Liječe traume koje nisu izazvali i daju ljubav jer su to izabrali: 'Znaš da će možda otići, ali svejedno daš cijelo srce'

Prije četiri godine prestalo je kucati srce malene Nikol Dedić. Bila je to dvogodišnja djevojčica čiji je život ugašen rukom one koja ju je trebala najviše štititi – njezine vlastite majke. One koja ju je devet mjeseci nosila pod srcem, kojoj je trebala vjerovati više nego ikome na svijetu. Tog kobnog 4. travnja, njezina ju je majka zvjerski pretukla, a malena Nikol je od zadobivenih ozljeda preminula.

U svom kratkom, ali iznimno teškom životu, Nikol je prošla kroz pakao. Bila je zlostavljana i zanemarivana od onih koji su joj trebali pružiti ljubav i sigurnost. 

I nije bila nevidljiva – njezina situacija bila je poznata i Centru za socijalnu skrb, koji je nad obitelji provodio nadzor. 

Bila im je čak i oduzeta te smještena u udomiteljsku obitelj, gdje je napokon osjetila kako izgleda ljubav, sigurnost i nježnost. Međutim, samo mjesec dana prije svoje smrti, Nikol je vraćena roditeljima. 

Vjerovalo se da su se promijenili, da je situacija sada bolja, da će malena konačno dobiti ono što zaslužuje. Roditelji su promijeni okolnosti koje su dovele do izdvajanja, a Centar je poduzeo sve što je mogao prema zakonu. No promjena je bila samo privid – dijete je ubijeno. Stvarnost je bila surova, tužna i mračna.

Danas, četiri godine kasnije, Nikol je trebala biti vesela šestogodišnjakinja. Trebala je učiti slova, igrati se, pripremati za školu. Umjesto toga, ona više nije s nama, a njezini roditelji osuđeni su na zatvorske kazne.

Nažalost, Nikol nije jedina djevojčica s takvom sudbinom. 

Više od 3000 djece bez roditeljske skrbi

U Hrvatskoj je trenutačno oko 3000 djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi – djeca koja su, iz različitih razloga, oduzeta svojim biološkim obiteljima. Neka od njih smještena su u domove, dok su druga pronašla utočište u udomiteljskim obiteljima. No, udomitelja u Hrvatskoj kronično nedostaje. A upravo je udomiteljska obitelj ono najbliže pravom domu – životu koji svako dijete zaslužuje. 

Osim toga, nedostaje i socijalnih radnika – ljudi koji su, unatoč velikom opterećenju i često teškim uvjetima rada, ključna spona između djetetovog starog života u kojem je trpjelo nasilje i novog, boljeg početka.

Svake se godine u Hrvatskoj 31. svibnja obilježava Nacionalni dan udomiteljstva, dan sve one djece koja su nam nevidljiva u moru naših vlastitih briga i problema. Nažalost, o udomiteljstvu se u javnosti rijetko govori. Najčešće se spominje tek uz tužne i tragične priče poput Nikol. 

Što je udomiteljstvo?

U našoj javnosti često se brkaju pojmovi udomiteljstva i posvajanja. Iako mnogi misle da se radi o sličnim stvarima, istina je da se iza tih riječi kriju dvije vrlo različite, ali jednako važne priče – o privremenom utočištu i o trajnom domu.

U razgovoru s Nelicom Ivezić, psihologinjom iz varaždinskog županijskog tima za udomiteljstvo, i Ivankom Dugan, magistricom socijalnog rada koja već više od dva desetljeća pronalazi domove djeci koja ih nemaju, otkrivamo ono što se ne vidi na prvi pogled. Ono što stoji iza zakonskih formulacija i birokratskih termina.

"Kod posvojenja biološki roditelji gube sva prava i obveze. Dijete tada zauvijek postaje član nove obitelji. Kod udomiteljstva, roditelji i dalje imaju određena prava – a cilj je povratak djeteta u biološki dom, ako se stvore uvjeti. Ako se ne stvore, sud može pokrenuti oduzimanje roditeljske skrbi, čime se otvara put prema posvajanju", objašnjava Ivanka.

No dok se zakonski procesi odvijaju na papiru, djetinjstva prolaze. I mnoga su obilježena tišinom traume koje nitko ne vidi, ali koja oblikuju sve.

To su djeca koja nisu naučila da je dom sigurno mjesto. Djeca koja se trgnu na dodir, jer im bliskost dosad nije bila nježnost, nego bol. Djeca koja nose ožiljke, ne samo po koži, već i po duši.

I tada nastupaju oni – udomitelji. Ljudi koji otvaraju vrata nepoznatom biću, često ranjenom i zatvorenom, i pružaju mu ono najvrjednije – prisutnost.

Tko može biti udomitelj?

Udomitelj može biti svaka punoljetna osoba koja zadovoljava osnovne uvjete – državljanstvo, zdravstvenu sposobnost, nekažnjavanost, osnovni stambeni prostor. No, ono najvažnije ne piše u dokumentima. To je motivacija. Spremnost da svoje vrijeme, energiju i srce staviš na raspolaganje djetetu koje možda nikad nije znalo što znači biti voljeno.

"Obično jedan udomitelj ostaje kod kuće, drugi radi. No imamo i obitelji u kojima oba udomitelja rade – pa se uključe bake, djedovi, pa i vrtići. Sve se može kad postoji ljubav", kaže Nelica, toplo.

Postupak uključuje edukaciju – 40 sati razgovora o dječjim pravima, razvoju, traumi, odnosima. Slijedi procjena – obilazak doma, psihološko testiranje, dokumentacija, mišljenje tima. Sve to kako bi se djetetu pružila sigurnost, a ne još jedan slom.

Udomiteljstvo nije posao – to je poziv

"Često čujemo da to ljudi rade zbog novca", objašnjava Nelica pa nastavlja: "Naknada za rad udomitelja iznosi oko 200 eura te uz to postoji iznos koji je namijenjen isključivo za dječje potrebe. Većina sredstava ide direktno na dijete – odjeću, školu, hranu. Ljudi često ulažu i vlastiti novac. I još češće – cijelo svoje srce", kaže Nelica.

Jer djeca koja dolaze iz sustava nisu prazni papiri. Ona nose teške stranice – zanemarivanje, zapuštenost, bol. Ne traže luksuz. Ne traže savršene ljude. Traže nekoga tko će ih vidjeti, tko će se spustiti na njihovu razinu i reći: 'Tu sam. Ne odlazim'.

Važno je i istaknuti da udomiteljstvo ima dvije razine. Standardno, gdje osoba uz posao udomljuje uz simboličnu naknadu, i profesionalno – koje je formalizirano kao zanimanje, uz sva prava i doprinose.

"Ako netko napusti posao u uredu kako bi se posvetio djeci – nije li to hrabra, humana odluka? Zašto se to ne bi priznavalo kao vrijedan rad?", kaže Nelica.

"Ako netko zna osobu koja se obogatila na djeci – neka je imenuje. Takav slučaj ne postoji", dodaje Ivanka, čvrsto, bez zadrške.

Jer ono što udomitelji daju ne može se izračunati u eurima. To su godine tihe borbe, noći bez sna, zagrljaji koje nitko ne vidi, strpljenje kad dijete vrišti iz boli i traume koju je teško zamisliti, a ne iz hira. To su osmijesi koje izbore tek nakon mnogo vremena. Povjerenje koje se ne daruje, nego gradi – dan po dan, pogled po pogled.

Udomiteljstvo je kada kažeš: "Znam da ti je teško. I ne tražim ništa zauzvrat. Samo da znaš da nisi sam".

A za neko dijete, to je razlika između izgubljenosti i nade, to je kada teta i striček postanu obitelj.

Mogu li se djeca vratiti biološkim roditeljima?

Društvo često pita: 'Zašto država ne daje taj novac biološkim roditeljima?' Odgovor stručnjakinja je jasan.

"Djeca se ne izdvajaju iz obitelji zbog siromaštva. To je mit. Izdvajaju se jer roditelji ne znaju, ne mogu ili ne žele biti roditelji. Jer su emocionalno odsutni, jer su u ovisnostima, jer ih jednostavno – nema. Kad bi taj novac išao njima, rijetko bi završio za potrebe djeteta. Bio bi potrošen na alkohol, kocku, destrukciju", kaže Ivanka.

U sustavu u kojem djeca pronalaze privremene domove, postoji nada, iako rijetka da će se netko od roditelja promijeniti. Da će se okolnosti popraviti. Da će dijete ponovno moći reći "mama" ili "tata" i pritom misliti na nekoga tko je tu – prisutan, stabilan, odgovoran.

"U pravilu, povrati djece u biološku obitelj događaju se rijetko. To su procesi koji zahtijevaju puno – od samih roditelja, ali i od cijelog sustava. U više od 20 godina rada događa se možda u dva posto slučajeva", objašnjava Ivanka Dugan.

Ključnu ulogu igra uzrast djeteta, emocionalna povezanost s roditeljima i njihova spremnost na promjenu. Ako roditelji prođu kroz edukaciju, zatraže pomoć, pokažu trud – sustav ih neće automatski odbaciti.

Ima i takvih priča i treba ih ispričati

"Imali smo situaciju s jednom majkom koja je ostala sama s više djece. Nije imala podršku, jedva je spajala kraj s krajem. Djeca su joj privremeno oduzeta i smještena u udomiteljsku obitelj. Ali nije odustala. Tijekom nekoliko godina radila je na sebi, surađivala s centrima, prošla edukaciju, tražila pomoć kad joj je bila potrebna. I uspjela. Njeno najstarije dijete, tada već u višim razredima osnovne škole, vratilo se kući", prepričava Ivanka.

Dodaje, polako, ali s ponosom: "Sjećam se kad nas je to dijete jednom pogledalo i reklo 'Mama više ne viče. Mama sad sluša'. To je bio trenutak kad smo znali da je povratak imao smisla", dodaje Nelica.

No, takvi su slučajevi iznimke. Većina djece ostaje u udomiteljstvu godinama, a nerijetko i do punoljetnosti. Neka se kasnije posvoje, neka ostaju u kontaktu s roditeljima, a neka ih više nikada ne vide.

Kontakt s roditeljima – pravo ili rizik?

Zakonski gledano, roditelji imaju pravo na kontakt s djecom, osim ako to nije protivno interesu djece. No, kako objašnjava psihologinja Nelica Ivezić, svaki je slučaj priča za sebe.

"Neka djeca žele kontakt. Pitaju za roditelje, žele znati gdje su. Druga – ne žele ni čuti. Ima djece koja se sjećaju samo boli i straha. Koja su bila zanemarena, zlostavljana, emocionalno ranjena", kaže Nelica.

Postoje i roditelji koji ne žele kontakt. Ili se javljaju povremeno, iznenada, bez kontinuiteta. Zakonski im to ne oduzima roditeljska prava, ali emocionalno – djecu dodatno zbunjuje.

"Nisu problem neredoviti kontakti, nego loši. Ako roditelj dođe pijan, ako dijete zbunjuje i vrijeđa, ako unosi nemir – tada to nije pravo, to je povreda", kaže Ivanka.

U nekim slučajevima, kontakti se nadziru. Prisustvuje stručna osoba. Susreti se odvijaju u sigurnom okruženju, kroz zajedničke aktivnosti. Stručnjaci znaju prepoznati trenutke kad i najmanji pomak – osmijeh, pogled, dodir znači napredak. I pružaju podršku u tome.

Tko su ti roditelji?

Važno je razumjeti da mnogi biološki roditelji nisu zli, nego izgubljeni. I sami su odrasli bez ljubavi, sigurnosti, podrške. Nisu imali model zdravog roditeljstva. I kad se od njih očekuje da budu stup, često se raspadnu pod težinom vlastitih rana.

Zato je svaki pokušaj promjene vrijedan pažnje. Nije jamstvo, ali je nada.

Jer dijete koje se vrati kući, ali u kuću koja je sada drugačija – mirnija, sigurnija, toplija – dobiva priliku da prepiše svoju priču. Da iscijeli ono što se činilo nepovratno oštećenim.

A sustav? On tu mora biti – strpljiv, prisutan, realan. Ne da sanja bajke, nego da stvori uvjete u kojima barem jedna završi s povratkom, zagrljajem i riječima: "Mama sad sluša."

Najteži i najljepši poziv

A u cijeloj toj tihoj borbi, udomitelji su često nevidljivi junaci. Oni su most između trauma i ozdravljenja, privremeni dom koji zna da možda neće biti zauvijek – ali će biti siguran dok traje. Njih kronično nedostaje. Tisuće djece čeka - ne savršenstvo, nego prisutnost. Čeka pogled koji kaže: 'Vidim te i važan si'. Ruke koje ne odguruju. Glas koji ostaje.

Udomiteljstvo nije lak put. To je možda najteži poziv – jer se daješ djetetu koje nije tvoje, a voliš ga kao da jest. Jer podižeš zidove sigurnosti za nekoga tko ih nikad nije imao, znajući da ih jednog dana možda više neće trebati – ni tebe.

Ali za one koji osjete da bi mogli... Ako vas i najmanje dotakne pomisao da baš vi možete biti nečija druga prilika – javite se svojim nadležnim Centrima za socijalnu skrb. Pitajte. Istražite. Jer možda upravo vaša prisutnost postane ono zbog čega jedno dijete prestane noću čekati da ga netko napokon poželi.

"Znaš da će možda otići i nadaš se da hoće, da će dobiti obitelj i sve ono što svako dijete zaslužuje, daš mu cijelo srce bez obzira što će se slomiti na milijun komadića kada to dijete ode iz tvog doma – to je udomiteljstvo", kaže nam jedna udomiteljica.

To je teže nego odgajati vlastito dijete. To boli više. Traje duže. Ali ispunjuje dušu. I daje smisao životu na način koji se ne može izmjeriti – osim možda u jednoj rečenici iz malih usta: "Ovdje se osjećam kao da sam doma."

POGLEDAJTE VIDEO: Ljudi velikog srca: Upoznajte Tokiće