
Ovo je najpopularniji političar u Hrvatskoj. Ne vidite ga? Postoji dobar razlog zašto je tako...

Godinama već u domaćem javnom i političkom prostoru nema ništa dosadnije od anketa o popularnosti političkih stranaka i političara. Već godinama, iz mjeseca u mjesec, otkako se Andrej Plenković usidrio na poziciju premijera i predsjednika HDZ-a, ankete su… zijeeeev... totalno predvidljive. Logika rezultata predstavljenih u njima prekrasno je nejasna, ali i nepoderivo čvrsta: što je više skandala vezanih uz HDZ i što više ministara leti iz Vlade zbog raznoraznih afera - to je postotna razlika u korist HDZ-a veća.
Promili na dnu Rejtinškog oceana
Opozicijska se lica i amblemi stranaka u infografikama, koje nam podastiru agencije u svojim barometrima i demoskopima, izlistavaju iza nasmijanog Plenkovića natiskani u jednoznamenkaste, bolje rečeno –
Zanimljiviji su oni dijelovi anketa u kojima se mjere rejtinzi pojedinih političara, uvijek podijeljenih u dvije kategorije: pozitivni i negativni. I tamo ne vlada neki naročiti kaos. Među pozitivcima redovito strši predsjednik države jer, znamo još od Stipe Mesića naovamo, a naročito sada u Milanovićevo doba, da taj ne radi ništa naročito konkretno, a ima na raspolaganju javnog prostora i ceremonijalnog vremena napretek da o svemu i svačemu melje neprestano, neobavezno i ne uvijek odgovorno. Građanstvo takve najviše voli jer i samo je uglavnom takvo. Među negativcima skoro pa redovito prednjači premijer jer – zna se već – ovdje nikad nije, nit' je bilo, nit' će biti dobro, a prvi čovjek izvršne vlasti uvijek biva odgovoran za neizvršeno i nesvršeno.
Ukratko, ankete su dosada živa. Predvidljivije od plasmana Hrvatske na Eurosongu.
Što se dogodilo u rujnu 2017. godine?
Ali, ali, ali… Čekaj malo. Ima nešto, odnosno netko, točnije – nitko što kvari zamrznutu sliku domaćeg anketnog pejzaža. Jedan neobičan događaj zbio se početkom rujna 2017. u CRO Demoskopu, redovitom mjesečnom istraživanju agencije Promocija plus o društvenim i političkim preferencijama.
Trebao je to biti još jedan dosadnjikav mjesec u toj anketi. Plenkovićev HDZ prednjačio je s 34 posto, čak je i tadašnji Bernardićev SDP grbinovski stršao s 23,1 posto u odnosu na današnji Grbinov, a trećeplasirani Most viruckao je iz anketnog plićaka sa 7,7 posto. Možemo! još nije bio na vidiku, a na dnu Rejtinškog oceana tavorili su uglavnom isti ispodznamenkasti organizmi,
Tog rujna 2017. među najpozitivnijim političarima isticala se tadašnja predsjednica Kolinda Grabar Kitarović s 15,8 posto podrške. Plenković je uživao 11,2 posto strmoglavivši se sa 17,2 posto iz mjeseca kolovoza, a među pozitivce ugurao se čak i tada friški politički penzioner Zoran Milanović – osoba istog imena, prezimena i crta lica kao i sadašnji predsjednik Republike. No, na prvom mjestu liste najpozitivnijih političara tog rujna 2017. godine, s 23,3 posto podrške građana, pojavio se tiho, kradom, doslovno niotkuda i još doslovnije nevidljivo – Nitko. Da su mu mediji onda, a i sada dali zasluženi prostor, zaslužio bi i popularni portalski pridjev: misteriozni.
Evo ga gore na slici i tu dolje između redaka i sa strane između reklama gdje šutke, skromno i nevidljivo, već pet i pol godina pred vama stoji taj najpopularniji hrvatski političar.
Trinaest je godina gradio imidž i poziciju
Nije Nitko bio politička zvijezda kratkoga sjaja poput, recimo, Tomislava Karamarka. O, ne! Nitko je od rujna 2017. do danas zadržao prvo mjesto, a početkom siječnja ove godine čak i podebljao svoj rezultat iz debitantskog nastupa na 26,6 posto ostavivši za sobom političke gorostase Milanovića, Plenkovića, Tomaševića i Penavu za 10 i više posto. Uzmemo li za prispodobu bodovnu razliku na trenutnoj ljestvici Hrvatske nogometne lige, naš Nitko bio bi Dinamo, a Milanović u boljem slučaju - Osijek.
U čemu je tajna njegova političkog uspjeha? Pa on je nominalni rezultat zbroja kadrova iz HDZ-a, SDP-a, Možemo!-a, Mosta, Domovinskog pokreta i svih onih
Ili će, po mjeri nevidljive šutljive većine koja ga bira, biti upravo sve to? To ne znamo, jer ga ne znamo i ne vidimo i ne čujemo. Kao i one koji u anketama biraju njega.
Ni Bandić ga nije uspio potkupiti
Je li Nitko političar ili političarka? Je li politički hermafrodit, istodobno lijevi i desni? Jel' umjeren ili radikalan? Jel' potkupljiv il' je tvrdog kova? Jel' zanosniji od Kolinde, mudriji od Šeksa i rječitiji od Arsena Bauka? Da ga jedeš - ne znaš. Čak ga ni Bandić, dok je bio živ, nije uspio pretvoriti u žetončić.
A da je drugačijeg izbornog prava i pravde pa da i na biralištima možemo kao u anketama birati Nikoga umjesto nekoga (nismo daleko od toga– mrtvi nam glasaju) možda bi naš Nitko bio glavna faca. Pa bi curke, Gabika i Josipa, njega spominjale u svojim slatkim porukama umjesto onog A.P.-a?
"Srećiceee, sutra ćemo dogovorit s NN i složimo mi kontru."
Zar tako ne zvuči bolje… i pametnije?
Milanović bi mu već nešto iskopao iz mladenačke biografije, da je u drugom srednje dobio ukor pred isključenje i susjedima otrovao mačku. I još bi mu poručio da je ''mali niš''. A Plenković bi mu rekao kako ga nije vidio da diže ruku za obuku ukrajinskih vojnika (zapravo ga uopće nije vidio u sabornici) te da je takav, nitko i nikakav, za njega naprosto - netema.
Nitko treba stranku, zvala bi se Ništa
A dok Nitko hara anketama rugajući se svim gorespomenutima, valjalo bi u ponudu tih istih anketa uvrstiti i stranku naziva Ništa. Jer, kad već toliko građana preferira Nikoga, zašto im ne dati i tu nihilističku mogućnost. Stranka Ništa bila bi, naravno, stranka Nikoga. I vjerojatno bi već na prvom izlasku na izbore ušla u Sabor, možda i dobila priliku sastaviti vladu. I vladati sve dok im se ne dogodi ''crni labud'', a obavještajno ih podzemlje rasturi prljavom kampanjom ''Nitko je nitkov, Ništa su ništarije''.
Da Nitko i Ništa ipak ne bi bili nevidljivi, mogli bi im se pridružiti ovi šutljivi, formalno vidljivi zastupnici iz aktualnog saziva Sabora koji se u 122 dana zasjedanja prošle godine nijednom nisu javili za riječ. Trojica su - Barišić, Grgić i Dodig - dovoljno za zastupnički klub. Jer, ruku na srce, vrijedi li po rejtinškim kriterijima Daliji Orešković što se lani u Saboru 565 puta javila za riječ, kad u anketama jedva prebaci jedan postotak?
Možda je naš rejting-efendija Nitko projicirani ideal izbornih apstinenata, prazan objekt koji treba ispuniti sadržajem da bi postao politički subjekt? A možda je tek politička karikatura narisana nevidljivom tintom, odraz onih s imenom i prezimenom, a bez lica?
















