Od šutnje do promjene: 'Kada bismo izgradili svijet po mjeri djevojčica, bio bi to bolji svijet za sve'

U društvu u kojem se svakodnevno omalovažavaju i uništavaju životi i zdravlje žena, u posljednje vrijeme u borbi protiv seksualnog nasilja nad ženama i djevojčicama ipak bilježimo određene pomake. 

U proteklih godinu dana u Hrvatskoj smo svjedočili procesima otkrivanja nasilja nad ženama i djevojčicama kao društvenog problema i tri uspješne kampanje koje su mobilizirale građanke i građane u borbi protiv nasilja prema ženama: #Prekinimošutnju, #Spasime i #Pravdazadjevojčice.

Podsjetimo, Udruga Roda – Roditelji u akciji je kroz inicijativu #Prekinimošutnju prikupila svjedočanstva žena iz hrvatskih bolnica. Žene su po prvi put progovorile o iskustvima u ginekološkim ordinacijama i rađaonama te time ukazale na strukturni problem nasilja prema ženama u sustavu zdravstvene skrbi.

Kao reakcija na slučaj obiteljskog nasilja na Pagu, pokrenuta je inicijativa #Spasime, a nakon prosvjeda u Zagrebu osnovan je i fond za direktnu pomoć žrtvama nasilja te su usvojene i zakonodavne izmjene. Poruke nulte tolerancije na nasilje ušle su u javni prostor, a za fond je doniralo više od 40.000 građanki i građana.

U listopadu ove godine u kampanji #Pravdazadjevojčice u 15 gradova Hrvatske građanke i građani su prosvjedima i akcijama pružili podršku ženama koje su preživjele seksualno nasilje te jasno poručili da vjeruju žrtvama seksualnog nasilja i da im je dosta institucionalnog nasilja kroz koje žrtve nerijetko prolaze.

Kroz ove tri kampanje žene su napravile prvi korak od šutnje do promjene, glasno su progovorile o iskustvima o kojima su do tada šutjele. Još jedan korak napravili su i građanke i građani koji su ih podržali, i to tako što su prepoznali problem nasilja nad ženama i glasove žena koje su tražile podršku.

Zakonodavnim promjenama koje su ušle u saborsku proceduru napravljen je još jedan korak u pravom smjeru, no put je dug, a svaki korak važan, uključujući i procjenu učinjenog te onog što tek slijedi. Stoga, da bismo sagledali o kakvim političkim i društvenim učincima govorimo te što su daljnji koraci, razgovarali smo s Paolom Zore i Sanjom Kovačević iz Platforme za reproduktivna prava, koja u suradnji sa Zakladom Solidarna uz podršku inicijative #Spasime organizira u utorak javnu tribinu 'Svijet po mjeri djevojčica' o borbi protiv seksualnog nasilja.

''U posljednje vrijeme svjedočimo probijanju zida šutnje i pokretanju promjene, u prvom redu tako što je nasilje nad djevojčicama i ženama postalo relevantna društvena pa i politička tema. Svjedočanstva koja su stavljena pred lice javnosti kroz kampanje #prekinimošutnju o nasilju nad ženama u bolnicama u sferi reproduktivnog zdravlja i #spasime - o obiteljskom nasilju, razotkrila su razmjer i brutalnost nasilja kojemu su žene izložene u svim sferama svoga života'', za Vijesti.hr istaknule su Zore i Kovačević. ''Javnost je vidjela i čula da su u velikoj mjeri zdravstvene institucije koje bi trebale skrbiti o ženskom zdravlju doslovno mučilišta za žene, da je obiteljsko rodno uvjetovano nasilje, a obitelj je i dalje u najvećoj patrijarhalna društvena institucija, mnogo češće nego što se to usudilo i pretpostaviti te da su pritom žene ne samo nezaštićene od strane institucija države, već te institucije samo perpetuiraju obrasce koji vode do nasilja, štite nasilnika, a ne žrtvu, a time ga i same vrše'', upozoravaju.

''Vidjelo se to u slučaju nasilja u Zadru, a javnost je na brutalnost seksualnog nasilja kao i na nečovječni postupak i odluku zakonodavnih institucija prema žrtvi reagirala snažno i burno i pokrenula veliki protest koji nas je okupio diljem Hrvatske u kampanji #pravdazadjevojčice'', podsjećaju Zore i Kovačević.

Kao prvi važan rezultat izdvajaju pokretanje zakonodavnih promjena u smjeru poboljšanja položaja žrtve u okviru kaznenog postupka: ''Premda su standardi usvajani tijekom proteklih desetak godina kroz brojne međunarodne dokumente, uključujući i EU direktive, položaj žrtava rodno uvjetovanog nasilja u pravosudnom sustavu je do sada uglavnom bio samo mrtvo slovo na papiru''. Stoga upravo tu leži i najveći izazov: kako doći do pune implementacije ratificiranih relevantnih akata i usvojenih zakona. Naime, prije nešto više od godinu dana na snagu je stupila Istanbulska konvencija, ''no do njene potpune provedbe čeka nas dug put, koji će uključivati edukaciju svih karika u sustavu i mnogo više novčanih sredstava iz proračuna za njenu provedbu i osiguravanje adekvatne pomoći i podrške žrtvama rodno uvjetovanog nasilja nad ženama. Platforma za reproduktivnu pravdu zagovara i uvođenje obrazovanja za rodnu ravnopravnost u školski sustav što je svakako velik izazov, ali smatramo ga nužnim za stvaranje pravednijeg društva u svakom smislu'', naglašavaju.

Pri tom treba imati na umu da je problem globalan i da u različitim društvima ima različita lica. ''U Hrvatskoj kao i drugdje djevojčicama se šalje poruka da su manje vrijedne i manje važne i istodobno djevojčice gledaju omalovažavajući odnos prema ženama i djevojkama, gledaju dehumanizaciju i objektivizaciju žena i iz tih iskustava grade svoje identitet, sustav vrijednosti i sliku svijeta. Stoga, kada govorimo o Pravdi za djevojčice, govorimo o dubokoj transformaciji društva prema načelima ravnopravnosti i nenasilja i kada bismo izgradili svijet po mjeri onih najranjivijih, a to su djevojčice, to bi bolji svijet za sve'', napominju Zore i Kovačević.

Iako, kažu, ima dobrih praksi u različitim zemljama, i iako se neke od njih pokušavalo primijeniti i u Hrvatskoj, poput rada na promjeni stereotipnih prikaza žena, preventivnih programa vezanih za nasilje i slično, ''ovdje se ne radi samo o tome, nego o promjeni društvenih odnosa koji bi stvorili društvo koje nije temeljeno na eksploataciji i hijerarhijama temeljenima na rodu/spolu, dobi, rasi, klasi i slično, a koje eskaliraju u nasilje koje pogađa djevojčice u obliku femicida, seksualnog nasilja, trgovanja zbog seksualne eksploatacije, ugovorenih i maloljetničkih brakova, uskraćivanja obrazovanje ili zdravstvene skrbi i stavlja ih u posebno rizičan položaj u trenucima kriza kao npr. izbjegličke krize''.

Stoga je, ističu, rad na promjeni društvene svijesti izuzetno važan. Naime, ''i prema recentnim događajima vidjeli smo da je svijest slaba, odnosno da reagiramo kada je riječ samo o izuzetno teškim slučajevima nasilja što pokazuje da smo kao društvo neosjetljivi na nasilje i neosviješteni o nasilju, a posebice o nasilju kao strukturnom problemu vezanom uz odnose moći i povezanosti blažih oblika nasilja, koje toleriramo, s onim težima''.

''Jednako tako vidjeli smo niz reakcija koje su nasilje umanjivale ili relativizirale, ili čak negirale, tako da je jedna od najvažnijih promjena koje su se dogodile u protekloj godini suočavanje s nasiljem i strategijama negiranja nasilja, posebno strukturnog nasilja kroz korištenje moći koje proizlazi iz tih struktura. Sjetimo se obrane institucija kroz 'pravila struke', 'zaštite prava žrtava','neovisnosti pravosuđa', koje su korištene za napad na žene ili medije. U tom smislu, kada govorimo o nasilju, obrasci i strukture koje stoje iza njih, vidljiviji su nego ikad prije, a to je dobar početak'', zaključuju Zore i Kovačević.

Borba je, pokazuje se opet iznova, trajno stanje jer za prava se treba izboriti, a boriti se treba i da bi ih se očuvalo te unaprijedilo na čemu dugi niz godina rade neke žene i feminističke grupe, a mijenjaju se oblici, metode i naglasci. Upravo o tome bit će riječi na sutrašnjoj javnoj tribini u zagrebačkom KIC-u na kojoj će Julia Santos iz Španjolske, Ana Campanile iz Italije, Tatjana Nikolić iz Srbije te Josipa Tukara i Paula Zore iz Hrvatske govoriti o denormalizaciji seksualnog nasilja. Podsjetimo, tek od 70-ih godina prošloga stoljeća kriminalizirano je silovanje u braku, a zadnjih godina se gubi distinkcija između spolnog odnosa bez pristanka i silovanja. S druge strane, tu je i omasovljenje pokreta protiv seksualnog nasilja u globalnom kontekstu jer posljednjih godina svjedočimo probijanju ove teme u mainstream i masovnim prosvjedima u Meksiku, Španjolskoj, Indiji i mnogim drugim zemljama, a ne treba zaboraviti ni #Me Too pokret koji se iz Hollywooda proširio diljem svijeta. 

Tribina na kojoj će se razgovarati o političkim i društvenim posljedicama ovih pokreta, odnosno o tome što se promijenilo i koji još uvjete treba ostvariti da bi djevojčice diljem svijeta odrastale sigurno, bit će prigoda pogledati i dokumentarni film ''Dogodilo se ovdje“ (It Happened Here, 2014), režiserke Marjorie Schwartz Nielsen, koji tematizira seksualno nasilje na kampusima u Americi. Pet djevojaka svjedoči o vlastitom iskustvu seksualnog nasilja te apatiji, nepovjerenju i posramljivanju nakon toga, ali i kako su našle način da ipak učine promjenu.

Tribina i projekcija dokumentarca održavaju se u sklopu 17. Human Rights Film Festivala i kao dio "16 dana aktivizma" međunarodne kampanja koja je počela na dan Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama i trajat će do 10. prosinca, Međunarodnog dana ljudskih prava. 

Odgovornost je cijelog društva prema ženama koje su prekinule šutnju i progovorile o svojim iskustvima da ih se ne ostavi same te da prekinutu šutnju pretvori u društvenu i institucionalnu promjenu, ističu organizatorice i poručuju da iako su mogućnosti i snaga pojedinaca i pojedinki različiti, svaki korak doprinosi putu prema društvu u kojem će ravnopravnost i nenasilje biti temeljne vrijednosti.