili odabirući druge umjesto sebe. Meni je bilo pravo vrijeme da kažem: 'Što drugo superheroj simbolizira osim razbijanja pojedinca?' I tko bolje od Čudesne žene, koja je ovdje da bi simbolizirala ljubav prema čovječanstvu i podučavanje čovječanstva ljubavi?", pita se Jenkins.

Njezina Čudesna žena nije nikakvo remek-djelo i vatromet glumačkih izvedbi, ali određeni broj toliko krajnje negativnih kritika teško je ozbiljno shvatiti. Možda je gluma ponekad loša i neuvjerljiva, možda se scenarij može činiti neuvjerljivim, a računalno generirani efekti kao da su mogli biti bolji. Možda je i moralna poruka otrcana, naivna i smiješno idealistična u usporedbi sa surovom stvarnošću kojoj ni čudesna žena ne može pomoći, tako da ne čudi ako gledatelj izgubi pažnju.

Pa ipak, ako mu se pristupi otvorena srca film je gledljiv i ništa posebno lošiji od prvog dijela. Obožavatelji estetike '80-ih posebno bi mogli cijeniti nostalgičan osjećaj vizualnog stila ovog retro filma koji putem simulacije jednog minulog razdoblja metaforički govori o aktualnom vremenu i univerzalnim temama.