
Više od 200 psihologa osudilo članak o kolegici koja se bavila prostitucijom: 'Crno-bijeli pristup moralnosti nikako ne bi trebao biti način prosudbe'

Više od 200 psihologa potpisalo je reakciju na tekst i zatražilo javnu ispriku Slobodne Dalmacije zbog članka objavljenog u srijedu o psihologinji jednog Centra za socijanu skrb koja se ranije bavila prostitucijom.
Ta tema je osvanula i na naslovnici jučerašnjeg tiskanog izdanja Slobodne Dalmacije s naslovom "Uhićivana prostitutka sada radi s djecom kao psihologinja". Na portalu taj je naslov nešto podulji: "Bivša prostitutka zaposlena kao psihologinja u Centru za socijalnu skrb; u policijsku klopku upala je dvaput i sve priznala… Odvjetnik Primorac: Neću suditi je li to moralno, zakon je jasan".
Psiholozi su s osvrnuli na činjenicu da je u tom slučaju, polazeći od toga da su sve informacije točne i provjerene, rok za rehabilitaciju prema zakonu istekao te da se dotična psihologinja može baviti svojim poslom. Uz to, smatraju neke dijelove članka huškačkima i omalovažavajućima te naglašavaju kako bi sve moglo utjecati na njen ugled i psihičko zdravlje.
'Članak napisan usprkos zakonskim ograničenjima'
Osvrnuli su se i na reakciju na slučaj svoje kolegice, psihologinje Mirjane Krizmanić, koja je osudila takav splet zbivanja. Priopćenje prenosimo u cijelosti:
"Obraćamo vam se povodom članka pod naslovom 'Bivša prostitutka zaposlena kao psihologinja u Centru za socijalnu skrb' objavljenog u Slobodnoj Dalmaciji 1.9.2021. godine. U navedenom članku spominju se dvije kolegice psihologinje - jedna već ranije navedena u naslovu i druga - profesorica Mirjana Krizmanić, koja, navodno iz pozicije stručnjaka, izražava moralnu osudu prvonavedene kolegice.
Polazimo iz pozicije da su tvrdnje navedene u članku točne i provjerene, vezano za navodnu prekršajnu kažnjavanost kolegice, kao i navodno zaposlenje u Centru za socijalnu skrb. Ističemo, kako je i u članku navedeno, da je po pitanju prekršajne kažnjavanosti istekao rok rehabilitacije te se bilo kakve prosudbe na temelju iste, prema zakonima Republike Hrvatske, ne smiju donositi. Ipak, smatramo ovu reakciju nužnom jer je članak napisan usprkos zakonskim ograničenjima i može značajno narušiti ugled neimenovane kolegice, kao i njeno osobno mentalno zdravlje.
Izneseni stavovi profesorice Krizmanić u ovom slučaju, kao i u prošlogodišnjem slučaju u kojem je izjavila da je djeci u bolnicama dovoljno da ih roditelji posjete na 15 minuta dnevno, ne odražavaju stav psihološke struke.
Prostitucija je oblik prisile
Novinar Marko Didić, autor navedenog članka, pišući o navedenom slučaju, komentira ponovno uhićenje kolegice s 'Umjesto da se opameti i prestane s ovakvim aktivnostima žena 'pada' u ruke policije i iduće 2017. godine.', dok profesorica Krizmanić slučaj komentar s 'Da ste moralni, pa to je ona najmanja kvaliteta koja se očekuje od osobe koja pomaže ljudima.'
Bavljenje prostitucijom gotovo je uvijek rezultat nekog oblika prisile - direktne, od strane određene osobe ili indirektne, u kojima se osobe njome počnu baviti zbog teških životnih okolnosti, a obično s ciljem pokušaja preživljavanja i izbjegavanja krajnjeg siromaštva. U brojnim istraživanjima koja su se bavila temom prostitucije, značajna većina ispitanih osoba navodi da se želi prestati baviti prostitucijom, no ne može. Slijedom toga, bavljenje prostitucijom se ne može povezati 'opamećivanjem' kao što navodi autor članka, već s borbom za puko preživljavanje, na načine koji su nam dostupni.
Kad govorimo o moralnosti, različite teorije morala i moralnog razvoja nas uče da moralnost određenog čina velikim dijelom određuju okolnosti u kojima se isti odigrao. Iako smo svjesni da je krađa nemoralna, gotovo nitko ne bi smatrao nemoralnim nekoga tko nema novaca, a ukrao je kruh da nahrani djecu. Stoga, želju za preživljavanjem i školovanjem ne možemo smatrati nenormalnom niti nemoralnom. Crno-bijeli pristup moralnosti, odnosno inherentno dijeljenje postupaka na moralne i nemoralne, dobre i loše, normalne i nenormalne nikako ne bi trebao biti način prosudbe od strane psihologa, zbog čega se od takvih etiketa u imenovanom članku kao struka ograđujemo.
Teorije moralnog razvoja nam govore da s razvojem moralnog rasuđivanja, a koje se razvija pod utjecajem maturacije, kognitivnog i emocionalnog razvoja, a osobito iskustva s drugim ljudima i upoznavanjem njihovih sudbina, pri moralnoj prosudbi u obzir uzimamo sve više faktora te postajemo sve manje odrješiti u definiranju postupka kao moralnog ili nemoralnog.
A što je s klijentima?
Također nam je indikativno da se novinar primarno bavi kolegicom, koju se na osuđujući način prikazuje i komentira u tekstu, dok se navodni 'klijenti' ne spominju. Zanima nas, jesu li i oni predmet nekog članka u izradi? Hoće li se i njih javno propitivati, hoće li i o njima netko donositi moralni sud i hoće li se i njihova stručnost i profesionalnost stavljati u kontekst njihovih osobnih života? Ovakav pristup nas može dovesti do zaključka da se ne radi 'samo' o nečijem narušavanju tuđe privatnosti, donošenju moralnih prosudbi gdje im nije mjesto, propitivanju stručnosti bez temelja, nego i jasnoj diskriminaciji kolegice na osnovu spola. U sustavima koji imaju za cilj zaštitu žena, kriminalizira se kupovina, a ne prodaja seksualnih usluga.
Profesorica Krizmanić također navodi da se 'njoj kao djelatnici centra obraćaju ljudi koji imaju neki problem, koji su osjetljivi, koji su u potrebi, i sigurno od te osobe očekuje da bude moralno čista i ispravna, u suprotnom joj ne bi iznosili svoje najintimnije probleme i očekivali da im ona pomogne.'
Istraživanja o efikasnosti savjetovanja i psihoterapije pokazuju da efikasnost istih najviše ovisi o odnosu koji klijent i savjetovatelj stvore. Govoreći o slučajevima Centra za socijalnu skrb, često govorimo o ljudima koji imaju iskustvo teškog života, preživljavanja i različitih osobnih pogrešaka koje su dovele do teških sudbina. Pitamo se, s kim će takvi pojedinci i pojedinke lakše stvoriti odnos - s osobom koja nikad u životu nije pogriješila, ili s osobom koja je i sama imala iskustva teških životnih perioda? Prije i nakon diplome, psiholozi i psihologinje samo su ljudi - sa svojim manama, slabostima i životnim teškoćama. Upravo to je ono što nam često pomaže da razumijemo i da se povežemo s onima koji od nas traže pomoć.
Traže javnu ispriku
Svatko od nas nižepotpisanih, kao pojedinac/pojedinka i kao (budući) psiholog/psihologinja, najstrože osuđujemo ovakvo senzacionalističko komentiranje tuđe prošlosti, kao i moralne osude bez pozadinskog uvida. Stoga tražimo javnu ispriku Slobodne Dalmacije kao medija koji je prenio članak i novinara koji ga je na ovaj način napisao. Apeliramo na medije, novinare, kao i kolege stručnjake da u svojim izvještajima i medijskim istupima poštuju Etičke kodekse svoje struke, te da objektivno pristupaju temama kojima se bave", navodi se u priopćenju iza kojeg stoje:
Dubravka Pešorda, mag. psych.
















