Kultura uzgoja vinove loze kroz povijest

Loza je kroz povijest uvijek bila izvor života i njezin je uzgoj zahtijevao znoj i muku generacija težačkih obitelji. Taj je trud ona vraćala ponajboljim crnim i bijelim vinima, nedostižnim po kvaliteti, posebnosti i okusu.Povijest vinogradarstva na prostoru Hrvatske seže duboko u povijest. Kultura vinove loze širila se u dva pravca: kontinentalnim i primorskim dijelom. Jedan je zahvaljujući trgovcima, osvajačima i kolonizatorima Feničanima, starim Grcima i Rimljanima išao jadranskom obalom i otocima, a drugi s Tračanima i, opet, Rimljanima, kopnom. Starogrčki doseljenici, moreplovci i trgovci već u šestom stoljeću prije Krista osnivaju svoje kolonije u Dalmaciji i Istri. Na Visu i Hvaru pronađene su vinske posude koje datiraju iz 6 st.pr.n.e., te novčići na kojima su bili utisnuti grozd vinove loze i vinski vrč. O uzgoju vinove loze tog razdoblja, svjedoče i spisi starogrčkog geografa Skilakisa iz 340.g.pr.n.e.

U vrijeme rimskih osvajanja, nasljeđeno vinogradarstvo i maslinarstvo Rimljani su unapređivali. U Istri su razvili velike latifundije na kojima se proizvodilo žito, vino i maslinovo ulje. Vinogradarstvo za starih Rimljana naglo je napredovalo u Hrvatskom primorju. Naziv mjesta Novi Vinodolski dolazi od latinskog Vallis vineari. Plinije i drugi pisci antike ostavili su niz dokumenata o uzgoju vinove loze duž hrvatske jadranske obale.

Drugi krak najezde Rimljana u naše krajeve bio je sjeverom, i širio se postupno Požeškom dolinom, Srijemom, Baranjom. Na području Srijema tradicija vinogradarenja počinje još oko 232. godine, kad je rimski car Prob naredio svojim legijama da na padinama Fruške gore zasade trsje. Plodna Požeška dolina tada je prozvana Zlatnom, odnodno Vallis aurea. Vinova je loza u Slavoniji našla izvanredno pogodno stanište, ali jednako tako i na Moslavačkoj gori, u Hrvatskom zagorju i Međimurju. Predmeti iz starorimskog doba koji govore o razvijenom vinogradarstvu i vinarstvu nađeni su kod Krapine, Vinagore, Lobora i Petrijanca. Širenjem kršćanstva u četvrtom stoljeću, dolazi do još većeg zamaha u razvoju vinogradarstva i vinarstva. Vino se naime počelo upotrebljavati u crkvenim obredima i tada dobiva mitsku i kultnu dimenziju vjere. Dolaskom Slavena i njihovim pokrštavanjem, nastavlja se kultura življenja, pa tako i uzgoja vinove loze. Brojne autohtone sorte uzgojili su redovnici, u ovim krajevima to su bili cisterciti i franjevci. Još i danas posjećuje se Kutjevački samostanski podrum koji su osnovali cisterciti 1232.g.

Kontinentalni i primorski putevi vinogorja povijesno je nasljeđe uzgoja vinove loze. Nebrojene su autohtone vrste kojima se izgubio trag. Danas, uz naslijeđena iskustva djedova i primjenu novih tehnologija stvorene su brojne sorte hrvatskih vina.