Sirova, mračna, buntovna i odvažna studija poremećenog uma koja će vas usisati u svoj mračni svijet

Ne sjećam se kada sam zadnji put izašao iz kina potpuno oduševljen kao s projekcije Jokera. Koliko je film moćan govori i to da me je usprkos velikom umoru postupno i stpljivo doveo do euforične fasciniranosti. Joker je suvremeno remek-djelo koje vraća vjeru u film. Sirov je, mračan, rockerski odvažan i žestok, provokativan, ne robuje već nebrojeno puta viđenim rješenjima i ne pokušava fascinirati spektakularnim atrakcijama i neuvjerljivim računalno generiranim efektima. U pitanju je duboka studija karaktera poremećenog uma antijunaka, transgresivna fikcija na liniji Taksiste, Kluba boraca, Dana ludila, Američkog psiha ili Vuka, koja možda uopće nije priča o Jokeru, ali će vas usisati u svoj mračni svijet i oduševiti ako joj pružite priliku.

Teško je pojmiti da je redatelj ovog majstorski režiranog filma Todd Phillips, najpoznatiji po otkačenim komedijama predvođenim muškim likovima. Iako su ga uvijek privlačili kaos, pomutnja i divljanje, pa njegovi filmovi nesumnjivo posjeduju mračne tonove, posebice u filmu ceste i crnoj komediji Termin (Due Date, 2010), ipak je bilo itekako iznenađujuće kada se pročulo da snima ozbiljnu psihološku dramu djelomično utemeljenu u liku iz stripa.

Naravno, postoji površinska veza između Jokera i prošle Phillipsove filmografije jer se film tiče lika koji se pokušava baviti komedijom. Ali dublja veza se tiče redateljeve kritike paradoksalne američke situacije gdje imate ustavom zagarantiranu slobodu govora i izražavanja a niste je u mogućnosti slobodno ostvarivati bez straha da se netko neće uvrijediti. Kako je Phillips objasnio za Vanity Fair, napustio je komediju upravo zbog tog straha koji gotovo onemogućava komičarima da budu ono što jesu. Uz dozu crnog humora i fantazije, na kraju je stvorio realistično-poetični portret jednog od najfascinantnijih negativaca.

Prljavština Gothama i Arthurova otuđenost

Jaquin Phoenix, koji je maestralno utjelovio Jokera, rekao je u razgovoru kod Jimmyja Kimmela da vas Joker drži u neizvjesnosti jer ne znate što očekivati. I bio je potpuno u pravu. To je istina i usprkos tome što je estetski gledano Joker realistični retro film. Gotham je inspiriran New Yorkom i Jersey Cityjem s kraja 1970-ih i početka 1980-ih, slika je zrnata i standardnog američkog širokog formata, ali užeg od trenutnog standarda, a film stoji na ramenima prvenstveno velikih ostvarenja i redatelja iz 1970-ih. Stoga se opis Gothama na samom početku Jokera, kao zatrpanog smećem, prljavog i prepunog štakora, uvelike podudara s New Yorkom u Taksisti (Taxi Driver, 1976) Martina Scorsesea.

Bačen u otuđeni svijet Gothama, gdje su bogate elite odvojene od siromašnog naroda, Arthur Fleck je zaposlen kao klaun. Kroz taj posao neuspješno se pokušava integrirati u društvo budući da je predmet ismijavanja, nepoštovanja i zlostavljanja. S druge strane i sam je čudak, povučeni depresivni samotnjak koji sanjari o karijeri stand-up komičara. Za razliku od Jokera kao genijalnog supernegativca, Arthur ne ostavlja dojam visoko inteligentne osobe koja je sposobna za objektivnu samorefleksiju i racionalnu procjenu vlastitih kompetencija. Prije se čini kao savršeno uprizorenje "Dunning-Krugerova efekta", kognitivne pristranosti zbog koje ljudi nemaju sposobnost prepoznavanja nedostatka vlastite sposobnosti, tj. skloni su precjenjivanju vlastite kognitivne sposobnosti.

U međuvremenu posjećuje socijalnu radnicu te se ispostavlja da je na terapiji sedam različitih lijekova zbog svog lošeg mentalnog stanja i neurološkog poremećaja koji ga tjera na ispade jezivog histeričnog smijeha. Taj smijeh ne odražava istovjetno Arthurovo mentalno stanje ili komičnost vanjske situacije, nego se radije doima poput refleksa na neugodne situacije, ideje i događaje. Poput Normana Batesa u Hitchcockovu Psihu i dalje živi s majkom, zaljubljuje se u susjedu, samohranu majku Sophie, poput narcisa je opsjednut samim sobom i željan je validacije od strane drugih ljudi, što implicira manjak osjećaja vrijednosti. Stoga se nerijetko upušta u maštarije koje gube svaku vezu sa stvarnošću.

Arthur je stranac, otpadnik, mentalno slaba osoba. U potrazi je za vlastitim autentičnim identitetom i nesposoban konstruktivno se suprotstaviti strukturalnim nepravdama na pozitivan i društveno prihvaćen način. Nakon što mu je banda tinejdžera uzela natpis dok je radio na ulicama Gothama kao klaun, a onda ga i pretukla, njegov kolega s posla, Randall, pozajmi mu pištolj. No, to se, naravno, ubrzo ispostavi kao vrlo loša ideja. Arthur dobije otkaz jer mu je pištolj ispao dok je zabavljao djecu u bolnici, a Randall slagao da mu nije posudio pištolj.

Integriranje mračne strane osobnosti

Vraćajući se razočaran kući podzemnom željeznicom upada u sukob s trojicom pijanih zaposlenika korporacije Wayne Enterprises vidjevši kako maltretiraju mladu ženu u vlaku. Krivo interpretiravši Arthurov napad histeričnog smijeha potaknut neugodnom situacijom, napadnu ga i počnu bez pravog razloga udarati. Međutim, Arthur iznenada izvuče pištolj i u samoobrani hladnokrvno ubije svu trojicu.

To je presudan trenutak kada Arthur spoznaje vlastitu moć, integrira potisnutu mračnu stranu osobnosti te započinje proces transformacije u čudovišnog negativca. Istovremeno, redatelj je sjajno posložio film na način da je tijekom ove prve kulminacije u nasilju gledatelj potaknut na osjećaj zadovoljstva što su zlostavljači kažnjeni. Na taj način provocira na razmišljanje o ljudskoj sposobnosti za zlo i dobro, i to ne u naivnim dihotomnim kategorijama krajnosti, već kao nešto za što su svi ljudi sposobni iako možda toga uopće nisu svjesni.

Ključ razumijevanja filma

Arthur još uvijek nije Joker, ali je nakon ubojstva trojice zlostavljača otkrio svoju unutarnju snagu, što se manifestira i u erotskom smislu, pa u dojmljivom prizoru odlučno dolazi do Sophie i poput iskusnog ljubavnika poljubi je bez riječi i okolišanja. Međutim, kasnije se ispostavlja da je njihova strastvena veza zapravo bila samo produkt Arthurove mašte u trenutku euforije.

I tu se nalazi ključ razumijevanja cijelog filma. Naime, kao što je Joker nepouzdan pripovjedač i sam film Joker ispostavlja se kao nepouzdan jer gledatelja nastoji dovesti u zabludu o naravi svoje unutarfilmske stvarnosti i fantazije.

Nakon što ga socijalna radnica obavijesti da se zbog prekida financiranja ukida socijalna služba, Arthur ostaje bez lijekova, čime se može objasniti daljnji pad u ludilo, nasilje i mrak. Njegov prvi stand-up nastup s ispadima smijeha prošao je katastrofalno, iako je u njegovu umu bilo fantastično. Potom, pročitavši pismo majke Penny Thomasu Wayneu pomisli da je njegov nježeljeni sin. Ipak spletom okolnosti saznaje da je zapravo posvojeno dijete, a Penny mentalno bolesna osoba koja je dopuštala njezinom tadašnjem dečku da ga zlostavlja dok je bio dijete.

Neću otkrivati daljnje detalje priče kako vam ne bih pokvario gledanje. No, za razliku od Travisa u Taksisti, koji se u zadnji trenutak predomisli pa umjesto ubojstva predsjedničkog kanidadata krene u moralno dostojan krvavi pohod spašavanja maloljetnice iz pakla prostitucije, Arthur od trenutka kada shvati da ga je i majka lagala počinje s konačnom transformacijom u čudovište. Pronalazi svoj autentičan identitet i postaje Jokerom, simbolom paradoksalne uglađene ili stilizirane iracionalnosti. Destrukcija postaje njegov razlog postojanja i rješenje problema otuđenosti.

Je li moguće suosjećati sa čudovištem?

Film kulminira simfonijom nasilja i dionizijskog ludila prikazano estetski izuzetno zavodljivo, pri čemu Gotham pada u potpuni društveni kaos i anomiju. Sve osobe koje je Joker ubio na neki način su njemu osobno naudile i nikako se ne mogu smatrati moralnim vertikalama. Iako zasigurno ne zaslužuju toliko drastičnu kaznu poput doslovne smrti, Joker samim tim ipak još uvijek nije utjelovljenje apsolutnog zla. Stoga je jedno od mnogih pitanja koje film postavlja i je li moguće suosjećati sa čudovištem bez da se postane čudovištem?

Joker je pobudio strah kod rođaka ubijenih u brutalnoj masovnoj pucnjavi tijekom ponoćne projekcije filma Vitez tame: povratak (Dark Knight Rises, 2012) u američkom gradu Aurora, tako da su u pismu američkoj tvrtki za zabavu Warner Bros izrazili zabrinutost zbog nasilja u filmu. Majka jedne žrtve rekla je za BBC da je bila „apsolutno prestravljena“ novim trailerom za Jokera, posebno kada je saznala da sadrži „nepotrebno nasilje“: „Ljuti me što velika filmska tvrtka ne preuzima odgovornost i uopće ne brine za javnost.“ Naime, ubrzo nakon masakra počele su kružiti glasine da je tada 24-godišnji ubojica James Holmes bio inspiriran Jokerom, no to se vrlo brzo ispostavilo kao činjenično potpuno netočno.

Joker - opasan film?

Stephanie Zacharek je u osvrtu na film za Time napisala kako je redatelj Todd Phillips odgovoran za „agresivan i moguće neodgovoran idiotizam“ Jokera koji je pravi primjer „praznine naše kulture“. Matthew Rosza tvrdi za Salon kako je film „opasan manifest koji bi mogao inspirirati incele [muškarce u prisilnom celibatu] na nasilje“.

Takvo objašnjenje nasilja, koje ne uzima u obzir sociološke, psihološke, fizičke i druge uzroke, površno je i naivno. Riječ je o fikciji koja se može interpretirati s različitih teorijskih gledišta, jednako kao što je fikcija Raskoljnikovo brutalno ubojstvo sjekirom stare lihvarke u Zločinu i Kazni ili, primjerice, za suvremene okvire nepojmljiva biblijska priča o Abrahamu kojemu Bog poželi testirati vjernost tako da mu naredi da zakolje vlastitog sina. Osim toga, Joker je lik unutar šireg DC svijeta gdje postoji i njegov antipod kao arhetipni junak i borac za dobro, pa razrađenost Jokerovog lika utječe na dojmljivost, svrhu i značenje samog Batmana.

Phillips je u razgovoru za IGN rekao kako film šalje poruke o nedostatku ljubavi, traumi iz djetinjstva i nedostatku suosjećanja u svijetu te da misli kako ljudi to mogu podnijeti. To što osjećate empatiju prema Jokeru ne znači da ste zla osoba ili da ćete počiniti zločin ako vas film oduševi. Upravo suprotno, sposobnost svojevrsne empatije prema čak i navjećim kriminalcima i zločincima čini vas čovjekom, posebno ima li se na umu kompleksnost svake osobe i njezine povijesti koja nije nužno u cijelosti uronjena u zlo. Problem nastaje kada se fikcija zamijeni za stvarnost, a loše ideje postanu vjerovanja koja onda mogu uzrokovati loša djelovanja.

Je li Joker uopće film o Jokeru?

Jedan od prigovora nekih kritičara Jokeru je navodni "nedostatak priče". No, u pitanju je besmislen prigovor jer Joker zasigurno posjeduje priču, ali možda ne posjeduje onakvu kakvu bi oni željeli. Dapače, priča je sjajno razrađena i audio-vizualno izložena, ali ne treba zaboraviti da je koncentrirana oko psihološkog profiliranja specifičnog lika. Kamera, fotografija, montaža, kostimografija i izvrsno komponirana glazba koja doprinosi atmosferi, značenju slike i građenju priče posloženi su u koherentnu, burnu i uzbudljivu cjelinu.

Prednost Jokerovog filmskog pripovijedanja i priče je što ostavlja otvorena moguća značenja i interpretacije. S obzirom na pripovjedačku nepouzdanost Jokera, na kraju se može upitati je li sve što se dogodilo u filmu zapravo plod Jokerove fantazije za vrijeme boravka u mentalnoj bolnici? Ili se sve dogodilo tako kako se čini da film sugerira? Koji je točno odnos Jokera i Batmana? Možda ovaj Joker nije isti Joker kao onaj iz Nolanova Viteza tame ili Burtonova prvog Batmana, nego njegova preteča?

Možda to uopće nije film o Jokeru nego o fantaziji prolupalog lika na psihijatriji koji je opsjednut Jokerom i mitologijom Batmana slično kao što je John Arnold DeMarco (glumi ga Johnny Depp) umislio da je sam Don Juan, najveći ljubavnik na svijetu, u Don Juan DeMarcu (1995)?

Upravo to bogatstvo značenja i provociranje mišljenja, u spoju s prekrasnom estetikom, zaigranošću i izvrsnim glumačkim izvedbama, čini Jokera suvremenim klasikom, autentičnim umjetničkim djelom koje će bez ikakve sumnje nadživjeti sve kritike ogorčenih moralista.