Šprajcov komentar: Tko misli da su mjere fašizam, nema pojma, Hitler je cijepljenje Slavena zabranio

Jedan od omiljenih pokliča antivaksera, teoretičara zavjera i negatora pandemije jest da su epidemiološkme mjere i obavezno cijepljenje čisti fašizam. 

S jedne strane to govori da ti dobri ljudi nemaju pojma što je fašizam i da time vrijeđaju sve žrtve fašizma, sve one koji su u fašizmu zaklani, streljani, pobijeni i mučeni a s druge strane to znači da nemaju pojma ni što je fašizam govorio upravo po pitanju cijepljenja - da manje vrijedne rase i nacije poput recimo Hrvata i ostalih Slavena ne treba tjerati na cijepljenje kako bi nas se što jeftinije riješili.

Nasuprot tome, nacisti i fašisti sebe i svoje arijevce su tjerali na cijepljenje upravo u ime zaštite rase. O tome nam lijepo govore dva citata. 

Odnos fašista i nacista prema cijepljenju

Prvi je iz pisma Adolfa Hitlera iz 1942. u kojem iznosi planove za osvojene slavenske teritorije, a drugi je citat Hitlerovog osobnog tajnika Martina Bormanna koji piše o pravilima upravljanja osvojenim Istočnim teritorijima.

Citate i odnos fašista i nacista prema cijepljenju objavio je g. Branko Marčetić u američkom časopisu Jacobin. 

»U području javnog zdravlja nema potrebe na podčinjene rase širiti dobrobiti našeg medicinskog znanja. To bi rezultiralo samo rastom lokalnog stanovništva i apsolutno zabranjujem da se na ovim područjima organiziraju bilo kakvi križarski pohodi koji se tiču higijene ili čistoće.

Obvezno cijepljenje bit će ograničeno samo na Nijemce. Liječnici u njemačkim kolonijama brinut će se samo o njemačkim kolonistima. Glupo je nametati sreću ljudima protiv njihovih želja. I stomatologija bi za njih trebala ostati zatvorena knjiga.«

                                                                                     Adolf Hitler, 1942.  

»Slaveni trebaju raditi za nas. Ako nam nisu potrebni, mogu slobodno umrijeti. Zbog toga je obvezno cijepljenje za njih suvišno, kao i druge njemačke zdravstvene usluge. Plodnost Slavena je nepoželjna.«

                                                                                   Martin Bormann, 1942.