Zašto se novi Spider-Man čini tako precijenjen? Ostavlja gorak okus djetinjatosti kroz eksploataciju nostalgije

Nakon što sam pogledao novog Spider-Mana: Put bez povratka proganjalo me je samo jedno pitanje: jesam li totalno poludio jer me film nije oduševio toliko koliko je očigledno oduševio većinu gledatelja i kritičara, barem kako se čini na osnovi reakcija i recenzija? Da se razumijemo, film nije katastrofalan, dapače zabavan je pogledati i u nekoj mjeri sam uživao. Dobar je utoliko što funkcionira kao čisti eskapizam obogaćen humorom i djetinjastom zabavom. No, što ne valja sa mnom da mi je film, koji kao da je remek-djelo na IMDB-u trenutno drži ocjenu 8.7/10, a na Rotten Tomatoes 93%, ostavio gorak okus infantilnosti kroz samoreferencijalnost te, slično novom Matrixu, eksploataciju nostalgičnih osjećaja i slabosti prema prošlosti? Ne znam, možda bih bio manje kritičan da ocjene nisu bile toliko visoke i da zbog toga nisam imao visoka očekivanja, ali teško se mogu oduprijeti dojmu da je riječ o precijenjenom filmu u kontekstu cjelokupne kinematografije, ali i dosad snimljenih filmova o (nad)Čovjeku-pauku.

U osnovi je baziran na ideji multiverzuma, baš poput animiranog film Spider-Man: Novi svijet (Spider-Man: Into the Spider-Verse, 2018.). Problem? Uopće ne sadrži nikakve eksplicitne reference na svog prethodnika, iako mu postojanje u suštini toliko ovisi o prošlim filmovima na koje se obilato poziva da ga bez poznavanja istih vjerojatno nećete moći razumjeti i doživjeti kako treba. Ne samo da je to izazvalo razočaranje i zbunjenost među obožavateljima, nego je i priča Puta bez povratka lošija od priče Novog svijeta, čak i usprkos tome što ne sadrži kao animirani film iritantan multikulti ideološki podtekst političke korektnost. Doduše pri kraju filma s jednom rečenicom ostavljena je implicitna mogućnost crnog Spider-Mana.

Pazi što želiš...

Slično Spider-Manu Sama Raimija i Marca Webba, Spider-Man Jona Wattsa prožet je etičkim pitanjima. Sad već slavna i izlizana maksima "S velikom moći dolazi velika odgovornost" dobila je ovdje svoj dodatak u pouci "pazi što želiš", pa se film u svojoj biti tiče posljedica sebičnih djelovanja i učenja na greškama. Moraliziranja, dobro nagađate, nećete biti pošteđeni. Naime, Peter Parker se nakon pobjede nad Mysterijem našao u nezgodnoj situaciji otkrivenog tajnog identiteta, što će njega, njegovu djevojku Michelle i najboljeg prijatelja Neda koštati studiranja na MIT-u. Kako bi ispravio nepravdu Parker potraži pomoć Dr. Strangea da čarolijom "ispere mozgove", tj. izbriše sjećanja ljudi na Spider-Manov stvarni identitet. No, kada se čarolija otme kontroli zbog Parkerove nemogućnosti čistog altruističnog djelovanja bez samointeresa, iz drugih svjetova počnu prodirati Parkerovi klasični neprijatelji i superzlikovci poput Dr. Octopusa, Electra, Zelenog goblina, Guštera i čovjeka od pijeska Sandmana.

Peter moralno raste kroz lekciju da se sav pakao može otvoriti onda kada ne činiš stvari samo radi drugih nego i iz samointeresa. Film, kako se čini, također sugerira da su neke stvari neizbježne bez obzira što napravili. Ako je Peter Parker u jednom svijetu ostao bez ujaka jer je namjerno propustio djelovati, u trenutnom svijetu tragično gubi ujnu zbog naivne i moralno hvalevrijedne želje da popravi negativce, ne shvaćajući da promjena mora doći iz njih samih, a ne izvana kao instant rješenje. Međutim, dok su raniji Spider-Mani sami prolazili moralnu transformaciju kroz čin tragedije, aktualnom Spider-Manu (Tom Hollad) podršku pružaju djevojka i prijatelj, ali i kolege po mreži iz drugih svjetova (Toby Maguire i Andrew Garfield).

Michael Spivey i Steven Knowlton u članku "Anti-heroism in the Continuum of Good and Evil" (The Psychology of Superheores) s pravom su primijetili da je Super-Man "klasični tragični heroj stripova", budući da je zbog nepromišljenosti doživio smrt ujaka te da nije uspio spasiti prvu zaručnicu Gwen koja je poginula pri padu s mosta. Put bez povratka doima se kao naknadni pokušaj iskupljenja redatelja davanjem na težini i dubini Holladovu nezrelom tinejdžerskom Spider-Manu iz Povratka kući i Daleko od kuće. Peter Parker gubi na neki način moralnu nevinost, sazrijevajući kroz bolan gubitak i lekciju o važnosti neegoističnog djelovanja, gotovo kantovski iz dužnosti.

Skretanje prema fantaziji

Značajna razlika u odnosu na prvih pet filmova je što umjesto znanosti osnovni pokretač zapleta sada postaje fantazija, odnosno magija. Dok su raniji filmovi problematizirali moguće posljedice neodgovornog korištenja znanosti i analizirali ljudsku psihologiju, Put bez povratka koristi fantaziju gotovo u svrhu misaonog etičkog eksperimenta i, prije svega, radi vizualnog spektakla. I dok je zanimljiv iz tog etičkog aspekta, nije jednako potentan kao kada primjerice Spider-Man u "dvojci" počinje gubiti svoje moći ili kada u "trojci" integracija mračne strane osobnosti izmakne kontroli pod utjecajem slave i tamne tvari. Nedostaje i novih originalnih negativaca koji su u Raimijevim i Webbovim filmovima imali moralnu težinu i značaj. Put bez povratka zapravo dekonstruira najznačajnije negativce iz prošlih filmova, koristi ih u komične i nostalgične svrhe te im u konačnici oduzima tajanstvenost, kompleksnost, stravičnost, pa i tragičnost.

Svaki od njih je imao značajnost koja je nadilazila puku potrebu za antagonistima. Norman Osborn, koji je tijekom eksperimentiranja na vlastitom tijelu s pojačivačima sposobnosti razvio podijeljenu osobnost, bio je simbol amoralnih, ludih znanstvenika spremnih upustiti se u najriskantnije eksperimente radi moći. Slično je i s nuklearnim znanstvenikom Ottom Octaviusom koji tijekom riskantnog eksperimenta na novom fuzijskom izvoru energije izgubio kontrolu nad umjetnom inteligencijom s robotiziranim krakovima na leđima. Flint Marko se nakon izlaska iz zatvora znakovito raspada u čovjeka od pijeska (simbol društvene dezintegracije) kada se slučajno zatekne tijekom eksperimenta demolekularizacije. Kada su u pitanju Webbova dva filma, zanimljivo je da su negativci bili u pravilu ljudi kojima je prije transformacije u supernegativce nešto nedostajalo, bilo da je riječ o ruci (Dr. Curt Connors), zdravlju (Harry Osborn), socijalnoj kompetentnosti ili društvenom prihvaćanju (Electro). Oni su tragični antijunaci, s njima smo mogli suosjećati i djelomično se poistovjetiti budući da svi imamo nešto što nam nedostaje i posjedujemo čudovišnu stranu skrivenu ispod površine.

Put prema zrelosti

Spider-Man je, općenito, na alegorijskog razini priča o odrastanju i postajanju zrelim muškarcem. U Raimijevoj trilogiji tako gledamo kako jedan introvertirani i društveno nespretan šmokljan, kojeg je kao takvog izvrsno utjelovio Maguire, mora postati nadčovjekom, tj. superjunakom kako bi zainteresirao Mary Jane (Kirsten Dunst) u koju je zaljubljen od kada je imao samo šest godina. Nasuprot tome, Mary Jane ne mora postati ništa posebno drugo nego što jest, dovoljno je samo da ostane lijepa i seksi. Čak i onda kada doživi teški fijasko kao ambiciozna glumica nakon što je kritika dočeka na nož, Peter Parker je neće prestati voljeti i obožavati, reflektirajući time stvarne razlike u selekciji partnera. Muškarci imaju tendenciju birati žene koje su lijepe, mladolike, s određenim omjerom struka i bokova te koje posjeduju neotenske karakteristike lica, a žene imaju sklonost izbirljivo birati partnere prema uspješnosti, kreativnosti, mjestu u hijerarhiji kompetentnosti i društveno-ekonomskom statusu.

Nije neobično da su u svim filmovima o Spider-Manu njegove partnerice lijepe i privlačne, ali za razliku od Raimijevih filmova, gdje je žena svedena na pasivnu ulogu obožavanog objekta, u Webbovim i Wattsovim filmovima Spider-Manove djevojke su također uspješne i inteligentne. Gwen u Čudesnom Spider-Manu radi kao uspješna pripravnica u Oscorpu i uz to mu aktivno pomaže u obračunu s negativcima. Atraktivna Liz kao i njegova buduća djevojka, pomalo čudna, ali pametna Michelle, u Povratku kući dio su tima nadarenih srednjoškolaca koji sudjeluju na akademskom natjecanju. No, u odnosu na svojevrsni sretni kraj Raimijeve trilogije koja završava zagrljajem i plesom Petera i Mary, Gwen tragično umire, Liz se odseli, a Michelle potpuno izgubi sjećanje na Parkera.

Od individualca do timskog igrača

Zanimljivo je da su neki kritičari i fanovi Puta bez povratka odjednom otkrili Andrewa Garfielda pohvalivši ga kao ugodno iznenađenje u ponovljenoj ulozi Čovjeka pauka. Šokiran koliko je bio "sjajan i fenomenalan", Chris Stuckmann je u videorecenziji otkrio da bi želio vidjeti nove nastavke Garfieldova Spider-Mana. Gledajući iznova sve filmove bio sam i sam iznenađen koliko su mi dobro sjeli Webbovi filmovi. Vjerojatno zbog toga što su bili mračniji i približili se granicama trasha vukući inspiraciju iz znanstveno-fatastičnih horor komedija iz 1980-ih. Prosuđujući iz sadašnje perspektive, nastavci Čudesnog Spider-Mana nepravedno su podcijenjeni, posebice "dvojka" gdje su Garfield i Emma Stone ostvarili čudesnu kemiju. Uostalom, Garfiled je nešto poput kompenzacije između totalnog superšmokljana i zbunjenog, pomalo bedastog tinejdžera kakvog je utjelovio Holland.

Ipak, treba naglasiti da je Holland zaista dobar, emotivno vrlo ekspresivan glumac pa mu nije bio problem uvjerljivo se vratiti ulozi tinejdžera obdarenog supermoćima. Njegov Spider-Man je timski igrač za razliku od ranijih verzija usamljenog borca za pravdu, iako s njima dijeli snagu karaktera, vječni optimizam, nadu, a onda i smisao za humor. U prošlosti su Spider-Mani bili ekstremni individualci, razvijali su se samostalno kroz iskustvo i bez utjecaja mentora. Bili su na neki način romantički junaci uhvaćeni u procijepu između poziva i osjećaja. To je uvijek rezoniralo sa mnom, tako da mi osobno nije najbolje sjela ideja multiverzuma i više različitih Spider-Mana koji sad u borbi protiv zla djeluju zajedno, unutar istog prostora i vremena. "Manje je više", rekao bih, barem kada je riječ o fiktivnom liku i svijetu ovog superjunaka koji nam pokazuje kako biti kompetentan te nadići osjećaj slabosti.