Hrvatskog putopisca Davora Rostuhara do Južnog
pola dijeli još 20 dana. Nedavno je stigao u Punta
Arenas, najjužniji grad Čilea i
dom mnogobrojnih Hrvata.
A na putu do Čilea doživio je i jednu zanimljivu avanturu koju je
podijelio na svom blogu na kojem opisuje ekspedicijske
anegdote.
Glavni protagnonist avanture bio je Federico,
čovjek koji ga je, kako kaže sam Rostuhar, podsjetio da je život
čarolija i da na svijetu ima i dobrih ljudi koji ne misle uvijek
'samo na svoje dupe', podsjetivši ga da svijet ne mora nužno
otići kvragu.
"Federico je, zajedno sa Mirkom i
Nadirom koji su nam bili odlična logistička
podrška tijekom boravka u Buenos Airesu, pomogao Anđeli
prenijeti 150 kg opreme od smještaja do autobusa u Buenos Airesu.
Kada su je odbili primiti u bus sa tolikim stvarima, odlučio joj
je pomoći da se prebaci do Punta Arenasa, tri tisuće kilometara
južnije. Posudio je auto od prijatelja, spremio se i krenuo na
put. To je kao da danas odlučite sjest u auto u Hrvatskoj i
voziti do Maroka i nazad.
Anđela i Federico izmjenjivali su se za volanom i putovali
četrdeset sati bez prestanka. No, shvatili su da ne mogu preći
granicu s Čileom zato što je autu istekla registracija! Zašto bi
bilo jednostavno, kad može biti priča? Zato sam ja iznajmio auto
u Punta Arenasu i otišao po njih u tristo kilometara udaljeni Rio
Gallegos."
Ostala je još samo jedna prepreka u projektu prebacivanja
stvari za ekspediciju od Zagreba do Punta Arenasa: preći
čileansku granicu. Čileanci su jako strogi po pitanju unosa hrane
u njihovu zemlju. Kad sam dva dana ranije tu granicu prešao busem
sa samo jednom torbom, sve su pregledavali do u najmanji detalj.
Sporna je samo hrana. Moj ekspedicijski jelovnik je razrađen do
najsitnijeg detalja, o njemu ovisi uspjeh moje ekspedicije, a
puno hrane koju nosim nema za kupiti u Čileu. Već su mi
argetinski carinici napravili problem kad su mi zaplijenili
pinjole i kulen. No, oni nisu našli slaninu, čvarke i med –
namirnice koje je zabranjeno unositi i u Argentinu i u Čile. A po
svim informacijama, argetinski carinici nisu ni približno strogi
kao čileanski.
Dugo sam razmišljao što napraviti. Prijaviti robu ili ne.
Poštivati čileanske zakone i ugroziti svoju ekspediciju ili
raditi po svom. Ne osjećam ama baš nikakvu moralnu odgovornost
kod unošenja spornih namirnica u Čile, tim više što ih neću ni
koristiti u Čileu, nego ću ih kroz Čile samo prenijeti, a
koristiti ću ih na Antarktici. Imamo li dužnost poštivati
zakone ako su oni loši i nepotpuni? Dalo bi se o tome
diskutirati, ali sada nemam vremena za to. Odlučujem pokušati
prokrijumčariti robu.
Naguravam čvarke, slaninu i med u jedan pretinac u
prtljažniku i krećemo prema granici gdje zatičemo gužvu. Nekoliko
velikih kamiona stoji u redu ispred nas, a i iza nas se brzo
stvara kolona. Obavljamo papirologiju, držimo se kul i vraćamo se
u red. Do nas dolazi carinica sa psom na povodcu i traži me da
otvorim prtljažnik. Pita me da li imamo neko voće, povrće ili
meso. Nemamo, lažem.
Nije valjda da će taj pas njušiti meso. Valjda ima bitnijih
stvari za tražiti, drogu, eksploziv…? Otvaram prtljažnik i pravim
se kul. Pas njuši i njuši, a carinica se dvoumi da li da vadimo
prtljagu i da sve pregledava ili ne. Baci pogled na red iza nas,
i… odlučuje nas pustiti! I dalje kul i nezainteresirano,
zatvaramo prtljažnik i vozimo dalje, a koji kilometar dalje,
zavrištimo od sreće! Ulazimo u Čile sa svim stvarima na broju.
Još jedna mala pobjeda je ostvarena. Što je sljedeće?",
opisao je Rostuhar u svom zapisu.
Više o projektu saznajte na
stranici Davorovog
ekspedicijskog dnevnika i na njegovoj Facebook
stranici.