Ne skrnavite nam more. Onu zadnju čistu tajnu koja diše. Onu zadnju kocku kristalne vedrine

Zaboli te duša kada zaroniš u mir plavetnila ovih dana. Tisuće i tisuće jedrilica, motornih brodova, turističkih arki spuštaju sidra u zadnja polja periski koje izumiru. Ničeg više nema na našem dnu doli boca, plastike i smeća. Nema života više u našem moru. Kada je toliko života na površini, tada onaj nevidljivi, ispod površine umire.

Moru treba pisati pjesme.

Odvedi me do mora i otvorit ćeš mi jedan opojan praznik s radosnimsvitanjima i neizvjesnim sutonima. Moja želja za morem sakupljala se irasla s mojim djedovima, žestoka je u meni kao eksplozija, i kamene zidinešto su srasle iz njega i vječna muzika njegovih valova, šljunka kojiškrguće, sve je to more meni, zapisao je Ivo Andrić u svojim „Pričama omoru. “

Sve je to more, mjesto u kojem se život i smrt stapaju u jedno. U granicuna horizontu. Waitapu. Honore de Balzac kazao je kako žena poznaje licečovjeka kojeg voli, kao što mornar poznaje otvoreno more, svaku njegovumijenu, jer more kada te jednom opčini, tada zauvijek ostaneš u toj modrojbrazdi čuđenja, toj mističnoj i divljoj ljepoti koja skriva sve tajne ovogasvijeta, pa ti se čini da ćeš ih dokučiti, čim zabonaca, čim se znojem uistoj slanosti izmiješa i krv i voda, pa se stopi sve u iste misli.

Čovjek razmišlja o sebi dok promatra more, jer je ono kao život, uvijeknemirno i uvijek u pokretu. Ribari znaju koliko je more opasno pa gapoštuju, njihove pošte diskretno su označene „sinjalima“ da ne remetenjegov mir i zapovijedi. More i zvijezde ista su poveznica, vječno ukružnom kretanju, vječno u elipsi, pa zajedno dišu i mjesec moru napunipluća pa se rodi plima, ona koja prekrije stijene.

Čuđenja dovoljno za sveribe i za sve ljude.

Mi smo poput tih stijena koje čekaju plimu. Ukočeni, ispunjeni čežnjom,nikada dovoljno sigurni u sebe, i stojimo pred sudom mora koje ne voli da ga se kroti, da se po njemu besmisleno brodi pa ga se truje. More ne voli da ga se čeka, da se čeka da more podivlja. Jer ga se ne poštuje.

Žene pomoraca znaju za ta čekanja, čekanja ispunjena čežnjom koja para idiše, koja je prisutna i vječna. Žene pomoraca su kao sidra, prepletena nadnu na morskoj gibljivoj čistini, i svaki pomorac će se čvrsto držati zasvoju ljubav u vječnom dijeljenju, dijeljenju s morem.

Nikada čovjek nije osvojio more.

Nikad do ovih naših dana. Osvojio, ukrotio, pokorio. Pokazao mu tko je gazda. More mu je dozvolilo da mu se po leđima i hrbatu šeta, more se naviklo dase po njemu brodi, ali nikada more nije dalo naslutiti veličinu svojeljubavi, ni snagu opasnosti koja se u njoj krije. More je razdvojiloljubavnike da vječno čeznu dok je jedan u njegovu zagrljaju, da bi kaomalena suza vječno prkosila gravitaciji, koja samo u moru nema značaj.

More nema dodir.

Platon je shvatio more, njegovu i ljudsku prirodu, pa je moru podario vrsteljudi koje njime brode, kazavši da postoje živi ljudi, mrtvi ljudi ipomorci. A pomorci su oduvijek znali od kuda dolaze i kojoj luci brode, jerda to nisu znali niti jedan vjetar za njih nikada ne bi bio povoljan.

More poštuje mornare, ali mrzi turiste. One što besmisleno tumaraju njime, pa u njega spuste svoj otpad da odu. Prazniji nego su došli. Mornari? Nisu to mornari. Ne znaju turisti što je 'genova'

Kobilica broda, „genova“ i „kolumba“, nikada nisu za mornara bile brod.Brod je ono što te stvari treba, a brod je za pomorca čista sloboda,otkrhnut dio duše koji napne jedra, da bi u smiraj zavukao i zaspao ukonope. Za turiste brod nije kuća. Za njih je brod investicija. Oni su to platili da ih vozi.

A more šuti i pati. I kako prolaze dani, kako se vjetrovi divlje ophode prema tebi, shvatiš dasu sve tvoje rane u vječnoj suprotnosti i da ih s vremenom samo cijeli sol.Slani svijet koji je prema ljudima velik, a u odnosu na svemir sićušan isvet. I tu u modrom plavetnilu nastaju tajne, nastaju oni koji te tajneznaju i poštuju, a to su ljudi od mora, ribari, pomorci, nautičari,ronioci. Među turistima nema ni ribara, ni pomoraca, ni nautičara koje more poštuju.

More zna kada ga se skrnavi, kada se ljudska vjera spušta u njega i more gane želi, ništa ljudsko, ni kosti njihove, ni zastave, ni zahrđale sablje nikriževe. Ovo ljeto uradili smo upravo to. Pustili smo ljude da ga skrnave.I oni su to bez iti malo poštivanja učinili. Turisti. Na tisuće njih, satisućama tona svog ljudskog smeća. Plastike. Metala.

A more šuti i čeka. Čeka da odu.

Jer more je vjera, more je samo sebi religija i more nema ništa ljudsko,doli rastvorenih utroba brodova koji zauvijek počivaju u njemu. Jer more sene sili niti dokazuje, more se poštuje, mora se boji i more se voli, čistasrca i kristalne duše, pa ti more vrati, more te shvati i more ti da novuvjeru, novu religiju, novi križ. I to ljudi od mora i oni koji s morem iod njega žive znaju.

More ne treba nove križeve.

Život s morem dovoljan je križ.

Zbog toga ne skrnavite nam more. Onu zadnju čistu tajnu koja diše. Onuzadnju kocku kristalne vedrine u koju još niste zašli da je „šporkate“svojim ljudskim prizemnostima. Svojim idolopoklonstvima, svojim bahatimnerazumijevanjem mora. Ostavite nam to zadnje uporište.

Zadnju granicu u kojoj vas nema. Vas turista. Kod svakog zarona vinestajete, a počinje tišina. Počinje ono iskonsko poštivanje mora.

Sve ono što vi nikada nećete imati.

*Stavovi izneseni u kolumni osobni su stavovi autora i ne održavaju nužno stav RTL.hr-a*