35 godina nakon Černobilske katastrofe osjećaju se posljedice. Evo kako se Hrvatska prisjeća tragičnog događaja

Sutra se navršava 35 godina od tragičnog događaja kojega se mnogi dobro sjećamo, a posljedice se osjećaju i danas - Černobilske katastrofe. Točno u jedan sat i 23 minute, 26. travnja 1986. godine eksplodirao je 4. reaktor nuklearne elektrane Vladimir Iljič Lenjin u bivšoj Sovjetskoj Ukrajini, uz samu granicu s Bjelorusijom. I tada počinje opasno otpuštanje radioaktivne prašine, a jačina kontaminacije bila devet puta jača nego nakon bacanja atomske bombe na Hirošimu. Velike količine radioaktivnih čestica uzdigle su se na visinu od 1500 metara і nošene vjetrom, krenule su prema Skandinaviji, zatim središnjoj i jugoistočnoj Europi. Idućih nekoliko dana vjetrovi su odnijeli preko 70% radioaktivnih čestica s mjesta nesreće prema Bjelorusiji, a oblik oblaka, kao što ste vidjeli u jednom je trenutku jako podsjećao na oblik Hrvatske do koje su radioaktivne čestice došle peti dan nakon eksplozije. Posljedice zračenja osjetilo je oko 5 milijuna ljudi, a zdravstveni problemi kod velikog broja građana ostali su do danas.

Dječji smijeh se na ovom igralištu zadnji put čuo - 36 sati nakon tragedije Pripjat - gradić od 50 tisuća stanovnika tada je zauvijek evakuiran. Predviđa se da će takav ostati sljedećih 20 tisuća godina.

Gajgerov brojač i danas podivlja kako se približavate Černobilu. Vitalij je u vrijeme eksplozije imao 12 godina - informacije su curile na kapaljku, svatko se, kaže snalazio kako je znao.

''Tek nakon 1. svibnja, kad se mama vratila s posla, ondje je bilo raznog nagađanja, šuškanja, pričalo se potajno i tako se to proširilo.... Mama nam je tada dala da uzimamo jod'', ispričao je Vitalij. Većina stanovnika Pripjata bila je na neki način vezana uz nuklearnu elektranu. Nakon dotad neviđene katastrofe, na snimkama se vidi kako je izgledalo nespretno saniranje reaktora pri čemu je službeno poginulo 33 ljudi - no broj žrtava zapravo je nesaglediv.

Nuklearni fizičar Tonči Tadić kaže - nemoguće je da se tako nešto ponovi.

''Ljudi danas doživljavaju svaku nuklearnu elektranu kao da je ona kopija černobilske. Koja je bila izuzetak po svemu. Od same njezine konstrukcije koja nema veze s nuklearkama našim zapadnim, pa ni sa Krškim, preko činjenice da oko nje nije bio nikakav betonski kontejment odnosno bunker koji bi zadržao u sebi sve što eventualno dogodi unutra, nego najobičniji nejobičniji metalni hangar - kao da je neka jeftina garaža'', rekao je Tonči Tadić. Vijest o opasnoj razini radijacije prvi su objavili Šveđani, svi su mediji nakon toga vrvjeli savjetima kako se ponašati i što izbjegavati. I sama se sjećam da se preporučalo izbjegavanje salate, povrća, stariji su nas upozoravali da ne sjedimo na travi. I u 1200 kilometara udaljenom Zagrebu, izmjerena je povećana razina radijacije, a onda je zagrebački radio 101 prvi u Jugoslaviji objavio vijest o tome. Bio je 28.travnja, vikend prije praznika rada, koji su mnogi planirali na otvorenom.

''Tamo gdje je padala kiša, to je sa kišom doista i spušteno. Tamo gdje nije bilo kiše, kontaminacije nije bilo, recimo na Hvaru ste mogli mirno jesti povrće i grožđe, jer tamo nije bilo kiše'', kazao je Tadić.

Černobil će ostati radioaktivan sljedećih 50 tisuća godina, ali kratkotrajno hodanje po betoniranim ili asfaltiranim ulicama već je dozvoljeno pa je Černobil tako postao i turistička atrakcija.