Klimatska kriza kuca na vrata, a mi? 'Zašto tako ležerno zurimo u apokalipsu pred nama?'

Temperatura oceana dosegnula je u 2019. godini rekordnu razinu, a tempo kojim se zagrijavaju ubrzava se, što upućuje na to da se ubrzano zagrijava i planet na kojemu živimo, pokazali su rezultati istraživanja objavljenog u časopisu Advances in Atmospheric Sciences. ''Količina topline koju smo rasprostrli oceanima jednaka je toplini koju bi proizvelo 3,6 milijardi atomskih bombi bačenih na Hirošimu", upozorio je Cheng Lijing, glavni autor studije i izvanredni profesor na Institutu za atmosfersku fiziku na Kineskoj akademiji znanosti.

Gotovo 250.000 ljudi je evakuirano, 27 ljudi je poginulo, a još tisuće su postale beskućnici nakon što su čudovišni požari u Australiji opustošili više od 10,3 milijuna hektara zemlje, ostavljajući za sobom spaljenu zemlju površine Južne Koreje.

Beograd je, uz Sarajevo, već danima u vrhu popisa desetak svjetskih gradova s najvećim onečišćenjem zraka, a specijalizirani portal AirVisual u srijedu ujutro opisao je zrak u prijestolnicama Srbije i BiH kao nezdrav. 

Prema informacijama sa stranice Hrvatske agencije za okoliš i prirodu, kvaliteta zraka loša je ili vrlo loša u Višnjanu, puljskom Kaštijunu, Slavonskom Brodu i Kopačkom ritu, a jedno je i od glavnih pitanja već nekoliko dana i u Zagrebu, koji s ekologijom nikako da se sretne na čuvenoj zelenoj grani - problemi se samo granaju: primjerice od prikupljanja otpada do odlaganja otpada na odlagalištu Jakuševec koje je odavno trebalo biti zatvoreno. Hrvatska metropola poznata i kao 'Europska prijestolnica smeća' ili 'Kantograd' guši se u smeću čiji će odvoz uskoro i višestruko poskupjeti, a Hrvatska je, valja opet podsjetiti, među 17 zemalja članica Europske unije s najvišom razinom energetskog siromaštva. 

Navedeno je tek malen dio mozaika svega povezanog s klimatskom krizom. Čini se da je i građanima polako već stvarno svega dosta. Ili nije? Sada jesu nezadovoljni, iako ima i onih koji već duže prosvjeduju, a pojedine organizacije civilnog društva i znanstvenici i znanstvenice desetljećima već upozoravaju na problem s klimatskim promjenama. No koliko će to nezadovoljstvo držati građane, koliko su spremni konstruktivno ga iskoristiti, koliko su spremni za promjenu i to kakvu promjenu - što ona znači i kako će utjecati na njihove živote, koliko su svjesni napora koje sami moraju poduzeti, ali i pritiska koji je potreban na jednoj sasvim drugoj razini jer iako su pojedinačni napori hvalevrijedni, bez prave sustavne promjena u svim sektorima, a to je u ovlasti država, sve je to uzaludno.  Činjenica jest da je problem potrebno osvijestiti i da je volju za promjenom potrebno potaknuti pa je u tom smislu vrijedno, kada neki razmišljaju o tome kako ''ležerno idemo prema katastrofi'', podsjetiti i na objašnjenje psihologa o tome zašto nas klimatske promjene ne uznemiruju.

''Pokraj moje zgrade postoji jedan kontejner za plastiku. Po mojoj procjeni, to je jedini kontejner za plastiku u okrugu barem pola kilometra. Ima potpuno nepraktičan mali otvor za ubacivanje otpada, gotovo uvijek je pun i, kako saznajem, prazni se svakih nekoliko tjedana. Kada sam počela odvajati plastiku u svom kućanstvu, došla sam do deprimirajuće spoznaje da svakodnevno proizvodim, kao i većina ljudi, ogromnu količinu plastičnog otpada. A onda sam nastavila sa svojim životom, ispunjenim mojim osobnim obavezama, problemima i aktivnostima. Što nije u redu sa mnom?'' - zapitala se još prošloga ljeta psihologinja Marija Stojević, članica Zagrebačkog psihološkog društva (ZPD). O globalnom zagrijavanju i velikim klimatskim promjenama, i to uvelike uzrokovanima ljudskom aktivnošću s dugotrajnim i velikim utjecajem na čovjeka i ekosustav, izrečeno je i ispisano već toliko riječi i to od strane znanstvene zajednice. Čak i u domaćim medijima sve je više tekstova o katastrofičnim predviđanjima znanstvenika i znanstvenica o brzini, razmjerima i efektima klimatske krize, a u zapadnim zemljama zelene stranke i političke opcije postaju sve vidljivije.

''Unatrag nekoliko godina u javnosti se puno govori o opasnostima koje plastika i izgaranje fosilnih goriva nose za okoliš, o izumiranju životinjskih vrsta i nestanku njihovih staništa, podizanju razine mora i prosječne temperature. ... Ipak, većina nas svaki dan ustaje, odlazi na posao, odgaja djecu, planira putovanja, otplaćuje kredite, uplaćuje mirovinsko i definitivno ne razmišlja o uskorom izumiranju jedinog planeta koji imamo. Kako to da ležerno zurimo u apokalipsu i ne trepnemo?'', pita se i sama psihologinja.

Objašnjava da je jedan od razloga nesrazmjer u prihvaćanju klimatskih promjena kao činjenice između znanstvenika i neznanstvenika. Weber i Stern su 2011. saželi podatke različitih nacionalnih anketa provedenih na općoj populaciji iz 2008. i 2009. godine, prema kojima u Ujedinjenom Kraljevstvu i Sjedinjenim Američkim Državama samo 49 posto ispitanika vjeruje da se planet zagrijava primarno zbog ljudske aktivnosti. Podaci za druge zemlje variraju – u Japanu u to jeruje 91 posto ispitanika, u Argentini 81 posto, u Italiji 65 posto, a u Njemačkoj 59 posto.  ''Navedeno se može objasniti time da je laiku teško shvatiti u potpunosti kako funkcioniraju klimatske promjene – sami mehanizmi su kompleksni, glavni uzročnici (staklenički plinovi) su nevidljivi, a njihove posljedice vremenski i geografski udaljene za većinu nas. Pritom, većina ljudi ne razumije rigorozne metode koje znanstvenici koriste kako bi proučavali ove fenomene, već se oslanjaju na vlastite procjene i vjerovanja, smatraju Weber i Stern. Znanstvena metoda zahtijeva visoku razinu kritičnosti u iznošenju zaključaka – čak i kada nalazi snažno podupiru postojanje klimatskih promjena, znanstvena zajednica oslanja se na termine poput 'vrlo vjerojatno uzrokuje/povezano je' u tumačenju rezultata, što laiku može ostaviti dojam da ima mnogo prostora za sumnju u te tvrdnje'', upozorava Stojević.

A postoji i nešto što se naziva tzv. ''psihološka distanca''. Tim su se pojmom u kontekstu klimatskih promjena u svom preglednom radu 2015. godine bavili McDonald, Chai i Newell: Psihološka distanca odnosi se na udaljenost objekta ili događaja od pojedinca i njegovog pojma o sebi. Tako smo ono što se događa sada, u našem susjedstvu i ljudima poput nas skloni percipirati kao psihološki blisko, odnosno konkretno, dok se psihološki daleki objekti i događaji percipiraju više apstraktno''.  ''Autori razmatraju kako ta razlika utječe na našu spremnost da poduzmemo konkretne korake i djelujemo; u kontekstu klimatskih promjena naša spremnost na akciju ovisi o tome koliko bliskom i konkretnom percipiramo prijetnju posljedica klimatskih promjena. Pokazalo se da, iako većina ljudi smatra da su klimatske promjene stvarne, nisu baš toliko uvjereni da imaju velike i teške posljedice. Također, ljudi su skloni ovaj problem promatrati kao nešto što će se dogoditi u dalekoj budućnosti  - iako predviđanja znanstvenika teške posljedice globalnog zatopljenja vremenski smještaju već u sljedećih nekoliko desetljeća. Nadalje, teške posljedice klimatskih promjena u našim glavama obično se vežu za geografski i socijalno udaljena mjesta, odnosno zemlje u razvoju, s kojima asociramo lošu infrastrukturu te nedostatak progresivnih javnih politika i ekološke svijesti. Sve navedeno nam olakšava da se bezbrižno, sami u autu, kotrljamo prema poslu u jutarnjoj gužvi na Slavonskoj'', piše Stanojević.

Robert Gifford u svom članku iz 2011. identificira čak 29 psiholoških barijera u djelovanju kako bi se smanjile klimatske promjene, a naziva ih ''zmajevima inercije'', koje dijeli u klastere. Jedan od tih klastera  odnosi se na našu ograničenu kogniciju, objašnjava psihologinja: ''U skladu s već opisanim, naši pradavni mozgovi navikli su biti orijentirani na neposredne i bliske prijetnje. Uz to, naše znanje je ograničeno, obojeno pojednostavljenim i često pristranim medijskim izvještajima. Ne pomaže ni činjenica da konstantna preplavljenost informacijama iz okoline dovodi do otupjelosti na poruke o opasnosti klimatskih promjena. Dodajte tome prstohvat nepobjedivog ljudskog optimizma i percipirane bespomoćnosti pojedinca pred ovako enormnim problemom i dobivamo pravi recept za pasivnost''. ''Gifford navodi i utjecaj ideoloških uvjerenja, pri čemu vjerovanje u potpuno neregulirano tržište, želja za očuvanjem komfora i statusa quo, kao i uvjerenje da će nas tehnološki napredak kad tad spasiti od posljedica globalnog zatopljenja, dovode do manje spremnosti na promjenu. Dio razloga se tiče i naših dosadašnjih ulaganja. Ljudi ulažu u određeni način života, npr. posjedovanje osobnog automobila ili štednju za avionsku kartu za odlazak na odmor. Kada smo dosad toliko već dali, zašto ne bismo uživali u plodovima svog rada i malo uživali? Pogotovo ako naš susjed radi to isto i nema namjeru ničega se odreći'', napominje Stojević.

Jasno je, ističe, da ima mnogo potencijalnih razloga za ležerno zurenje u apokalipsu, od kojih neki ovdje nisu niti spomenuti: ''Zamislite da ste na početku atletske staze, niste baš u kondiciji, a netko od vas traži da u trku preskočite 29 prepreka. Samo najmotiviraniji i najdiscipliraniji od nas bi preskočili sve bez posrtanja i padanja. Zbog svega navedenog vrlo je važno uzeti u obzir psihološka ograničenja i barijere kako bismo bolje razumjeli što nas kao ljude pokreće i sputava u boljoj brizi za okoliš. Na taj način možemo kao pojedinci donositi odluke o promjenama u ponašanju, ali i na razini društva donositi javne politike koje će uzeti u obzir naše iracionalno i nesavršeno djelovanje''.

No, tu dolazimo do ključnog problema. Naime, politika u Hrvatskoj, i ne samo u Hrvatskoj, ne radi gotovo ništa za sanaciju klimatskih promjena, na što sustavno u svojim tekstovima na Biltenu upozorava glavna urednica toga portala Andrea Milat, a u jednom od posljednjih piše: ''No, u konačnici, što prosječne radnike boli briga za apele nekih znanstvenika? Pa, u Hrvatskoj, kao ni drugdje na Mediteranu, uskoro više neće rasti pšenica, kukuruz, vinova loza, lavanda ni maslina. O tome bruje znanstvenici Italije, pa čak i BiH, ali istu priliku nemaju i hrvatski. Što će jesti vaša djeca kad dođu u naše godine? I što mislite tko ima odgovor na to pitanje? Da, oni, znanstvenici''.  ''Ljetos je Bilten tražio agronome koji nam mogu reći koje će kulture rasti u Hrvatskoj za 20-30 godina, ali što zbog godišnjih odmora, što zbog nemara države za temu, nismo uspjeli pronaći adekvatne sugovornike. Ono što smo u međuvremenu iskopali svjedoči tome da bismo trebali početi shvaćati da ćemo uskoro moći saditi rižu, kvinoju, soju, agrume i citrone i druge tropske biljke. No, naša je poljoprivredna politika potpuno nespremna na ovo, a umjesto da se bavimo klimom, mi još uvijek pokušavamo sanirati curenje subvencija kroz rupe u sustavu. Apel znanstvenika zbog ovakvih pitanja treba uzeti za ozbiljno. A svaka ozbiljna Vlada na ovu bi spoznaju automatski ispravila svoje greške, obasula znanstvenike financijama i nekritično usvojila sve njihove zahtjeve. Jer, uistinu - radi se o preživljavanju'', zaključuje Milat. 

Da su klimatske promjene najkompleksnija kriza kojoj smo ikada bili izloženi, ovoga su tjedna upozorili i hrvatski znanstvenici uručivši Vladi Apel za sustavnu klimatsku akciju koji je potpisalo njih gotovo 550, a predan je i Saboru i Uredu predsjednika te Ministarstvu zaštite okoliša i energetike. U obraćanju medijima, što je prvi takav istup znanstvene zajednice u Hrvatskoj glede trenutne klimatske krize, pozvali su na pokretanje konkretnih i ambicioznih mjera kako bi se stvorili preduvjeti za sustavno i sveobuhvatno suočavanje s izvanrednim stanjem s kojim smo suočeni. ''Klimatska kriza u svoj svojoj zastrašujućoj realnosti jest test zrelosti naše civilizacije u cjelini, poziv za buđenje, ali i jedinstvena prilika za globalnu transformaciju prema održivom društvu. Da bismo postigli te ciljeve, potrebno je zajedničko djelovanje cijelog čovječanstva'', napominju znanstvenici i znanstvenice, a kao dobar početak ističu proglašenje klimatskog izvanrednog stanja, ali napominju da je i dalje ključno - sustavno djelovanje u skladu s time.

''To je zahtjev koji isključuje lažne alibije tzv. malih zemalja. To je zahtjev koji podrazumijeva zajedničko, sinergijsko djelovanje svih ljudskih djelatnosti. Naposljetku, to je zahtjev koji isključuje bilo kakvu diskriminaciju te poziva na solidarnost među generacijama, rasama, vjerama, državama, svim mogućim opredjeljenjima, kao i solidarnost prema drugim živim bićima'', zaključuju hrvatski znanstvenici i znanstvenice te ističu da stoje na raspolaganju svim institucijama kako bismo se zajednički suočili s izazovima klimatskog izvanrednog stanja.

Prateći ovu tematiku, u više smo navrata pohvalili rast svijesti ljudi o klimatskoj krizi, pogotovo među mladima, ali i upozoravali da rješenje klimatske krize ne leži, pogotovo ne isključivo, u pojedinačnim ''malim akcijama'', već u borbi za ekonomsku i klimatsku pravdu potreban je u najmanju ruku drukčiji kapitalizam, a svakako javno financiran i svima dostupan zdrav okoliš. ''Potrebna je temeljita transformacija cijelog neoliberalnog ekonomskog modela temeljenog na fosilnim gorivima i eksploataciji, što naravno predstavlja velik izazov, ali i stvara golemi otpor kod onih koji su se na temelju toga bogatili u posljednjem stoljeću. To se odnosi ne samo na prestanak korištenja fosilnih goriva u energetskom sektoru već i na korjenite promjene u svim sektorima, uključujući promet, poljoprivredu i prehrambeni sektor, i to u idućih 10 godina’’, istaknula je za Vijesti.hr nedavno Marija Mileta iz Zelene akcije upozoravajući i na štetno ponašanje Vlade ''koja nas vraća u prošlost i kojoj je klimatska kriza zadnja rupa na svirali''. 

Među ostalim, Vlada bi trebala razgovarati sa sindikatima i radnicima o kreiranju zelenih i kvalitetnih radnih mjesta za koje Hrvatska ima velik potencijal. O tome je ranije za Vijesti.hr govorio Vedran Horvat, sociolog i izvršni direktor Instituta za političku ekologiju. Upozorio je na to da je ''Hrvatska zemlja s izuzetno velikim solarnim potencijalom koji bi mogla pretvoriti u svoju komparativnu prednost i napraviti paradigmatski zaokret prema klimatski prijateljskom razvoju i industrijskoj politici koja ne pridonosi klimatskim promjenama. No, velik broj ljudi u domaćoj politici i ekonomiji i dalje sniva snove o 'beskonačnom rastu' uz koje vežu naš prosperitet i često daju besramna obećanja. Međutim, ta su vremena prošla i što prije shvatimo da se pitanje dobrog života ne veže uza stalni rast BDP-a, to ćemo prije biti u prilici da se konsolidiramo kao društvo u novim okolnostima''. ''Ne zaboravimo, klimatske promjene su manifestacija devastiraćeg utjecaja ekonomije orijentirane na rast, na beskonačno i često bezobzirno iskorištavanje prirodnih resursa, bez brige za buduće generacije'', upozorio je Horvat i poručio: ''Donositelji odluka u Hrvatskoj moraju odmah početi razmišljati na koji način će se industrija, poljoprivreda, energetika i turizam kao neki od vitalnih sektora prilagoditi klimatskim promjenama, i na kraju krajeva, kako će 'obični čovjek' na nekom dalmatinskom otoku, Istri ili istočnoj Slavoniji ostvariti dobar život u tim uvjetima''.

Proslavio se i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić koji je komentirajući onečišćenje zraka u Beogradu kazao da je ''zrak lošiji za onoliko koliko im je standard viši''. S obzirom na takve izjave, još jednom je postalo kristalno jasno da politika i dalje namjerno ili uopće ne doživljava da je i kvaliteta zraka pitanje standarda, a o pravu na zdrav život niti riječi, kao ni o činjenici da električna vozila nisu jeftina kao ni ''pročišćivači'' lošeg ogrjeva. Ali tu se opet vraćamo na pitanje odgovornosti osiguravanja kvalitete života građanima, a to kao da je za vlast ipak malo prezahtjevan zadatak premda joj je upravo on - dužnost i svrha.