Vapaj umirovljenice iz Doma za starije prema Stožeru: 'Preklinjem, nemojte me više čuvati na ovakav način'

Ne sviđaju se svima mjere koje donosi Nacionalni stožer RH. Tako je preko Facebooka svoje nezadovoljstvo iskazala i Luca Cetinić.

Naime, Luca živi u Domu za starije i nemoćne u Splitu u objektu Zenta, u stambenom dijelu. Jedino što u ovom trenutku želi jest da im se da odobrenje izlaska. Već četiri mjeseca živi "pod ključem i strogim mjerama". Ima 66 godina te se služi štakama. Osoba je s invaliditetom.

Ovu objavu uputila je HZJZ-u, Ministarstvu za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, NZJZ "Andrija Štampar", NZJZ Split, Uredu pravobraniteljice OSI, Predsjedniku RH, Gradu Splitu te Splitsko-dalmatinskoj županiji i sredstvima javnog priopćavanja. 

Kako je rekla za RTL.hr, nitko od nadležnih još joj nije ništa odgovorio. Podržavaju je u Uredu pravobraniteljice u Splitu i Zagrebu. Iz Ureda predsjednika RH dobila je odgovor kako nadležni trebaju postupiti po tom pitanju.

"Obavještavamo Vas kako smo u Uredu predsjednika Republike Hrvatske zaprimili Vaše pismo vezano uz postupanja u domovima za starije i nemoćne. S obzirom na to da ste se svojim pismom izravno obratili i nadležnim tijelima, očekujemo postupanja u skladu s pozitivnim propisima kojima se utvrđuje iznesena materija", odgovorili su joj iz Milanovićeva Ureda.

Za RTL.hr kazala je kakva je situacija u tom Domu. 

"Ovdje do lipnja ništa nije prolazilo osim lijekova, jeli smo što su oni kuhali i "dobacivali" nam po sobama. Novi zatvor (nakon 19 dana izlaska) od 20. lipnja nema posjeta, ali opskrba tri puta tjedno, paketi, koji odleže tri dana u njihovom skladištu.

Dakle, svježe voće i povrće ne može na taj način, niti riba (niti smrznuta i pakirana što se može dezinficirati), ne može se dobiti", rekla nam je Luca.

Objavu s Facebooka prenosimo u cijelosti:

"Činjenice:

Stožer CZ RH izdao je za stanovništvo mjere zaštite od zaraze virusom Covid – 19 pod motom Novo normalnoi Ostani odgovoran. K tome, otvorene su granice i sve druge gospodarske djelatnosti. Ljudi putuju i sve aktivnosti obavljaju se po tim mjerama. Odgovorni stručnjaci nas uče kako živjeti (plesati) s tim virusom, jer se ne zna kada će biti otkriveno i spremno za upotrebu cjepivo protiv te bolesti. Do tada treba nastaviti život uz mjere zaštite, a svaki pojedinac preuzima odgovornost za svoje zdravlje i ponašanje prema sebi i drugima. Građani RH, stariji od 65 godina, žive slobodno kao i drugi u svojim stanovima. U zgradama koriste isti ulaz (dizalo) i hodnik pri dolasku do svog stana.

Pada li ikome na pamet da sve starije od 65 godina ZAKLJUČA u stanove, kako ne bi izlazi izvan zgrade pa donijeli virus ostalim stanarima? Ne naravno, jer to bi bilo suludo. S druge strane, manji dio starijih živi u domovima za stare i nemoćne. Za domove za stare i nemoćne ste odredili mjeru zaključivanja u potpunosti, čime je svima oduzeta sloboda kretanja, jer ih se „čuva“ od zaraze. I to je u redu za dio korisnika na gerijatriji, na odjelu za demenciju te za one u visokim godinama koji se teško kreću pa ni inače više ne izlaze.

Ali, pod ključem sam se zatekla i ja, došavši redovnim putem uz molbu. Umirovljenica, koja živi u domu već šest godina zbog teške tjelesne invalidnosti, sada stara 66 godina. Aktivna sam osoba (volim biti društveno korisna i baviti se svojim hobijima…). Osobni automobil mi zamjenjuje noge više od 40 godina. Nisam u mogućnosti birati mjesto stanovanja, zbog arhitektonskih barijera, nepostojanja stambenih zajednica za tjelesne invalide i nedostatka organizirane pomoći za samostalan život ovakvim osoba. Gospodo stručnjaci, objasnite mi, koga ja mogu zaraziti, ako samo uđem kroz vrata (uz dezinfekciju) i dođem do svog stambenog prostora?

Naglašavam da sam korisnica stambenog dijela Doma, te da su moji kontakti s drugim korisnicima minimalni. Također, smatram da moji izlasci iz kruga Doma ne bi za ostale korisnike predstavljali ništa veću opasnost od zaposlenika Doma koji svakodnevno odlaze kući po završetku posla i dolaze u različite kontakte izvan Doma koje nitko ne preispituje niti kontrolira. Istina, izvrši se testiranje uposlenika prije povratka s odmora i slično, ali ostale dane oni žive svoj život i imaju kontakte. Koga ja mogu zaraziti, ako se ne družim s ostalim korisnicima?

"Suvisla sam i sposobna"

Suvisla sam i sposobna pridržavati se mjera i ponašati odgovorno prema sebi i drugima, nikad kažnjavana.  Manja je mogućnost da se zarazim, jer su i moje fizičke aktivnosti i kontakti manji. Stoga preklinjem, nemojte me više ni dana čuvati na ovakav način! Razmislite - hoću li ja, sa 66 godina i štakama (ili invalidskim kolicima) poći u noćne klubove, poći na neka masovna događanja i zabave  pa se ne pridržavati nužnih mjera?

Neću, sigurno neć u! Sve kad bi i htjela to ne mogu.

Nadalje tražim odgovor, temeljem čega ste mene (bez pitanja i unaprijed) ocijenio kao osobu nesposobnu da se brine o sebi, oduzimajući mi slobodu kretanja zagarantiranu Ustavom RH, Konvencijom UN-a o pravima osoba s invaliditetom (svih dobi) i drugim dokumentima EU??? Sve pod izlikom da je to „za moje dobro“ i za „opće dobro“. Danas to više nije za opće niti za moje dobro. Ponavljam – po toj logici bi trebalo zaključati sve stanove gdje živi starija osoba koja spada u ugroženu skupinu. Koliko bi stanovnika RH tada bilo pod ključem? A ja sam pod ključem i strogim mjerama već četvrti mjesec (109  dana). Kako će se ponašati ostali korisnici i koje mjere će se primjenjivati na njih – to nije moja briga, ako netko izvrši kriminalnu radnju za to sam odgovara. Nisam zaražena nijednom zaraznom bolesti. Ali jesam prije prvog rođendana preboljela virus dječje paralize, što je ostavilo teške i trajne posljedice na moje tjelesne mogućnosti. Kažem ostavilo posljedice, a ne da sam zarazna. Osoba sam s invaliditetom III. kategorije (100% t.o.) a dijagnoza mi je u grupi paraplegije, za kretanje koristim štake i/ili kolica.

"Oduzimate i ono malo što mogu"

I danas, nakon svih napora u životu, nakon rada i „uživanja“ minimalne invalidske mirovine meni oduzimate i ono malo što mogu, ugrozivši mi zdravlje i život. Čisto kao činjenično stanje - nisam se školovala po ustanovama na teret države, nisam radila u zaštitnim radionicama i ne uživam nikakvu organiziranu pomoć. Nisam iz bogate obitelji, ništa nisam naslijedila i tako dalje i tako dalje. Oduzimaju mi se zadnji dane (ili koja godina) života, zašto? Po stotinu puta se pitam ZAŠTO na ovakav način? Mogu potpisati izjavu kojom prihvaćam odgovornost za svoje ponašanje.

Radi gore navedenoga, molim uvažene stručnjake milost za svoj život, prije nego me ubijete „čuvanjem“ pod ključem na neodređeno vrijeme, tako da uvažite moj slijedeći:

P rijedlog : - Propisane mjere za korisnike Doma, dopunite uputom da se pojedincima kao što sam ja odobri izlazak izvan prostora doma i nastavak život u svojoj stambenoj jedinici. Sve na osobnu odgovornost uz primjenu uputa koje vrijede za sve ostale građane. - Sve to zbog razloga što ja i suprug, kao invalidne osobe – u Splitu ne možemo pronaći stan u najam prikladan za invalidska kolica. Želim nastaviti „plesati“ život s virusom, jer ovo sada nije život već ugrožavanje istog. Ne možete me držati pod ključem do pronalaska cjepiva, pod izlikom čuvanja života i zdravlja. To bi značilo da ste mi izrekli smrtnu presudu. Živim sa suprugom koji je također tjelesni invalid od djetinjstva i sada vezan za invalidska kolica. Nije za gerijatriju, a ne mogu i ne želim ga ostaviti samoga ovdje, bez posjeta i pomoći.  

Zakonsko uporište: Nisam pronašla zakon niti druge propise koji govore da se osobi može oduzeti sloboda unaprijed jer netko sumnja kako će se zaraziti izlaskom vani pa zatim širiti zarazu na ostale korisnike ustanove (u zgradi). Ustav RH kaže: Članak 16. (1) „Sloboda i pravo mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i pravo drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje. (2) Svako ograničenje slobode i prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.“ Članak 17. govori o ratnoj opasnosti i prirodnim nepogodama, pa tako kaže da se pravo na život ne može ograničiti niti kod neposredne opasnosti za državu… Članak 22. kaže: „Čovjekova je sloboda i osobnost nepovrediva.“

„Nikome se ne smije oduzeti ili ograničiti sloboda, osim kada je to određeno zakonom, o čemu odlučuje sud.“ Članak 16. Ustava RH spominje ograničenje slobode i prava – ali zakonom i zbog zaštite drugih. Stožer CZ RH svojim mjerama, uputama i preporukama je ograničio slobode u ponašanju i prava u cilju zaštite javnog zdravlja. Nije rečeno da nekoga dodatno treba zaključavati unaprijed računajući da će širiti zarazu. Također se kaže „u svakom pojedinačnom slučaju“. Što znači da i moj slučaj trebate razmotriti i ocijeniti, pa i osobnim razgovorom o situaciji. Zakon o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti (NN 47/20) govori o sprječavanju zaraze i određivanju izolacije i karantene za zaražene i one koji su bili u kontaktu sa zaraženom osobom. Govori još o svemu potrebnom, ali i ne o mjeri zaključivanja osobe, koja k tome nije zaražena niti bila u kontaktu sa zaraženima!!! Meni nije oduzeta poslovna sposobnost i u stanju sam primjenjivati propisane mjere.

"I ja želim život"

Jedino uvažavanjem mojoj molbi dokazat će te (toliko puta javno ponavljanu) brigu o zdravlju i životu građana.

Preostaje mi druga mogućnost, ali i ja želim život. Stoga, nemojte me imati na savjesti. Očekujem vaše očitovanje čim prije. Čekam da mi osigurate izlaženje kroz vrata ovog Doma, da se odvezem na plažu prilagođenu za OSI i budem na zraku uz more. Istovremeno da vodim brigu o suprugu koji sada ovisi o tome. Da obavljam i druge potrebne radnje za normalan život pod nastalim uvjetima.

U toj vjeri ostajem s poštovanjem i zahvalnošću.

Luca Cetinić", stoji u objavi.