Nakon sportskog uspjeha, ostaje samo prazna ljuštura

Uoči nogometnog sraza između reprezentacija Hrvatske i Srbije, koji se već tradicionalno u policijskim planovima osiguranja označava kao utakmica visokog rizika, razgovarali smo sa zaista posebnim nogometašem Ivanom Ergićem. Porijeklom je iz Gaćeleza, pokraj Šibenika, gdje i dan-danas stoje ruševine njegove obiteljske kuće koju je napustio kao dječak. Od rata je s obitelji pobjegao u Šabac, naoružan jedino dvjema kesama, a u njima su bili samo albumi sa slikama. Ispred njega je bila karijera u velikim klubovima poput Juventusa, Basela i Bursaspora, no i nešto daleko važnije. Nakon što je kopačke objesio o klin, uhvatio se pera ili, ako ćete doslovno, tipkovnice. Progovorio je o najintimnijim stvarima, ali i brojnim aspektima profesionalnog sporta koji su sustavno zataškavani zbog politike, ogromnog novca koji je u igri, ropskih ugovora, kriminala, hranjenja nacionalizma i kompeticije, te niza drugih negativnih pojava zbog kojih je suvremeni profesionalni sport izgubio onu nevinost koja razvija duh i tijelo, te čini upravo ono suprotno i sportašima i navijačima. Time je dao dragocjen uvid u sve što se događa u životima modernih gladijatora, ali je iznosio i svoje stavove o društvenom uređenju, feminizmu, imperijalizmu, nacionalizmu, pa sve do pitanja prostitucije i izgradnje arena. Njegova poruka za sutra bi se mogla lako prevesti na nogometni žargon – spustimo loptu na zemlju.

Uvijek je postojalo jako koketiranje s vjerom i Crkvom, ne samo na tribinama, nego su igrači odvođeni u crkve na rukoljube ili su dovođeni sami duhovnici u svlačionice da blagoslivljaju igrače. Ne znam kakve veze nogomet ima s religijom i mislim da sve to, ne samo meni nego i svakom pravom vjerniku, ako takvih još ima, izgleda groteskno i bogohulno.Za koga ćete sutra navijati?

Navijat ću da sve prođe u najboljem redu i uopće nije neka pacifistička fraza kad to kažem. Toliko se gluposti desi da je to najvažnije, ali nisam ni siguran hoću li uopće gledati utakmicu. Udaljio sam se od svega toga još dok sam igrao, tako da sam sada još manje "nabrijan" za te vrste utakmica. Google vas na prvu 'izbacuje' kao nogometaša iz Srbije, što je faktički netočno, jer ste iz Gaćeleza. Kakav je osjećaj gledati 'nabrijavanja' pred ovakve utakmice i čitati vijesti o njima danima poslije? Pa dobro, igrao sam za Srbiju, tako da je donekle razumljivo što tako stoji, iako sam rođen u Hrvatskoj. Vjerujte mi da uopće ne pratim toliko čitavo to "nabrijavanje" i što se dešava oko utakmice, tu vrstu atmosfere jako dobro poznajem. Mediji gladni takvih događanja samo pojačavaju huškačku atmosferu, što dodatno utječe na raspirivanje tih sentimenata, kako kod navijača, tako i kod igrača. Tu se nagomila medijskog materijala u kratkom intervalu koliko ne za cijelu godinu, tako da je to jedna ekstaza u pravom smislu riječi. Kad slušaš izjave i komentare, stekneš dojam da se radi o pripremi za rat, a ne za sportsko nadmetanje, toliko da i najmanjem djetetu postane jasno da je sport samo blaža forma rata. Protivnik ste davanja 'povoda za priču o balkanskim plemenima i barbarima koji imaju tradicionalno šovinistički odnos jedni prema drugima', to ste napisali u sjajnom članku u Le Mondeu. Možete li pojasniti zašto je taj balkanski autošovinizam pogrešan? Dobro, to sam u konkretnom slučaju više mislio na nedavanje povoda nikom vani, to jest onima koji imaju te kulturno-rasističke predrasude prema nama. Međutim, dosta mi je teže kad mi jedni drugima ovdje na Balkanu kačimo takve epitete, kad pokušavamo dokazati tom susjednom narodu nekakav prirođen šovinizam, genocidnost ili slično, a to su za mene strašne stvari.

Stereotipi i propaganda

Naravno da nismo imuni na mnoge stvari, ali pogled na povijest nam pokazuje da smo mi još najmanje bili skloni takvim stvarima, genocid je "izum" Zapada, tog istog kojem se divimo zbog znanosti, filozofije, Beethovena ili gotskih katedrala. Danas će nam požuriti reći naprimjer kakav je naš odnos prema Romima, ali se neće zapitati zašto je njihov broj najveći autohtono upravo na Balkanu, dok je njihov broj na Zapadu gotovo zanemariv. Zbog toga, umjesto stereotipa koji drugi imaju prema nama ili mi međusobno, a koji su proizvod lijenog duha, ali i propagande, treba daleko više istančanosti i osjećaja za postavljanje pravih odnosa.

Kako se učinkovito boriti protiv nacionalizma ako znamo da je jedna utakmica dovoljna za bacanje masa u euforiju na pet i više dana? To su događaji u kojima se budi ta iskonska veza s nekim kolektivnim nesvjesnim, s nečim što se zove nacija i zaista dolazi do jedne vrste ekstaze. Kod nas je to nekako još na višoj razini, iako gotovo nijedna zemlja nije imuna na to. Recimo zemlje na Zapadu, koje su u svakom smislu civilne, građanske, pa ako hoćete i donekle denacionalizirane, povodom takvih događaja također doživljavaju euforiju, naprosto jer događaji koji mogu potaknuti tu vrstu kolektivnog nacionalnog ushićenja su oskudni i sve rjeđi. S druge strane, to je za sada jako teško izbjeći jer to uvijek služi za homogenizaciju nacije, koja je po pravilu podijeljena na klase, tako da je politički to jako važno. Zbog svih događaja koji prate sport – od bahaćenja menadžera, priklanjanja nogometaša uz štetne političke partije, ropskih ugovora za igrače, štetnosti profesionalnog sporta za zdravlje do širenja nacionalizma i niza drugih ne baš humanističkih vrijednosti, zamagljivanja bitnih društvenih tema zanosom zbog utakmice – iz sasvim patriotskih poriva godinama navijam protiv 'rođene' reprezentacije, a čini mi se i da nisam usamljena. Spada li to, po vama, u autošovinizam? Slažem se da postoje neki drugi prioriteti kod trošenja javnog novca (od sanacije dugova klubova). Naprimjer mislim da bi trebalo daleko više ulagati u masovni, rekreativni sport u koji će biti svi uključeni, da budu aktivni, a ne pasivni konzumenti sporta.To je jako dobro pitanje. Vas sigurno ne bih smatrao autošovinistom ako prezirete tu vrstu iskazivanja ljubavi prema domovini, zato što i sam mislim da je pogrešna. Nisam totalno imun na to, mogu čak i imati taj osjećaj prilikom nekih idiotskih stvari, kao naprimjer kod Eurovizije ili sličnih. Imam taj domoljubni sentiment i nisam autošovinist u tom smislu. Nisam anacionalan. Na kraju, imao sam izbor igrati za Australiju, ali sam odabrao Srbiju znajući da sam možda tu potrebniji, dakle čisti patriotizam i ništa drugo. E sad, druga stvar je što je moja zemlja, a tu mislim prije svega na Srbiju, daleko od nekog mog ideala, jer kako je Dučić jednom rekao, da parafraziram, "čovjek je razočaran svojom zemljom ne uvijek zato što je ona u suštini ružna, nego time što je njegov ideal o njoj previše velik". Dakle, vidjeti da nešto daleko više šteti vašoj zemlji, kao što ste to vidjeli, nego što je oplemenjuje ili vodi na pravi put, ne može biti autošovinizam, nego je više upravo domoljublje. Treneri koji su nam trenutno u fokusu – Štimac i Mihajlović – neskriveni su nacionalisti, vjernici i sve ostalo što na ovim prostorima ide s reprezentativnim folklorom. Je li to pravilo ili slučajnost? Treba imati na umu da je nogomet jedna jaka domena mačizma i već kao takav ne može biti nešto što kultivira i razvija senzibilitet, individualnost. Postoje jednostavno određena pravila ponašanja i upražnjavanja određenih rituala. Isto tako i ovo što me pitate, kod nas je to više pravilo, bojim se. Ako pogledamo unazad, uvijek je postojalo jako koketiranje s vjerom i Crkvom, ne samo na tribinama, nego su igrači odvođeni u crkve na rukoljube ili su dovođeni sami duhovnici u svlačionice da blagoslivljaju igrače. Ne znam kakve veze nogomet ima s religijom i mislim da sve to, ne samo meni nego i svakom pravom vjerniku, ako takvih još ima, izgleda groteskno i bogohulno. Mi koji gledamo utakmice na stadionu ili ispred ekrana, svjedoci smo da hrvatska reprezentacija primjerice navodno ne voli igrati bez da se prvo pusti Lijepa li si, da se nogometaši krste prije ulaska na teren i slično. Kako to izgleda u svlačionicama – stimulira li se kleronacionalizam i na koji način, te što je s nogometašima koji su možda ateisti ili nisu poneseni nacionalnim zanosom? Ne znam, mogu pričati samo iz svog iskustva. Znate, da nisam imao neki patriotski sentiment, sigurno ne bih igrao za reprezentaciju. Međutim, kad sam počeo igrati i prolaziti to iskustveno, vidio sam koliko je to ustvari izvitopereno i pretjerano. A biti drugačiji u takvom jednom kolektivu o kakvom sam pričao u prethodnom odgovoru, jako je teško. Nedavno ste na portalu Lupiga objavili tekst o monumentalnim građevinama o čijoj svrsi većina ljudi ipak ne razmišlja – primjerice divimo se arenama zanemarujući da je to mjesto sagrađeno za neke od najmonstruoznijih zločina protiv čovječnosti. Za izgradnju stadiona navodite da su izgrađeni na plećima poreznih obveznika, dakle osiromašenih masa, o čemu iz iskustva puno znamo. Ipak, kad su kod nas građene arene za rukometno prvenstvo, nije bilo previše hajke. Kriza, doduše, još nije počela, ali ostaje činjenica da ste u bolnici na Svetom duhu na internom odjelu imali po petero pacijenata koji su upravo bili na operaciji i nagurani su u malu sobicu, dok arena zjapi prazna. Kako tumačite to razumijevanje građana za financiranje sporta? Mislim da taj tekst nije dobro shvaćen. I samo da objasnim. Ne mislim da treba išta rušiti. Slažem se što se tiče kulturocida, ali to je više ono što je američki fašizam uradio u Iraku, Libiji ili se priprema uraditi u Siriji, to bezobzirno i monstruozno razaranje, kako jedne čitave kulture, tako i ljudi. Međutim, ne treba smetnuti s uma da su američke bombe spalile neki muzej ili džamiju, ali su onda došli obični ljudi i iz njih iznosili slike, umjetnine ili pozlaćeno posuđe, a to znači da to oni nisu nikad smatrali svojim, bilo je otuđeno. Dakle, kultura koja je akumulirana u povijesti ima vrijednost, ali samo ako se ona demokratizira i postane dostupna svima, a upravo njena ekskluzivnost i odvojenost od ljudi, njeno značenje i uloga u procesima moći od ljudi stvara barbare.

Današnji stadioni - simboli nepravde

Što god bude duže trajala nepravda, brutalnije će biti nasilje koje će dovesti do promjena, a svako nasilje nije uvijek napredak u kulturi ili o svijesti o slobodi, kako bi rekao Hegel, međutim ono to može biti. Kad su u Kini Crvene garde rušile budističke hramove, to nije bio napredak, ali juriš na Bastilju ili Zimski dvorac je. Isto tako, današnji stadioni ili velebne zgrade koje grade tisuće obespravljenih i defavoriziranih više postaju simboli nepravde i izrabljivanja nego kulture, zato što sve manje njih može uživati u tome, tj. ne mogu si priuštiti taj luksuz. To kakve matematičare imamo, to nije važno, oni će ionako otići iz zemlje. Na taj način, sport i sportaši postaju presudni jer svojim uspjesima daju lažan osjećaj veličine i uspješnosti same nacije, a ostaje samo jedna prazna ljuštura.U Brazilu smo ove godine mogli vidjeti ozbiljnu pobunu naroda protiv ekstravagancije povodom sportskih događaja, a Brazil čak i nije u recesiji. Vidite li tu možda osvješćivanje naroda i načela bolivarskih republika u Južnoj Americi? Tu prije svega vidim formiranje jedne kritične mase koja stječe samopouzdanje i ima potencijal biti politički subjekt, to jest da na direktan način izražava odobravanje ili negodovanje povodom određenih odluka svoje vlade. To mi je zanimljivo promatrati i u Turskoj u kojoj sam živio. Za mene su naprimjer Brazil i Turska uvijek bili ono što sam ja zvao "ludičke" kulture, utonule u neku vrstu samodovoljnosti folklora, igre, muzike, religije, tako da me jako raduje ta vrsta njihove politizacije, naročito mladih koji izlaze na ulice. Možda zasad nije važna klasna, rodna ili dobna struktura ljudi, važno je da se rađa jedna vrsta jake antiautoritarnosti. U Hrvatskoj sve češće lokalne zajednice, gradovi, preuzimaju na sebe dugove raznih sportskih klubova, uglavnom nogometnih, i to Vlada već rutinski odrađuje, a nikakve pobune nema. Tko je tu lud? To pokazuje koliko lokalna zajednica simbolički i reprezentativno ovisi o sportu. Sportski klub je također dio identiteta i tako je već gotovo jedno stoljeće, postao je važan za kulturni život grada ili regije. Možete li imenovati grad ili mjesto koje je poznato po nekom kulturno-umjetničkom društvu, antifašističkom spomeniku ili javnoj biblioteci, te da se time ponosi? Međutim, danas i sportski klubovi, recimo nogometni u mnogim gradovima, također tavore i jedva preživljavaju jer je kriza javnih sredstava, kako zbog same ekonomije, tako i zbog korupcije.

Ulaganje u rekreativni umjesto profesionalnog sporta

Jedino što se onda može napraviti je to što ste rekli, oprost dugova, sponzorstvo, čisto da bi se sanirao budžet i klub spasio od bankrota. Što se mene tiče, slažem se s vama da postoje neki drugi prioriteti kod trošenja javnog novca. Naprimjer mislim da bi trebalo daleko više ulagati u masovni, rekreativni sport u koji će biti svi uključeni, da budu aktivni, a ne pasivni konzumenti sporta. Postoji li prihvatljiv način financiranja sporta? Godinama smo gledali i kako državne firme, poput Croatia osiguranja, financiraju klubove, elektroprivreda kojoj (bar prije pojave konkurencije) reklama nije trebala, INA otpušta radnike, a financira reprezentaciju, u Crnoj Gori sam čak vidjela da njihova elektroprivreda sponzorira vaterpolsku reprezentaciju i onda u pauzama poziva građane da plaćaju struju... Ono što plaši je to da je svjetska elita spremna na sve, a to znači sve vrste ratova, pa i uništenje svijeta, samo da bi održala svoju moć.Ponovno, sport je jako važan. On je i proizvod, jako je važno na globalnom nivou hoće li se reprezentacija naći na nekom natjecanju ili ne, koliko će medalja osvojiti na Olimpijskim igrama i slično. To je državno pitanje i tako je uvijek bilo. Ako te nema na globalnim priredbama, kao da ne postojiš. Sjetimo se samo Tuđmanove Croatije, koliko je ona marketinški bila važna za tada mladu hrvatsku državu. Kroz sport će se uvijek zbog toga preklapati i interesi politike, takav je svjetski vrijednosni trend i duh vremena. To kakve matematičare imamo, to nije važno, oni će ionako otići iz zemlje. Na taj način, sport i sportaši postaju presudni jer svojim uspjesima daju lažan osjećaj veličine i uspješnosti same nacije, a ostaje samo jedna prazna ljuštura. Nije lako ignorirati da se upravo uz sportaše vezuje pomalo iščašen stav prema seksualnosti. Homofobija je, sudeći po izjavama Otta Barića ili Blanke Vlašić, prihvatljiva, ako ne i poželjna, a sami ste pisali i o ritualnim odlascima nogometaša u javne kuće, što se licemjerno i iz lažnog (možda katoličkog) morala zataškava, a u najvećem broju slučajeva konzumenti seksualnih usluga i ne razmišljaju o čednosti, seksu kao nadgradnji ljubavi i slično. Kako onda tumačite da su upravo sportaši/ce ti koji kotiraju visoko u društvenim krugovima kao poželjne neženje, udavače i slično?

Javne kuće, eskort, prostitutke, sve je to samo dio mačo kolorita o kojem sam pričao. To je više ritual nego neka potreba za seksom, dio team buildinga ili kako se već kaže. Bojim se da homofobija ide također uz tu vrstu mentaliteta. A to što su sportaši poželjni je normalno, oni su javne osobe, tu je novac, uspjeh je također uvijek seksi. Sljedeći tjedan u Šibeniku se održava festival FALIŠ. Hoćete li otići onamo i kakvo vam zadovoljstvo pričinjavaju festivali na kojima se raspravlja o alternativama kapitalizmu, vidite li tu alternativu na ovim prostorima? Planiram otići na festival i nadam se da ću uspjeti doći. Šibenik je nekad bio grad s jakom privredom, dakle nije ovisio isključivo o turizmu, tako da je donekle reprezentativan za ono što se desilo i dešava na našim tranzicijskim prostorima. Alternativa sigurno postoji, samo ne treba zaboraviti da smo mi prostor izmučen ratom i svim tim postratnim i tranzicijskim procesima. Vidi se određeni umor i očaj među ljudima. Zbog toga su važna ovakva dešavanja, pa makar se zasad samo govorilo o tome, treba postavljati važna pitanja i održavati to uvijek svježim i aktualnim, dok ne sazre vrijeme za dublje i korjenitije promjene. Za fašizam kažete da je kapitalizam doveden do krajnjih granica. Istina je da su fašizam i kapitalizam kroz povijest uvijek išli rame uz rame, pa me zanima kako to, po vama, izgleda danas. Možemo li u tom smislu promatrati nelegitimne, imperijalističke ratove 'najkapitalističkije' zemlje svijeta SAD-a, a nas ostale koji im dajemo podršku kao moderne kvislinge, ili govorite o šovinističkom stavu malog postotka 'uspješnih' u ovom sustavu nasuprot 'luzerima', modernim robovima? Nacionalni osjećaj i dostojanstvo nikad ne bi trebali ovisiti o ishodu nekakve nogometne utakmice.Jedan moj prijatelj filozof ispravno kaže da je "fašizam ništa drugo nego stisnuta pesnica kapitalizma u krizi". Naravno da je to što radi Amerika jedna vrsta fašizma u službi održanja moći, održanja postojećih odnosa, to jest kapitalizma i svjetske podjele rada i moći. Još početkom prošlog stoljeća Lenjin je pričao o tome da je imperijalizam posljednji stadij kapitalizma. Ono što plaši je to da je svjetska elita spremna na sve, a to znači sve vrste ratova, pa i uništenje svijeta, samo da bi održala svoju moć. Antiratna, to jest antiimperijalistička javnost svijeta je još uvijek nedovoljno jaka da bi uspjela zaustaviti veće intervencije, iako je povodom Iraka recimo ona dosezala milijune. Mislim da je ključno i da se unutar samih zemalja Zapada treba desiti fundamentalna promjena, prije svega u klasnoj strukturi, da bi se dugoročno mogla stvoriti jedna čvršća solidarnost sa zemljama na drugom kraju svijeta. Dotad nam ostaje da se nadamo da će doći do nekog balansa u međunarodnim odnosima, zbog jačanja nekih zemalja i blokova koji mogu donekle parirati SAD-u, a to će biti zanimljivo promatrati oko onog što se sada dešava u Siriji. Za kraj vam dajem da budete neskromni i poručite nešto hrvatskim, ali i srpskim građanima u slučaju da: A) pobijedi Srbija, B) pobijedi Hrvatska, C) bude neriješeno. Jednostavno mislim da ne trebaju previše primati srcu ni poraz ni pobjedu, to je samo jedna sportska priredba, ni manje ni više od toga. Nacionalni osjećaj i dostojanstvo nikad ne bi trebali ovisiti o ishodu nekakve nogometne utakmice.