Ima mladih koji razmišljaju i koje ne zanima Farma

Na što ste, od svega što se odigralo na Subversive Film Festivalu, najviše ponosni? Prošli tjedan smo uspjeli okupiti neke od najrelevantnijih suvremenih filozofa, ekonomista i teoretičara. Zagreb se na tjedan dana pretvorio u živo vrelo u koje su ljudi dolazili slušati i diskutirati o pitanjima koja ih stalno muče, ali ne dobivaju odgovore na televiziji ili u tisku. Što privlači face na taj festival? Močnika, Žižeka, Mesića... Žižek je poseban primjer jer je već treću godinu zaredom ovdje. Iako ga je teško dobiti i u drugim dijelovima svijeta, on je već postao i drug i prijatelj, i publika je već navikla viđati ga na SFF-u. Do Mesića smo došli preko Budimira Lončara i Tvrtka Jakovine, a ostale ili znamo otprije ili smo uspjeli povući veze da dođu. Kad postoji popis imena, onda lakše pristaju. Primjerice, Gayatri Chakravorty Spivak sa Sveučilišta Columbia, koja nas je odbila godinu ranije, pitala nas je kako je se ove godine nismo sjetili upravo kad je vidjela popis imena. Noam Chomsky nam je poručio kako se nada da će biti slobodan u svibnju iduće godine, tako da već sada pripremamo niz poslastica.

Snimio i montirao Franjo Tot

Jesu li se izrodile neke ideje na festivalu koje bi trebalo dokumentirati? Da. Čini mi se da je na okruglom stolu sa Slavojem Žižekom, Mihailom Riklinom, Michaelom Lebowitzem i Samirom Aminom na nov način otvoreno pitanje o budućnosti Europske unije u kontekstu recesije, Grčke te pozajmica od strane MMF-a i EU-a. Moglo se vidjeti koliko vodeći mislioci mogu razmišljati suprotno. Žižek misli da je jedini izlaz da uđemo u EU i onda se kroz EU borimo protiv onoga što je ona, jer je unutar Unije lakše oformiti unije i sindikate, nego što je to izvan nje. S druge strane, Amin, koji je ekonomist i direktor Foruma za treći svijet, smatra da je Grčka ono što će se dogoditi za pet godina cijeloj Uniji, te da treba izbjegavati EU i stvarati druge zajednice koje neće biti utemeljene na istim načelima. Čime ste razočarani? Zapravo ničim, mislim da je SFF doista uspio. Na okruglom stolu na kojemu je sudjelovao Žižek bilo je 600 do 700 ljudi, a mislim da je to veoma velik broj ljudi za jedan Zagreb. Mislim da se o takvim brojkama može govoriti u Londonu i Parizu. Kako publika jednog radikalno ljevičarskog festivala gleda na činjenicu da je Subversive održan pod pokroviteljstvom T-Coma? Ove godine nemamo generalnih sponzora, ali prošle godine smo primili kritike na taj račun, koje su s jedne strane utemeljene, a s druge nisu. Postoje dva odgovora na to pitanje, a jedan je dao bivši terorist i RAF-ovac Karl-Heinz Dellwo, kojega su na SFF-u upravo to pitali, a on im je odgovorio: "A što vi mislite? Ako koristite VIP da ste bolji?" Moraliziranje ne vodi nikuda. Uostalom, smatram velikom subverzijom to da jedna kompanija poput T-Coma financira dolazak bivšeg RAF-ovca ili da plaća da je se na neki način kritizira. Žižek je na istu temu ove godine kazao da je to vrlo jednostavno – uzmite pare od koga god možete onoliko dugo koliko radite pravu stvar i dok vam ne priječe da pričate što želite. Citirao je i Lenjina, koji je rekao da će ti kapitalist prodati i ono uže kojim ćeš ga objesiti. Slažem se s tim. Pretprošle godine festival je bio 'obojen' u magentu, a ove vam T-Com nije sponzor. Kako ste došli od te do ove točke? Ružičasta boja je bila odluka dizajnera prije nego smo znali da će T-Com biti generalni sponzor. Tek gledano iz budućnosti izgleda kao pogrešan korak. Nismo se rastali u suzama, recesija je jedan od glavnih razloga, s tim da nam je T-Portal ove godine bio jedan od medijskih pokrovitelja. Imali smo puno članaka, intervjua i svega, hvala im. Prije deset godina bilo bi nezamislivo napuniti 'sedmicu' na FFZG-u s tisuću ljudi svake večeri. Postoji gomila mladih koji čitaju, diskutiraju i ne bave se isključivo stvarima hedonističke i apolitične prirode.Toliko smo puta čuli od starijih generacija da su 'mladi tako nezainteresirani, neaktivni'. Je li to točno? Uvijek je opasno generalizirati. Meni se isto čini da velik dio mladih više zanimaju nekakve farme, big brotheri i narodnjaci, kave i koncerti. No, postoji velik dio mladih koji razmišlja i djeluje, a za vrijeme studentskih prosvjeda to je izašlo na površinu. Oni su pokazali kako se energija može kanalizirati u društveni boljitak, a ne samo u razbijanje stolica na stadionima, apolitičnost i apatičnost. Mijenja li se taj omjer ili je normalno da postoji takav generacijski jaz i da se starije generacije uvijek žale na nezainteresiranost mladih za 'životne' teme? Nisam sociolog, ali mislim da se omjer izuzetno promijenio ako gledamo studentski pokret. Prije deset godina bilo bi nezamislivo napuniti 'sedmicu' na FFZG-u s tisuću ljudi svake večeri. Postoji gomila mladih koji čitaju, diskutiraju i ne bave se isključivo stvarima hedonističke i apolitične prirode. Razlog toj promjeni je situacija u zemlji i smjer u kojem idemo. Kako gledate na primjedbu vladajućih struktura na prosvjede – da nisu razumjeli što im studenti govore jer su neartikulirani? S jedne strane, rekao bih da neke stvari doista nisu razumjele ni vladajuće strukture ni tvorci javnog mnijenja. Kad je oformljen plenum, to je bilo kao da je meteor pao na Hrvatsku, nitko nije znao što to znači. Druga strana priče je da su studenti bili izuzetno artikulirani, zbog čega je vlast govorila da nisu. To zvuči kao paradoks, ali su stvarno pokušavali uvjeriti javnost da klinci ne znaju što traže i da će morati uzeti od poljoprivrednika da bi dali njima. Kad su studenti secirali dokumente i te, objektivno, dosadne zakone, jedan im je profesor kazao da su najbolji hermeneutičari u zemlji. Pokazalo se da studenti znaju bolje od vladajućih tumačiti zakone, i to zato što ih oni više zanimaju nego neke birokrate zavaljene u fotelje, kojima je cilj da te zakone prometnu. Zanima ih i nisu baš tako glupi. Koji je ishod blokade? Mislim da je briljantan u smislu da se konačno pojavio jedan kolektivni politički subjekt u zemlji koji se ne bavi samo kritikom obrazovanja, nego i brodogradnje, privatizacije javnog zdravstva, povezali su se s radnicima i seljacima. Ako na polju obrazovanja blokada i nije uspjela, premda smatram da bi Zakon o visokom školstvu bio daleko gori da nije bilo blokade, mislim da se uspjeh blokade može mjeriti po tome da se konačno može otvoreno kritizirati te neoliberalne reforme. Sada je malo zatišje, ali mislim da je to zbog mnogih drugih problema u gospodarstvu, ali pokazuje se da su hrvatski studenti postali primjer u svijetu. U Velikoj Britaniji je na Odsjeku za filozofiju fakulteta Middlesex došlo do okupacije, te ondje u diskusijama kao uzore spominju hrvatske studente i alternativnu nastavu koju su održavali za vrijeme blokade. Ta se borba pokazala kao model za neke države koje se smatraju pametnijima i naprednijima.

Snimio i montirao Franjo Tot

Studentima se zamjera što su prekinuli blokadu preko ljeta, s argumentom – kakva je to revolucija koja ima praznike? Mislim da svaka revolucija treba imati praznike, koliko god to reakcionarno zvučalo. Valja se prisjetiti da je tada blokada trajala oko 40 dana i postalo je kritično, od reakcija vlasti do unutarnje dinamike. Jedan od razloga je bio taj da se odlučilo stati da bi studenti mogli polagati ispite, a drugi je isključivo strateški – regrupiranje. Stati, vidjeti što se napravilo i planirati za jesen. Osim toga, koja je svrha blokade fakulteta ispražnjenih preko ljeta?

Vidite li rezultate studentske blokade u novom Zakonu o visokom obrazovanju koji je izrađen u Fuchsovom ministarstvu, a predviđa besplatnu prvu godinu studija? Sve najnovije mjere Vlade idu u suprotnom smjeru od onoga što su tražili studenti. Prije dva, tri mjeseca se govorilo da će fakulteti zbog recesije povećati školarine. Vidimo da se na svakom koraku ostvaruje ono protiv čega su se borili: studenti će biti ti koji će financirati čitav sustav, od školovanja do WC-papira. Samim zakonom se nisam posebno bavio, u zadnje vrijeme sam se posvetio drugim temama. Što možete preporučiti nezadovoljnim mladim ljudima? Što napraviti? Neka dođu na plenum! Drugi savjet je osvještavanje i kritiziranje. Primjerice, Vlada je donijela Program gospodarskog oporavka. Svatko ga može naći na internetu i pročitati ga. Dokument je veoma jednostavan, a točno se iz njega može vidjeti što će se događati u Hrvatskoj u iduće četiri godine. Prvi je korak osvještavanje i iščitavanje znakova koji su oko nas, što je osnova za kritiku i djelovanje. Kako se Vama svidio taj Program? Dijelom se savršeno uklapa u ono protiv čega su se studenti borili prije godinu dana. Najavljuje se daljnja privatizacija obrazovanja, zdravstva, prirodnih resursa. Država će prodati udjele u Croatia Airlinesu, Tisku, ali najviše zabrinjava privatizacija zavoda za mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Događa nam se upravo suprotno od onoga što radi Obama u Americi. U SAD-u su uvidjeli da se moraju napraviti izmjene u javnom zdravstvu, a mi srljamo u suprotnom smjeru. Nameću nam se neoliberalne reforme, koje će, po mom mišljenju, dovesti do još gore situacije u Hrvatskoj.

Iako za krizu kažu da je poraz kapitalističkog sustava, kapitalizam će iz nje, po svemu sudeći, izaći još jači – sa smanjenim radnim pravima, uštedama u javnom sektoru... Ima li mu kraja? Marx je to sve znao. Napisao je kako su krize u kapitalizmu cikličke, da one, koliko god se činilo da će iznjedriti neke nove društvene pokrete, veću pravdu i solidarnost, zapravo ojačavaju sam sustav. U Americi je kriza poslužila da se spase oni koji su doveli do krize, odnosno da se novac poreznih obveznika upumpa u banke. Kod nas se financijska kriza koristi ne da bi se uzelo onima koji imaju novca, nego onima koji nemaju. Zbog slatkorječivog "gospodarskog oporavka" i argumenta "recesija", 370 tisuća ljudi ostaje bez dopunskog zdravstvenog osiguranja, uveden je krizni porez. Istovremeno, krupni kapital jako lijepo provodi svoj posao, zbog krize, doduše, malo pati, ali na kraju će poslužiti tome da još više ojača. No, nisam pesimist i mislim da svaka kriza može osvijestiti ljude i pokazati im da sustav u kojima se javni novac daje bankarima ne počiva na pravednosti i solidarnosti te da tu nema "kapitalizma s ljudskim licem" ili "trećeg puta" o kojem govori Blair, a koji je i nekim hrvatskim političarima drag. Čini mi se da idemo u smjeru nekakve nove apokalipse, ne smaka svijeta, ali apokalipse za velik dio čovječanstva. Naravno da alternativa nisu socijalizam i komunizam iz 20. stoljeća, moramo smisliti nešto novo.Koja je alternativa? Rosa Luxemburg je govorila: "Ili socijalizam ili barbarstvo." Ako nastavimo u ovom smjeru, možemo očekivati samo barbarstvo. Od zidova koji rastu između Meksika i SAD-a, kolektivnih otkaza, ukidanja zdravstvenog osiguranja. Čini mi se da idemo u smjeru nekakve nove apokalipse, ne smaka svijeta, ali apokalipse za velik dio čovječanstva. Naravno da alternativa nisu socijalizam i komunizam iz 20. stoljeća, moramo smisliti nešto novo. Jesi li jugonostalgičar? Nisam i ne mogu biti. U Jugoslaviji sam živio jako malo, jer mi je otac bio politički zatvorenik. Emigrirali smo u Njemačku, pa i iz tog razloga ne mogu biti jugonostalgičar. Ali, mislim i da postoje neke stvari iz Jugoslavije koje bi trebalo preuzeti iz tog projekta. Ne vraćanje, nego gledanje u budućnost. Nisu li osobe koje govore poput vas ili Mate Kapovića u manjini i je li to razumljivo većini? Kada dođu izbori, birači uredno zaokružuju HDZ i Bandića. Ne bih rekao da smo u manjini. Nedavni gost Subversive Film Festivala Michael Lebowitz gostovao je u emisiji Dobro jutro, Hrvatska i bio je iznenađen zato što je mislio da će morati braniti socijalizam. No, pokazali su mu snimku ankete među prosječnim građanima na ulici o tome preferiraju li kapitalizam ili socijalizam. Njih 70 posto biralo je socijalizam. Ljudi su ipak svjesni i ne smatra samo manjina da ovaj sustav nije u redu, što ne znači da misle da je socijalizam prava alternativa. Problem reprezentativne demokracije je što se građane svodi na prijenosnike koji svake četiri godine dođu do nekakvih kutija u koje ubacuju listić i demokracije nakon toga više nema. Događa nam se berluskonizacija politike, o politici se govori kao o estradi. Primjerice, kada Kerum kaže da mu smetaju rupe na cesti jer vozi Ferrari. To je lakše pratiti i smijati se tome, nego ozbiljno o tome promisliti. S druge strane, postoji veliko nezadovoljstvo, štrajkovi i prosvjedi, radnici su se povezali sa studentima, a ovi sa seljacima. Neki kažu da su od vlasti u ovoj državi gori jedino oporba, sindikati i nevladine organizacije. Koliko njima trebamo biti 'zahvalni' za ovo stanje? Mislim da je većina sindikata, uz nekoliko iznimki, korumpirana i da oni na sastancima pristaju na ustupke vlastima koji su na štetu radnika. Oporba se, pak, ne pojavljuje kao mehanizam koji će donijeti pravu promjenu, nego korektiv poput plastične kirurgije, koji će malo ukrasiti ili izmijeniti neki zakon. Prave ljevice uopće nema. Što se NGO-ova tiče, ja sam donedavno bio dosta kritičan, ali sam ublažio ocjenu. Hrvatski helsinški odbor je odigrao, primjerice, dosta lošu ulogu za vrijeme studentskih prosvjeda, ponašali su se kao medijatori između vlasti i studenata. Ali, s druge strane, ima i onih poput Prava na grad, koji se bore protiv privatizacije javnog prostora. Mislim da bismo se trebali više povezati s radnicima i studentima koji nisu nužno institucionalizirani, niti im je stalo do toga.

Zarađivali ste u Europapress holdingu, a sada pišete za Styriju. Kako mirite zaradu unutar tog medijskog duopola i borbu protiv onoga što predstavljaju? Slično kao i SFF glede sponzorstava. Ne zarađujem bog zna kakve novce u medijima, nego drugim kanalima, pa je poanta u tome da doprem do što većeg broja ljudi. Važno mi je da pišem za novine, posebice u Večernjem listu, čija publika nije nužno naklonjena svemu što ću reći. Veći mi je izazov pisati za njih. Ne mislim da radim prosvjetiteljski posao, ne daj bože, ali između toga da odaberem šutnju ili pisanje po tzv. vatrogasnim glasilima i medijima koji će doprijeti do veće publike, uvijek ću izabrati ovo drugo. Kako čovjek do 27. godine uspije napisati šest i pol knjiga? Mukotrpnim radom i povremenim izlascima. Nemojmo to mistificirati, naprosto puno radim, puno čitam i puno pišem. Ne osjećate skromnost kada treba pisati o tako širokom dijapazonu tema, od filozofiranja o ljubavi do pobune protiv vlasti i socijalizmu, s tako malo godina? Jedna novinarka, kad je pisala recenziju jedne od mojih ranijih knjiga, navela je kako sam najprije odlučio objavljivati, a tek onda razmišljati o tome što to zapravo znači. Naprosto to radim, ne znam koliko ću još dugo tako. Tomislav Čadež Vas je iskritizirao u recenziji knjige Ljubav za početnike i nazvao Vas 'modnim mačkom filozofije' jer Marko Grubnić ne zna svezati kravatu, a vi, po njemu, ne znate razmišljati. Nema mi puno smisla pričati o toj kritici, jer u zadnjih pola godine sam napravio puno toga i puno se toga dogodilo. Mogu samo reći da je o toj istoj knjizi izuzetno pozitivno mišljenje napisao Slavoj Žižek i niz drugih mojih kolega, koje ne bih uspio pobrojati, i to mi puno više znači. Isti taj nazovi književni kritičar, kojeg nitko više ne uzima za ozbiljno, pobrkao je lončiće i tu knjigu o ljubavi je potpuno krivo iščitao, umetao je stvari koje nisam napisao. Nema mi puno smisla pričati o tome. Nije li Žižek napisao da je Vaša knjiga proleterima potrebna poput svježeg kruha? Poštenoj inteligenciji, radništvu i seljaštvu. On, kao i uvijek, malo pretjeruje. Naravno da ja ne mislim da je potrebna kao svježi kruh, naravno da ne mislim da je potrebna radnicima i seljacima, nego nekolicini mojih prijatelja i ljudima koji će nešto pronaći u njoj.

Za njega je Jadranka Kosor... Figura koja je jako bitna zbog funkcije na kojoj je trenutno i na koju je usmjeren sav bijes naroda. Ali, bitno je da se shvati da je prolazna i da služi kao poluga za reforme koje smo spominjali. Za njega je Jaca... Jadranka Kosor. O Ivi Josipoviću... Hrvatski predsjednik? Općenito ne volim komentirati političare na ovaj način jer se sve na kraju lako može svesti na estradizaciju i depolitizaciju važnih pitanja. O Zeitgeistu... Nisam ga još gledao, ali pogledat ću ga prvom prilikom jer mislim da u svakoj teoriji zavjere ima nešto što nije nužno zavjera. O izrazu 'kuturni proizvod'... Dosta problematično kao izraz, podsjeća me na 'ljudski kapital'. Kultura kao dio proizvodne mašine i kapitala. Imam problema s tim izrazom. O terminu Herceg-Bosna... Jedan zanimljiv političko-geografski entitet. O tome gdje se vidi s 37 godina... Najradije u nekoj kućici uz more, gdje su masline i nekakva barka, kuham ili nešto slično. Nikad se ne vidim u parlamentu ili stranci.