Rukometaši držali ruku na srcu na himnu 'Hej Slaveni'!

Net.hr vam predstavlja svoj vremenski stroj koji će vas svakoga dana voditi kroz povijest sporta, u različite dijelove svijeta. Zaplovite s nama u dane kad je Pele igrao na Maksimiru, zašto se u Hrvatskoj počeo igrati hokej, što je bilo Del Pieru da Bokšiću ukrade auto, zašto je Divac varao na Gripama, kako su Dinamo i Hajduk rušili engleske velikane...Vladimir Jelčić, Goran Perkovac, Irfan Smajlagić, Božidar Jović, Alvaro Načinović, Vladimir Šujster, Bruno Gudelj, Nenad Kljaić, Iztok Puc, Zoran Mikulić, Patrik Ćavar, Venio Losert, Valner Franković, Slavko Goluža, Valter Matošević, Zlatko Saračević i trener Vladimir Kljajić - prvi su hrvatski olimpijski pobjednici. Kad smo već toliko sretni zbog plasmana naših rukometaša u finale Europskog prvenstva u Austriji, red je sjetiti se i jedne od najvećih pobjeda hrvatskog sporta koju su izborili baš rukometaši, danas već davne 1996. godine na Olimpijskim igrama u Atlanti.

Nitko, baš nitko tada nije vjerovao u naše rukometaše, tim više što su dva mjeseca ranije razočarali na europskoj smotri u španjolskoj Sevilli, pod vodstvom trenera Abasa Arslanagića, nekad čuvenog vratara. Osvojeno je slabim igrama peto mjesto, a o zbunjenosti naših igrača svjedoči i početak utakmice s tadašnjom Srbijom i Crnom Gorom, kada je dobar dio hrvatskih reprezentativaca za sviranja jugoslavenske himne 'Hej Slaveni', držao ruku na srcu. Jer, bilo je u toj momčadi igrača koji su igrali još za Jugoslaviju, pa su se malčice, eto, zbunili.

Tadašnji predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora, Anton Vrdoljak je poludio i preko medija poručivao: 'Vratite ih sve doma!', napose nakon što ih je sam pobijedio veteran Veselin Vujović u dresu Srbije i Crne Gore. Još u avionu na povratku u Hrvatsku smijenjen je Arslanagić, samo 40 dana prije Igara u Atlanti postavljen Velimir Kljaić.

Sjajne igre još u skupini pokazale su da je momčad u kratkom razdoblju dobila ne samo novu fizionomiju, već i drugačiji mentalitet. Kljaić je temperamentno i žustro vodio dečke obeshrabene nastupom na europskoj smotri, navodno nije nedostajalo ni 'šamarčića' na treningu, no nebitno je li toga bilo ili ne, kad je tako lijepo završilo. Momčad se, očito, trebala razdrmati.

Dakle, u skupini su pobijeđeni Švicarska, Kuvajt i SAD; poraz se dogodio protiv Švedske, a izgubljena utakmica protiv Rusije u zadnjoj minuti se nakon obrane sedmarca (Matošević) pretvorila u pobjedu (Ćavar). Da se tada izgubilo, ne bi se otišlo dalje, prema polufinalu.

A pogodite tko je tamo već bio. Hrvatsku je čekala jaka Francuska, favorit tada cijelog natjecanja. Bila je to partija snova, pisali su novinari, Hrvatska je pobijedila 24:20, ne pruživši Francuzima ni šansu.

U finalu je čekala Švedska koja je Hrvatsku razvalila u skupini s 27:18. No, mudri Kljaić taj dvoboj sa Šveđanima u skupini je igrao s izmijenjenom momčadi, više s pričuvama, nego sa standardnim igračima, kao da je znao, iako je riskirao, što bi se moglo dogoditi na kraju natjecanja. K tome, u finalu su Šveđani opterećeni imperativom pobjede bili malo slabiji, ili Hrvati bolji. Bila je to zadnja prigoda velike švedske generacije rukometaša da osvoje olimpijski tron, tako bi i bilo da se nije ispriječila nadolazeća Hrvatska.

U silno zanimljivoj i neizvjesnoj utakmici do samog kraja, Hrvatska je bila bolja, 27:26. (16:11). Cijela hrvatska postava igrala je sjajno, kapetan Goran Perkovac, krilni igrač Irfan Smajlagić i kružni napadač Božidar Jović postigli su po šest pogodaka, a trinaest sekundi prije kraja pivot Nenad Kljaić, gle simbolike, sin trenera Velimira, postigao je spasonosni zgoditak za konačnih 27:26.

Doček zlatnih rukometaša u Hrvatskoj bio je veličanstven, od zračne luke u Zagrebu do centra grada rukometaše je pratilo silno mnoštvo i praktički je od tada uvedena i hrvatska praksa dočekivanja velikih pobjednika. Da, dečki iz Atlante bili su naši prvi olimpijski prvaci i tako ih se lijepo sjetiti i danas!