Upoznajte leoparda hrvatskih šuma: Velika zvijer jednom je već nestala, znanstvenici je pokušavaju spasiti

Jedan je od nekoliko velikih zvijeri koje žive u Hrvatskoj, ali o njemu nećete čuti narodne predaje, legende niti čitati u bajkama kao o vuku ili medvjedu. Ima ljudi koji i ne znaju da on postoji, što i ne čudi jer se ljudi kloni i živi samotno i skrovito. Za ljude nije opasan, a za prirodu ima veliku važnost. Ako vam se pruži ta rijetka čast, od pogleda na njega zastat će vam dah, ali ćete njegovu pozornost vrlo teško, ako i uopće, privući. Dobri poznavatelji čak će reći da se čini arogantnim.

VEZANE VIJESTI

On je ris i jedna je od najugroženijih životinjskih vrsta u Hrvatskoj i šire. Strogo je zaštićen i nalazi se na Crvenom popisu sisavaca. Jednom je već bio posve nestao, a da se to ne bi ponovilo brine se ekipa 6,8 milijuna eura vrijednog međunarodnog projekta LIFE Lynx koju predvode znanstvenici i znanstvenice iz Hrvatske, Slovenije, Italije, Slovačke i Rumunjske, a njihov rad redovito pratimo. ''Alojzije, sretno! Velebitska prostranstva sad su tvoja'' 

Ris Alojzije je odrasli mužjak težine 21 kilogram koji je prije mjesec dana uhvaćen na području Rumunjske, a za njegovo hvatanje su zaslužni rumunjski partneri projekta LIFE Lynx, Udruga za očuvanje biološke raznolikosti (ACDB). Do trenutka puštanja ris je prošao sva potrebna zdravstvena i genska testiranja te posebnim transportom prešao gotovo 1300 kilometara do svog novog doma (FOTO: Vedran Slijepčević/LIFE Lynx) U Hrvatsku je u petak stigao Alojzije, još jedan ris iz Rumunjske, a mi smo razgovarali s Magdom Sindičić, docenticom na Veterinarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i glavnom koordinatoricom projekta LIFE Lynx s hrvatske strane, u kojemu sudjeluju i Veleučilište u Karlovcu te udruga BIOM.

Zašto je pokrenut projekt LIFE Lynx i koji je njegov glavni cilj? Iznimno malena populacija euroazijskog risa (Lynx lynx) nalazi se pred izumiranjem u našoj i susjednim državama zbog parenja u srodstvu jer se već gotovo 50 godina potomci šest životinja razmnožavaju isključivo međusobno. Do toga je došlo jer je ris početkom 20. stoljeća gotovo u potpunosti nestao s ovih prostora pa su slovenski lovci 1973. reintrodukcijom, odnosno naseljavanjem risova, doveli šest novih životinja u Sloveniju iz Slovačke. Njihovim širenjem nastala je trenutna populacija, ali su prije 10 godina znanstvena istraživanja pokazala da su svi oni rođaci u prvom koljenu, što rezultira nizom genskih poremećaja i prijeti njihovim ponovnim izumiranjem.

Jedina nada u njihov spas je da se poveća genska raznolikost populacije u Dinaridima i poveže sa životinjama u Alpama kako bi se stvorila jedna velika metapopulacija koja bi bila dugoročno održiva. Svjesni toga da prirodna migracija zbog gradnje prometnica i gradova danas nije moguća, jedini način je da sami ovdje doselimo nove risove iz velike i zdrave populacije kakva je ona karpatska u Slovačkoj i Rumunjskoj. Stoga smo se s njima i kolegama iz Slovenije i Italije koji imaju isti problem kao i mi povezali u međunarodni projekt LIFE Lynx. Projekt je počeo 2017., a traje do 2024. godine i u sklopu njega u Hrvatsku i Sloveniju bit će pušteno najmanje 14 risova uhvaćenih u Slovačkoj i Rumunjskoj.

U Hrvatskoj, dakle, zapravo više ne živi nijedan autohtoni hrvatski ris? Ne. Zadnji primjerak životinje koja je stotinama tisuća godina hodala ovim prostorima ubijen je, što znamo iz službenih zapisa, 1903. godine, a u tim su godinama risovi nestali i u svim susjednim zemljama, zapravo u cijeloj zapadnoj Europi. Zadržali su se samo u Fenoskandinaviji, Karpatima i na jugu Balkana, Albaniji i Makedoniji, kao jedna mala jezgra u netaknutim izoliranim šumskim područjima u kojima nije bilo velikog utjecaja civilizacije. Naime, tada su izgubili staništa, pala je brojnost njihova plijena – srna i ostalih parnoprstaša pa su se okrenuli domaćim životinjama i čovjek je zbog straha i neznanja te direktne konkurencije neprijateljima proglasio sve velike zvijeri čiji se izlov i nagrađivalo pa je lovni pritisak bio izrazito velik.

Dr. sc. Magda Sindičić (FOTO: Borna Filic/PIXSELL) Uži dio tima istraživača u projektu LIFE Lynx uz Magdu Sindičić čine: Tomislav Gomerčić i Ira Topličanec s Veterinarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Ivana Selanec, Ivan Budinski, Zdravko Budimir i Melani Glavinić iz stručne Udruge za zaštitu prirode BIOM te Vedran Slijepčević s Veleučilišta u Karlovcu Zašto nam je ris važan? Osim što svaka vrsta ima pravo postojati ako se evolucijski razvila, čak i ako nama za mnoge od njih nije jasno kakva je njihova direktna korist za ljude, ali sve je to dio jednog lanca, risovi su predatori. Nalaze se na vrhu prehrambenog lanca, pripadaju u krovnu vrstu i imaju svoju ulogu u ekološkom sustavu kao čistači. Oni se najviše hrane životinjama koje su starije, slabe, bolesne i današnja istraživanja sve više pokazuju njihovu ulogu u održavanju ekosustava pri kolanju virusnih, bakterijskih i parazitarnih bolesti. Nedavna istraživanja u Španjolskoj pokazala su da vukovi u područjima u kojima žive kontroliraju tuberkolozu. Risovi su, dakle, pokazatelj zdravlja i kvalitete ekosustava jer su oni na vrhu i ako je neki dio sustava ispod njih poremećen, oni nemaju dovoljno uvjeta za život. A kako žive risovi? Ove srednje velike mačke dugih nogu, velikih ušiju s čuperkom na vrhu i kratkim repom teritorijalne su životinje, žive u kvalitetnim staništima, na velikim prostorima od oko 100 do 200 četvornih kilometara bogato očuvanih plijenom i mirom i, da se nadovežem na prethodno pitanje, kad imate takvu izuzetnu veliku bioraznolikost, to je dodana vrijednost koju mi ljudi možemo iskoristiti i u promidžbene svrhe – turizam, plasiranje lokalnih proizvoda, njihovo brendiranje, kakav je slučaj s brendom medvjedu prijateljskih proizvoda, na malim obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima i obrtima kojima to daje marketinšku prednost na tržištu.

Prirodnih neprijatelja risovi nemaju, a njihov je životni stil takav da žive sami. Svaka životinja živi samostalno i druže se samo tijekom parenja u veljači i ožujku iako sada primjećujemo, zahvaljujući fotozamkama putem kojih bolje upoznajemo njihov način života, da se to zbiva i u neko drugo doba godine. Mladunci dolaze na svijet za otprilike dva mjeseca. Ženke imaju od jednog do četvero mladunčadi, a dvoje je nekakav prosjek i osamostaljuju se s godinu dana. Tijekom tih 12 mjeseci žive s majkom koja ih mora naučiti svemu kako bi mogli preživjeti i ako se ranije razdvoje od majke, opstanak im je vrlo težak, manji za čak 50 posto pa je i to jedan od razloga zašto je teško brzo vidjeti neki veliki skok u reprodukciji.

Ris Doru (FOTO: LIFE Lynx)

Koliko risova imamo sada i koliko bi ih trebalo biti da ne moramo strahovati kako će opet nestati?

U 2018. godini ih je bilo 50-ak, sada smo pri kraju s obradom podataka za 2019., a pretpostavka je da imamo 40 do 60 životinja, možda smo malo u plusu ili minusu, ali to je pozitivna brojka. U Sloveniji ima 20-ak odraslih risova, a u Italiji su samo dva ili tri u ovom dijelu bližem nama. Lani smo imali 10 do 15 malih risova, što je također dobra brojka.

Međutim, nama nije primarni cilj podizati njihovu brojnost. Cilj naseljavanja je povećati gensku raznolikost koja će se održavati godinama kako bi se izbjeglo parenje u srodstvu, a posljedica toga će, naravno, biti da risova s godinama bude više. U sklopu projekta LIFE Lynx želimo napraviti most – povezati risove u Dinaridima s onima u Alpama i da se lanac nastavlja dalje u drugim zemljama kako bi se stvorila metapopulacija i osigurao veći genski bazen jer prije 400 do 500 godina svi risovi u cijeloj Europi bili su povezani i to je osiguravalo razmjenu gena. Takva situacija danas postoji s medvjedima od Alpa do Grčke i oni zato nemaju problema parenja u srodstvu.

Trebaju li se ljudi bojati risova, strahovati hoće li ih napasti ili im nanijeti materijalnu štetu? Ne. Ljudi se ne trebaju bojati risova. Teško će ga uopće moći sresti jer je on vrlo samotna životinja koja živi vrlo skrovito i u rijetkim prilikama, ako ga imaju čast sresti, on, za razliku od medvjeda ili vuka, neće pobjeći. Ris ostaje nonšalantno raditi ono što već radi u tom trenutku. On za sebe kao da misli da je nevidljiv i ne osjeća se ugroženo od čovjeka, ima dosta samopouzdanja, a možda čak i arogantan stav. Nigdje u literaturi nije zabilježeno da je ris napao čovjeka. Prije dvadesetak godina imali smo slučaj bijesnog risa koji je napao ženu, ali to su bile izvanredne okolnosti jer je bio pod utjecajem bjesnoće za koju znamo da mijenja živčani sustav i ponašanje. Također, risovi za razliku od medvjeda, koji su oportunisti kad je jelo u pitanju, hranu neće tražiti od čovjeka i rijetko napadaju domaće životinje.

Je li bilo teško postići kvalitetnu suradnju s lovcima i lokalnim stanovništvom?

Lovci su naši najvažniji suradnici na terenu. Javnost često nema pravu percepciju o tome što sve obuhvaća lovstvo, a riječ je o važnoj gospodarskoj grani koja može imati pozitivan utjecaj. Onaj negativan dio zbog kojeg su lovci ozloglašeni, a to je krivolov, zapravo je suprotan lovstvu kao dobrom upravljanju jer je krivolov ilegalan. Mi smo zaista iznimno zadovoljni suradnjom s lovcima i oni su nam pomogli u postavljanju fotozamki i prikupljanju podataka, a i istraživanje stavova šire javnosti pokazalo je da imamo jako dobru podršku. I to je važno jer bez nje su ovakvi projekti besmisleni. Lokalno stanovništvo ima i dobru razinu znanja o risovima, što je i logično jer žive na tom području.

Prošle godine u Hrvatsku je iz Rumunjske stigao ris Doru. Njegovo ime na rumunjskom znači 'potreba'​ S obzirom na to da je risa u prirodi gotovo nemoguće susresti, možemo barem uživati u njihovim fotografijama i snimkama koje redovito postavljate i na društvene mreže. Kako zapravo funkcioniraju fotozamke i radiotelemetrijske ogrlice?

Risove je teško istraživati i fotozamke su se pokazale odličnom metodom, a risovi također nose ogrlice s GPS-om i s pomoću njih se prati njihova aktivnost i kretanje. Nose ih otprilike godinu dana i nakon toga one otpadnu, no risove nije lako uhvatiti. Fotozamke smo na cijelom području rasprostranjenosti risa počeli postavljati 2018. godine i danas imamo mrežu od njih 100-injak na lokacijama koje su dobre za snimanje i stalno ih razvijamo i unaprjeđujemo. Riječ je o fotoaparatima koji samostalno stoje na drvetu na jednoj lokaciji i pale se na temelju senzora, dakle, kad životinja prođe upali se senzor i aparat okida fotografiju. Na temelju prikupljenih fotografija i snimki možemo razlikovati pojedinačne životinje. Naime, svaki ris ima jedinstven obrazac krzna pa na temelju rasporeda točkica i boje krzna možemo identificirati jedinke i pratiti ih i tako procijeniti i veličinu populacije. Obilazimo ih jednom, dvaput mjesečno da bismo preuzeli podatke i zamijenili baterije te prikupljamo i uzorke dlake, izmeta i urina risova. Imamo i široku mrežu suradnika i suradnica, lovaca, djelatnika javnih ustanova za zaštićena područja, čuvara prirode, volontera, a na nama je i iznimno velik posao obrade i arhiviranje tih podataka.