Mitovi i zablude: Mama zna najbolje? Batina je iz raja izašla? Svatko je kovač svoje sreće?

Važnost zelenila u gradskom okruženju, posljedica fizičkog kažnjavanja na djecu, utjecaj uvjeta u kojima rade na rad učitelja i učiteljica te socijalnih radnika i radnica, značaj oba roditelja za razvoj djeteta, tretman izbjeglica i azilanata te ideja da smo sami kovači vlastite sreće - teme su koje zaokupljaju javnost, a u čijoj javnoj raspravi često nedostaje stručnosti i znanstvenog utemeljenja.

Posebna odgovornost pritom leži na svakom stručnjaku i stručnjakinji čija je zadaća osigurati kvalitetu javnog diskursa i time ukazati na korištenje netočnih informacija, mitova, ideologije i zabluda kao argumenata za donošenje odluka važnih za društvo i zajednicu.

VEZANE VIJESTI

Svjesni svoje odgovornosti u vraćanju glasa psihologije kao struke u javnost, i ove godine u Zagrebačkom psihološkom društvu (ZPD), između ostalog, proveli su akciju "Zamijenimo zablude znanošću" u sklopu 13. Tjedna psihologije. Cilj je upravo povratak znanosti i spoznaja iz psihologije u ključne i aktualne teme te informiranje i odvajanje mitova, zabluda i ideologije od znanstvenih spoznaja.

Psiholozi i psihologinje tako su svaki dan ovoga tjedna znanstveno razjasnili po jednu zabludu zahvaljujući znanstvenim spoznajama u tom području, a njihova objašnjenja mogli ste pratiti i na Vijesti.hr, koje donose i pregled svih ovotjednih mitova i zabluda.

Potaknute i nedavnim raspravama o novim ''preuređenjima'' i prenamjenama prostora glavnog grada u svrhu ''gospodarskog napretka'' psihologinje Marina Trbus i Linda Rajhvan Bulat otvorile su Tjedan psihologije promišljanjem koliko ima istine u tome da je gospodarski razvoj osnovni preduvjet za kvalitetan život građanki i građana, odnosno subjektivnu dobrobit.

iako postoji značajna pozitivna povezanost između čovjekovog dohotka i njegove sreće, te varijable nisu linearno povezane i to se naziva Easterlinov paradoks. Točnije, ukoliko su zadovoljene osnovne životne potrebe pojedinca, povećanje materijalnog bogatstva neće značajno utjecati na subjektivnu mjeru kvalitete života, upozorile su Trbus i Rajhvan Bulat.

''Jedno od objašnjenja je i u samom ekonomskom rastu uzimajući u obzir negativne učinke gospodarskog rasta, kao što su: zagađenje, nejednakost, kriminal i stres. Upravo je brz ekonomski rast, bez adekvatnog zbrinjavanja njegovih posljedica, doveo do alarmantnog stanja okoliša koje je danas značajna tema na globalnoj razini. Svi ovi događaji pretvaraju naše okruženje u sve manje dobrodošlo za životinjske i biljne vrste, a onda i za ljude. Zbog toga, pitanje kako sačuvati okoliš i time ljudski osjećaj dobrobiti, postaje jedan od važnih predmeta istraživanja sreće'', pišu psihologinje.

PROČITAJTE VIŠE 

Psihologinje Andrea Gerčar, Jasna Belamarić i Ivana Ćosić Pregrad osvrnule su se na istraživanja o roditeljskim ulogama u obiteljima koje uključuju majke i očeve

Formiranje roditeljskih uloga i ponašanja događa se u složenom sustavu obiteljskih stavova i odnosa što utječe i na sudjelovanje majki i očeva u brizi za dijete već od prvih dana života.

''Istraživanja u različitim kulturama podupiru i ističu značaj i snažnu ulogu oca, njegove topline i osjetljivosti u podizanju djece i njihovom odrastanju u zadovoljnu, samopouzdanu i dobro prilagođenu osobu što pobija donedavno uvriježena mišljenja o očevoj važnosti primarno kao osobe koja privređuje za obitelj i disciplinira. Međukulturalna istraživanja ističu jaku povezanost između količine vremena koju očevi provode blizu dojenčadi i male djece i njihovih izraza brige i nježnosti. Ono što je sigurno jest da značajan utjecaj na formiranje roditeljskih uloga, kako majke tako i oca, imaju vrijednosti i vjerovanja koja donosimo iz naših primarnih obitelji i vlastitog iskustva, ali i vrijednosti specifičnih skupina kojima pripadamo, okruženja i kultura u kojima živimo'', zaključuju Gerčar, Belamarić i Ćosić Pregrad.

PROČITAJTE VIŠE

Psiholog Luka Juas i psihologinja Sena Puhovski posvetili su se problemima u sustavu socijalne skrbi i obrazovanja i navodeći niz istraživanja pozvali nas da se zamislimo nad nekoliko važnih pitanja: 

Kako to da sustav mlade ljude, koji se za profesije socijalnih radnika i radnica te učitelja i učiteljica opredjeljuju velikim dijelom s intrinzičnom motivacijom (npr. željom da čine dobro, rade s djecom, doprinesu boljem društvu), toliko emocionalno iscrpi da u visokom stupnju doživljavaju profesionalno sagorijevanje i izražavaju namjeru da napuste profesiju?

Kako to da ljudi koji svakodnevno rade ovako emocionalno iscrpljujuće profesije još uvijek nemaju sustavnu podršku u obliku besplatnih supervizija, konzultacija i psihološkog savjetovanja?

Kako to da ljudi u sustavima socijalne skrbi i školstva ne dobivaju gotovo nikakvo priznanje koje bi pridali na važnosti njihovog osobnog i profesionalnog dostojanstva (kroz novac, javna priznanja, bolje sustave napredovanja)?

Kako to da kad u istom mjesecu na radnom mjestu, radeći za državu, pogine hrvatski vojnik te socijalni radnik i pravnik samo jedan u medijima bude pretvoren u heroja, a prema drugo dvoje se odnosimo kao da nikad nisu postojali?

PROČITAJTE VIŠE

U Hrvatskoj se fizičko kažnjavanje i dalje uvelike koristi kao uvriježen pa čak i poželjan odgojni postupak, a s tom se zabludom u koštac uhvatila Sena Puhovski uz pomoć niza istraživanja koja jasno upućuju na to da se ono što želimo postići, može i drugim, nenasilnim, metodama. Naposljetku, fizičko kažnjavanje može dovesti i do nepoželjnih posljedica i značajnih rizika za mentalno zdravlje i razvoj djeteta. ''Važno je razgovarati o tome što je ono što uistinu poručujemo djeci kada ih kažnjavamo batinama i tu su tri ključne stvari: “Tko je jači taj kvači”, dakle onaj tko ima (pre)moć, u ovom slučaju fizičku, ima pravo tu moć (zlo)upotrijebiti kako bi proveo svoju volju. Ako se tako odnosimo prema svojoj djeci, ne trebamo se čuditi logičnoj posljedici – djeca će se na taj način ponašati prema drugima - mlađoj braći, sestrama, drugoj djeci, a moguće i svojim roditeljima jednom kad postanju jači od njih i to će činiti sasvim opravdano odnosno u skladu s onime što smo ih svojim ponašanjem naučili. Učimo ih i da je nasilje efikasan i opravdan način za rješavanje problema i sukoba jasno im to demonstrirajući vlastitim nasilnim ponašanjem. I na kraju učimo ih kako je normalno da im fizičku i emocionalnu bol nanosi netko tko ih voli'', upozorila je Puhovski.

PROČITAJTE VIŠE

Niz je poruka koje možemo često čuti, možda i od prijatelja, obitelji, na poslu, u društvu, svuda oko nas, iskaču s društvenih mreža, reklama, vrište iz literature samopomoći i sugeriraju da je naša dobrobit isključivo u našim rukama i da nam nitko ne može pomoći, ako si sami ne pomognemo.

Riječ je o još jednoj zabludi čijeg se razotkrivanja temeljeno na znanstvenoj podlozi dohvatila psihologinja Marina Milković jasno ukazavši na to da: ''Stvari zapravo nisu tako jednostavne i naše (mentalno) zdravlje, dobrobit, mogućnost da ostvarimo vlastite potencijale, ovise i o nizu okolinskih faktora na koje ne možemo djelovati sami''.

Naravno, postoje stvari koje možemo doista sami učiniti kako bismo živjeli kvalitetnije i bili zadovoljniji sobom, u čemu nam uostalom značajno mogu pomoći psihoterapija, savjetovanje i drugi načini na koje psiholozi i psihologinje ljudima pružaju podršku. Ali važno je da istovremeno budemo svjesni nejednakosti koje nas okružuju.

''Ne dobivamo svi iste karte od početka, ne počinjemo svi sa istih startnih pozicija i zato nije pošteno očekivati da svi možemo sve što želimo, samo ako se potrudimo. I da, svi znamo neku priču o ''onome koji je uspio ni iz čega''. Stvarne osobe poput Rockyja ili Oprah, filmovi poput Milijunaša s ulice, bajka o Pepeljugi … Svijet voli pobjednike, voli priče o onima koji su uspjeli usprkos siromaštvu i drugim nepovoljnim okolnostima. Ipak, važno je razumjeti da se radi o iznimkama, ne o pravilu. U našoj okolini isto tako možemo vidjeti primjere sposobnih, talentiranih i marljivih ljudi koji nisu uspjeli ostvariti svoje potencijale jer za to nisu imali dovoljno resursa i podrške. Zato je važno energiju usmjeriti na stvaranje pravednijeg društva, ravnopravnije raspodjele dobara, društva bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi i društva u kojem je u redu pokazati ranjivost i tražiti pomoć kada nam je teško'', zaključila je Milković.

PROČITAJTE VIŠE

Skloni smo bojati se nepoznatog i drukčijeg, a posljednjih godina često se to pokazuje upravo na primjeru izbjeglica i migranata. Iako je zaštita državnih granica važna, treba ih čuvati na način koji uključuje i zaštitu ljudskih prava, upozorile su psihologinje Kristina Perišić i Tia Tomiša dohvativši se na kraju 13. Tjedna psihologije zablude da agresija prema izbjeglicama nije nasilje, nego obrana. ''Kada se pri čuvanju granica ne vodimo poštovanjem, empatijom, načelima humanizma i solidarnosti, kada ne vodimo računa o drugima, tada smo u opasnosti da postanemo nasilni, a nasilje ima štetne posljedice i za pojedince koji ga trpe i za društvo'', upozorile su psihologinje.

''U psihologiji je poznato da nasilje rađa nasilje. To je vidljivo i u obiteljima, među vršnjacima, etničkim skupinama, državama i ostalim grupama. Nasilje između partnera povećava rizik za nasilno ponašanje djece, nasilno ponašanje nekih vršnjaka u grupi povećava rizik od nasilja i kod ostalih vršnjaka, a pridruživanje nasilnim zajednicama i susjedstvima povećava rizik od pojave nasilja i kod onih koji im se pridružuju'', istaknule su Perišić i Tomiša te upozorile: ''Nasilje se ne širi samo od počinitelja nasilja do žrtava nego i na promatrače. Zato je umanjivanje nasilja i opravdavanje upotrebe nasilja u svrhu obrane granica dio problema i širenja nasilja i predstavlja opasnost za društvo''.

PROČITAJTE VIŠE