
'Kiša je padala, nije bilo nastave, nismo vjerovali da bi susjed mogao ići ubiti'

“Kad smo do došli u školu, sjećam se - kiša je padala. Rekli su nam da nema nastave, da se nešto dogodilo… Bila je strka, osjećao sam strah, neizvjesnost. Srbi su se spremali na to, mi smo bili naivni, bilo smo djeca, nismo mislili da će nas sutra prvi susjed, s kojim si odrastao, ići ubiti. Taj dan dogodio se pokolj naših 12 redarstvenika u Borovu”, govori nam ovo potresno iskustvo Franjo Orešković. Imao je tada 13 godina, bio je dijete, ali sjećanja tih mučnih dana živa su i danas.
Vukovar je te 1991. pao 18. studenog, danas je Franjo zamjenik vukovarskog župana, ali bolne rane koje su nastale dok je bio dijete, ostale su i danas. Bilo je to vrijeme kada je mora napustiti svoj dom jer to nisu bili dani ni vremena za obitelji, za djecu. No dječji svijet nije mogao pojmiti strahote koje su se događale, kaže da čak nije vjerovao da je rat. Obitelj je morala bježati.
“Mislio sam da idemo na more na nekoliko dana. Bio sam zbunjen i nisam vjerovao da je rat. Završio sam 7. razred, a onda sam godinu dana nakon što sam otišao iz Vukovara bio nekako povučeniji. Iskreno, uvijek mi je bilo krivo što sam tada imao 13 godina, što nisam mogao ići u rat. Tako sam tada razmišljao”, govori nam.
Njega i sestru prihvatili su u Omišu, pomogli su im. “I ove godine su moja dva prijatelja iz Omiša s kojima sam išao u 8. razred danas na obljetnicu tragedije u Vukovaru”, kaže nam.
Danas, kaže, ne osjeća mržnju, ali ne zaboravlja. “Moramo krenuti dalje, ponosni smo na našu prošlost, ali gledamo u budućnost. Najviše zbog naše djece”, govori.
I za kraj kaže: “Vukovar je grad koji se jednostavno voli zauvijek.”
















