Neobičan svijet Palm Springsa nudi malo eskapizma u sumornom vremenu koronavirusa

U vremenu kada je pandemija buknula u svijetu koji se počeo zaključavati unutar svojih dijelova, kada je Nacionalni stožer preuzeo kormilo društva, a poruka „Ostani doma“ iritantno odzvanjala na svakom koraku, na listama preporučenih filmova za gledanje redovito je uvrštavan kultni Beskrajni dan (Groundhog Day, 1993.) s Billom Murrayjom. Iako baš i nije bilo najjasnije zašto, čini se da razlog leži u tome što ta egzistencijalna romantična komedija izlaže priču o ciničnom televizijskom koji se misteriozno nađe u vremenskoj petlji, proživljavajući jedan te isti dan iznova. Monotonija istog dana u filmu, kao da je bila preslikana na beznadnu monotoniju života u vlastitim kućama na socijalnoj distanci, bez ikakvih vanjskih događanja na koja smo inače naviknuli, pa su se očito mnogi pronašli u njemu.

Naravno, Beskrajni dan nije prvi takav film “zone sumraka”. Prije njega, primjerice, pojavio se kratkometražni film 12:01 PM (1990.) a onda i dugometražni igrani film 12:01 (1993), čiji je redatelj Richard Lupoff optužio autore Beskrajnog dana za plagijat. Riječ je o adaptacijama istoimene kratke priče iz 1973. godine, uz tu razliku što je kratki film 12:01 PM pesimističnijeg svjetonazora budući da je junak filma u nemogućnosti izaći iz beskonačne jednosatne petlje.

A, mi smo, nekako slučajno baš za vrijeme parlamentarnih izbora, pomislili na trenutak da smo izašli iz beskonačne petlje koronavirusa, no nakon ponovne eskalacije širenja zaraze opet smo se našli u zoni sumraka “novog (ne)normalnog”. Stožer je najavio svakodnevne konferencije za novinare u 14 sati, uvode se strože mjere poput obveznog nošenja maski i ograničavanja većih okupljanja. Svemu tome ne nazire se kraj, znanstvenici upozoravaju da će na jesen biti još gore, a u tom kontekstu kriznog stanja i jedne od najdepresivijih godina za sedmu umjetnost pojavio se prije nekoliko dana novi film koji eksploatira tu već dosta puta viđenu premisu vremenske petlje – malo pomaknuta romantična komedija apsurda s minimalnim elementima znanstvene fantastike, Palm Springs.

Funkcija vremenske petlje

U pitanju je dugometražni prvijenac redatelja Maxa Barbakowa i scenarista Andyja Siare koji parazitira na konceptu Beskrajnog dana, ali se kreće u nekom drugom pravcu. Naime, tipično je za filmove s vremenskom petljom da se tiču karakterne transformacije glavnog lika na način da apsurd repetitivnog dana, u kojemu se neobjašnjivo nađe, junak iskorištava za razvoj moralnih, spoznajnih, umjetničkih ili nekih drugih kompetencija da bi na kraju bio nagrađen spasenjem. Primjerice, u Beskrajnom danu izlazak iz petlje i nagrada novim danom dolazi u trenutku kada se Phil Connors potpuno transformira u nesebičnog, zrelog, kompetentnog i moralnog čovjeka koji upravo zbog svojih kvaliteta osvoji srce Rite Hanson, a u Prije nego što padnem (Before I Fall, 2017) taj izlazak iz petlje uvjetovan je moralnim rastom, spoznajom prošlih loših djelovanja i nesebičnim samožrtvovanjem, čime se sugerira da prava strava ne leži u smrti, nego u vječnom ponavljanju istih pogrešaka.

Scenarist Palm Springsa Siara rekao je za Observer kako je za razliku od Beskrajnog dana želio ispitati premisu što ako osoba zaglavljena u petlji shvati smisao života, ali za nagradu ne bude oslobođena vječnog vraćanja istoga. Svojvrsna gubitnica sklona alkoholu, Sarah, koja u filmu spletom okolnosti zaglavi s ciničnim Nylesom proživljavajući isti dan iznova, na prvoj trećini filma predloži upravo nesebičnost kao rješenje problema. „Što ako se život nastavlja za sve druge, ali ne za tebe i mene sve dok ne zaslužimo naš izlazak van?", upita Sarah Nylesa. Međutim, fantastični svijet Palm Springsa nije zainteresiran za osobni razvoj. Zapravo je u apsolutnom smislu besmislen, tj. nije vođen nekakvom providnošću, apsolutnom idejom, bogom ili krajnjom svrhom.

U tom smislu, čini se kao da je misteriozna crvena svjetlost u pećini fenomen stvoren tek pukom slučajnošću koji posjetitelje pećine vodi u beskrajni dan. „Ne znam što je to. Moglo bi biti život, moglo bi biti smrt. Mogao bi biti san, možda te zamišljam, možda ti mene zamišljaš, moglo bi biti čistilište ili pogreška u simulaciji u kojoj se oboje nalazimo. Ne znam. Dakle, odlučio sam prije nekog vremena na neki način odustati i sveukupno prestati pokušavati shvatiti značenje stvari, jer jedini način življenja u tome je prihvatiti činjenicu da ništa nije važno“, kaže Nyles čiji trenutak kada je zaglavio u petlji, za razliku od Philovog u Beskrajnom danu, nije prikazan, njego je elipsom ostavljen na maštu gledatelja. Na pitanje Sare a koja je onda poanta života, Nyles ispali egzistencijalistički odgovor poput Alberta Camusa u Mitu o Sizifu: „Pa na neki način nemamo izbora nego živjeti, pa mislim da je najbolje da naučiš kako podnositi postojanje.“

Pseudoznanstveno objašnjenje

Osim navedenog i činjenice da je u Palm Springsu barem troje ljudi zaglavljeno u vremenskoj petlji, a ne samo jedan lik kao što je tipično za filmove takve tematike, postoji još jedan moment prema kojemu se razlikuje od svojih prethodnika - načinu na koji Sarah i Nyles na kraju uspiju razbiti ciklično vraćanje istoga dana. Umjesto nerazjašnjenog, ali alegorijskog izlaska iz petlje jednom kada glavni lik pounutri vrline i relevantne kompetencije, autori Palm Springsa odlučili su se za pseudoznanstveno, naturalističko objašnjenje izlaska.

Naime, Sarah se dosjeti mogućeg rješenja zagonetke nakon što provede dobar dio vremena proučavajući kvantnu fiziku i razgovarajući s fizičarima. Scenarist Siara je rekao za Gizmodo kako je doista posvetio dosta vremena proučavajući teoriju struna, gledao dosta videa na YouTubeu, otkrio zanimljive stvari o Cauchyjevu horizontu i razgovarao s fizičarima. "Dakle, znate, ako bi se to moglo dogoditi, pokušao sam barem racionalizirati ili objasniti način kako bi se to dogodilo i objasniti izlaz iz toga".

Neću vam sad baš otkriti sve, no način na koji uspiju izaći iz beskrajnog dana čini se beskrajno glupav, ali istovremeno u skladu s naravi ove uglavnom zabavne i apsurdne romantične komedije čiju neobičnost naglašava retro elektronika u stilu 1980-ih. Doduše, Palm Springs duhovitošću i alegoričnošću nije dorastao Beskrajnom danu, a pomaknutošću, originalnošću i snovitošću nije ni blizu Donnija Darka (2001) Richarda Kellyja. Stoga se 92% na Rotten Tomatoes, visokih 7.6 na IMDb-u i neobjašnjive pohvale velikog dijela kritike, čine teško probavljive, ako se zanemari posvemašnja kinematografska suša i kaos u svijetu.

U nedostatku nečeg kvalitetnijeg i supstancijalnijeg, film može poslužiti kao solidan ljetni bijeg, lak otklon od svakodnevice i sparina. Doživljaj nudi kroz komediju i nihilistički pogled na stvarnost obojan šarenom estetikom, u kojoj je ljubav prema drugom ljudskom biću jedna od subjektivnih svrha u procesu formiranja čovjeka kojemu je prvo dana egzistencija, pa tek onda, individualnim naporom, esencija i smisao.

Pa ipak, na samom kraju, ostaje pitanje – a što nakon što završi proces dohvaćanja značenja? Film završi, osjećaj je dobar. Sarah i Nyles su dvije velike kriške pizze što zajedno plutaju u bazenu poput ujedinjenih, primordijalnih, Aristofanovih sferičnih bića iz Platonova Simpozija koja su konačno pronašla svoje davno izgubljene polovice. No, ima li smisla i nakon izlaska iz "beskrajnog" procesa pronalaska smisla? Što nakon filma, kada se upale svjetla? Metaforički rečeno...